Osveta nije uspjela
Bilo je kasno kad sam prolazio tihim hodnicima zagrebačkog ureda. Sat iznad recepcije pokazivao je skoro osam ostao sam duže nego što sam planirao, ali to mi više nije predstavljalo teret. Nakon mjeseci mukotrpnog rada, zatvorili smo najveći projekt godine. Osjećaj zadovoljstva bio je dubok, kao rijetko kada znao sam da su cijeli moj tim i ja pokazali izdržljivost.
Prisjećao sam se tih mjeseci. Klijent kao iz filma svaki dan nova promjena, uvijek nove ideje; danas jedno, sutra sasvim drugo. U hodnicima bi kolege sa smijehom i uzdahom spominjale njegovo prezime Udahni duboko čim ga čuješ, možda sljedeće što traži bude još gore! Stres se svima uvukao pod kožu netko je već razvijao tik, netko se povukao u sebe. Tek sada, kad je sve bilo završeno, papir potpisan i izvještaj poslan, mogao sam odahnuti. Zaslužena nagrada bila je na vidiku.
Franko, još ste ovdje? Nije li već prekasno?
Okrenuo sam se: naravno, bila je to Nela iz financija. Mlada, ambiciozna, ali i dvadesetak godina mlađa od mene, zbog čega su njezini pokušaji dodatnog druženja uvijek djelovali pomalo nezgrapno. Bilo joj je stalo do mog mišljenja, no meni su njezine česte slučajne kave i usputna pitanja postala rutina koju nisam želio poticati. Znala je biti simpatična, ali razlika u godinama i prirodi posla jasno su davali do znanja između nas može biti samo kolegijalnost.
Ostao sam malo dulje radi projekta odgovorio sam, pazeći da zvučim srdačno, ali ne previše blisko. Danas je konačno sve završeno.
Nela je došla bliže, ruku gurnutih u džepove; u pogledu joj je treptala mješavina brige i nade.
Super! Čula sam, klijent je bio… kompliciran. Ali, nemojte se toliko preforsirati, neće sve propasti bez vas nasmiješila se pomalo nespretno.
Još uvijek mi je laknulo. Kompliciran je blaga riječ. Sada, kad je sve gotovo, čak mi ni te anegdote nisu bile gorke.
Nema veze, sad ćemo svi odahnuti uzvratio sam, stavljajući na lice klasičan, neutralan osmijeh. Razgovori poput ovog uvijek traže pažnju jedno pogrešno slovo, i situacija može postati neugodna. Morao sam mjeriti svaku riječ; pogrešan signal, pogrešno tumačenje, i nađem se u nebranom grožđu.
Da vas odvezem kući? Znam da vam je auto na servisu izletjela je, jedva skrivajući želju da pruži ruku pomoći, ali i ostane još malo u društvu. Blistale su joj oči od entuzijazma.
Duboko u sebi uzdahnuo sam. Nela, ponašaš se kao štene koje čeka znak vlasnika pomislio sam s blagom ironijom. No, nisam htio dodatno poticati njezine nade.
Hvala, ali već sam naručio taksi, rekao sam što mirnijim glasom. Odmaknuo sam se, pripremajući se za odlazak.
No, zastala mi je put, ispruživši ruku.
Nije vam to pametno! Što ako je vozač… ma tko zna tko je? u očima joj je bila iskrena zabrinutost.
Zastao sam, iznenađen njezinim žarom. Stvarno joj je bilo stalo, željela je da se osjećam sigurno, ali u njezinoj brizi bilo je i više možda i malo nade za bliskost.
Nela, rekao sam čvršće, sve je u redu. Vozim se već tri godine s tom tvrtkom. Čekam vozača kojeg poznajem, i nema razloga za brigu. Ne treba nikoga zadržavati.
Krenuo sam zaobići je, odlučan. Opet je pokušala:
Ma mogu… auto mi je ispravan, vozim oprezno, stvarno!
Rekao sam, hvala nježno, ali odlučno. Dobro bi bilo da sad pođem, da ne ispadne neuljudno.
Otišao sam, osjećajući na sebi njen pogled. Znao sam da je sada razočarana, možda i povrijeđena, ali istinu nije vrijedilo kaoćiti.
Dok sam hodao prema izlazu, razmišljao sam o granicama na poslu. Da nije bila kći jednog od direktora, mogao sam joj čisto reći kako stvari stoje: nisam zainteresiran i nema prostora za dvosmislenosti. Ovako sam morao paziti na reputaciju. Nisam htio ostavljati lažan dojam, niti riskirati neugodne posljedice grube odbijenice; obitelj na poslu znači oprez.
Kod nas su takvi samo navikli na da, osobito kad je tata šef… pomislio sam, gotovo sa žaljenjem. Njezina silna briga bila je i simpatična, ali cijela situacija bila je daleko od jednostavne.
Na izlazu me dočekao poznati vozač: mahnuli smo si u znak pozdrava. U autu sam zatvorio oči i pokušao zaboraviti razgovor s Nelom. Preda mnom je bila noć odmora, mir bez nespretnih pitanja i skrivenih nada.
**********
Proslava tridesete godišnjice firme bila je u skupom restoranu na rubu Zagreba. Sale su blještale, stolovi puni hrane i vina, a kolege obično ozbiljni i rezervirani sada su se opuštali i šalili uz glazbu.
Držao sam se po strani, s mineralnom u ruci, izmjenjujući poneku rečenicu sa znancima iz firme. Prijatno, sve dok se nije u gomili pojavio Nela. U početku se samo diskretno motala u blizini, ali s čašom-dvije, sramežljivost joj je popuštala. U jednom trenu pristupila je jednostavno i bez okolišanja.
Odlučila sam objavila je glasno, tako da se pola sale okrenulo. Za mjesec dana se ženimo. Preselit ćeš se k meni, dat ćeš otkaz i čekat ćeš me kod kuće.
Morao sam priznati, ostao sam zatečen. Zabljesnuo sam Nelu ne vjerujući je li to šala, ali iz njenog držanja postalo mi je jasno da misli ozbiljno.
Pokušala me poljubiti, ali naglo sam se odmaknuo, jedva ne prolijevši čašu.
Sav moj bijes, svi nespretni trenutci i šale kolega izašli su mi na površinu.
Što to radiš?! podigao sam glas više nego što sam htio. Kakva vjenčanja? O čemu ti pričaš?
Pokušala se opravdati, ali nisam dopustio.
Dosta je! ponovio sam. Tvoja ponašanja već mjesecima stvaraju mi probleme. Jasno sam rekao da me ne zanimaš, ali ti stalno guraš po svom! Zbog tebe mi se kolege rugaju, izbjegavam susrete, moram izmišljati i opravdavati se… Ne treba mi to na poslu!
Ljudi su se okupili, s nelagodom u zraku. Nisam mario. Govorio sam napokon ono što mi je dugo bilo na vrhu jezika.
Poslušaj: još jednom napraviš nešto slično, odmah ću dati otkaz! Ne treba mi posao gdje trpim omalovažavanje i napadne poruke!
Nela je ostala stajati, zbunjena, a usprkos njezinu pokajanju kolege oko nje šaputali su i promatrali.
Povukao sam se do prozora praznog hodnika, pokušavajući doći do daha. Bio sam iziritiran, ruke su mi drhtale. Prijateljica Tihana došla je do mene, a ja sam izgovorio kroz zube:
Strašno je što ne mogu odbiti osobu samo zato što joj je majka direktorica. Znate li koliko mi drugih ponuda mjesečno stiže? Imam i iskustvo i reference, ali ovdje moram trpjeti ponašanje balavice koja ne zna što znači ne!
Nisam ni završio, a iz pozadine se začuo autoritativan glas.
Ne morate dati otkaz.
Prišla je gospođa Božena, direktorica i Nelina majka, ozbiljna i stroga.
Ispričavam se zbog svoje kćeri rekla je. Nisam mislila da će otići tako daleko. Već sutra ću je poslati u drugi odjel. Ovo je zaista prešlo svaku mjeru.
Odjednom se pojavila Nela, malo pijana, ispunjena bijesom.
Ne daj me prebacivati! I ne pristajem na odbijanje! Čut ćeš ti mene, Franko! Osvetit ću ti se!
Ostao sam tih, zatečen iskrenom prijetnjom i njezinim sjajem u očima.
Božena se okrenula prema zaštitaru.
Izvedite je van, molim vas.
Uz njezin hladan pogled i osiguranje, Nela nije imala izbora. Ispraćena je iz sale, tišina se spustila nad hodnikom.
Božena me još jednom pogledala, ovog puta umorno i iskreno.
Još jednom oprostite. Pobrinut ću se da se ovako nešto više ne ponovi.
Kratko je naklonila glavu i vratila se u salu, dok smo ja i Tihana ostali u zamračenom hodniku, svjesni ovakvu scenu nitko od nas dugo neće zaboraviti
*************
Tata, zaljubila sam se! uskliknula je Irena upadajući u dnevni boravak. Lice joj je blistalo od uzbuđenja, a osmijeh joj je bio zarazan. Sjela je do mene, noge podignute pod sebe, srce joj je brže kucalo.
Bilo mi je drago što je napokon sretna prošlih tjedana bila je povučena, a sada je ponovno bila ona stara.
I, kako se zove? upitao sam, pokušavajući zvučati smireno, iako me radost preplavila.
Marko! sanjivo je rekla, ne sluteći kako mi je ime izazvalo nelagodu. Divan je, tata. Svi mi zavide!
Stavio sam šalicu na stol. Filmići pred očima: neugodnosti s posla, Neline uporne namjere, javna scena na proslavi Duboko sam udahnuo.
Kada ćemo ga upoznati? pitao sam.
Sljedeći tjedan, na babinom rođendanu. Svi ćete ga upoznati. Ozbiljno je, tata. Čak smo razgovarali o braku.
Zastao sam, gutajući nervozu. Nisam htio njezinu sreću pokvariti nepromišljenim postupcima. Najmudrije je bilo pustiti vrijeme da pokaže što treba.
Veselim se uspio sam reći mirno, mirnije nego što sam mislio. Jedva čekam upoznati čovjeka koji te čini sretnom.
Irena me tada zagrlila snažno.
Najbolji si tata!
*************
U subotu, cijelo je naše dvorište u okolici Varaždina bilo puno života. Baba Jelka neumorno je miješala tijesto za štrukle, klape su pjevale, djeca su se verala uz jabuke, a iz radionice se širio miris roštilja. Gosti su pristizali s vinom, kolačima, cvijećem veselja je bilo na sve strane.
Svi za stolom, preko trideset duša rodbina, prijatelji, susjedi atmosfera uzbuđena i prava domaća. Neki su već pjevali stare pjesme, a smijeh nije prestajao.
Jelka je pogledavala prema vratima, Irena je kasnila, ali je ubrzo poslala poruku: Krećemo!
Stol se još jednom oglasio za početak, a oni kasnili nisu dugo. Kad su ušli, bilo je veselo Irena radosna, Marka dovela uz sebe. Na njemu osmijeh od uha do uha.
Ovo je moj Marko! glasno je objavila. Moj zaručnik!
Svi su se nasmiješili, nekoliko teta je odmah dohvatilo telefone za slike.
Zaledio sam se. Pred sobom vidio sam Marka onog Marka. Istog onog iz firme koji mi je pokušao zagorčati život, koji je prijetio zbog odbijanja. Pogledi su nam se susreli, znao sam odmah da se sjeća svega i poraza na proslavi, i svoje prijetnje u mraku. Sad je želio povratak, revanš preko moje kćeri.
Zadovoljstvo mi je, krenuo je Marko prema babi Jelki pružajući joj ruku.
Prije nego što je stigao išta reći, prekinuo sam ga.
Van! Ivane, pomozi mu kroz vrata i nek osjeti čvrstu ruku! Nisi ti dobrodošao, makar pokušavaš meni napakostiti preko kćeri!
Nagla tišina prekinula je veselje.
Tata? tužno je pitala Irena, zbunjena, gledajući od mene do Marka.
Prišao sam još korak naprijed.
Taj Marko je onaj isti zbog kojeg sam skoro dao otkaz! Sjećaš se tko sam ja isti onaj kojem si prijetio, koji je sve izdržao i pred kolegama i pred tvojom mamom direktoricom! Još želiš ponoviti tu dramu u mojoj kući?
Marko je problijedio, ali je ipak pokušao uzvratiti.
Ti si rekao Ireni? Kako možeš meni to napraviti pred njom?
Prvi se u smijeh slomio moj šurjak duboki, glasan smijeh, koji je uskoro prešao i na stotine okolnih glasova. Ubrzo su svi umirali od smijeha na račun djetinjaste nespretnosti, a čak su i bake brisale suze. Dodao je:
Irena, ne brini! Naći ćemo mi tebi nekog pametnijeg, bez teatra i bez želje za osvajanjem na silu!
Irena se najprije zbunila, no kasnije joj je sinulo baš je on taj s videa kojeg su svi potajno ismijavali, taj isti Marko s napuhanom samouvjerenošću. Samo je slegnula ramenima i stala se smijati zajedno sa svima, osjećajući kako nesigurnost i zaljubljenost nestaju dok se smije u zagrljaju vlastite obitelji.
Marko je na kraju pocrvenio, okrenuo se, gotovo pobjegao kroz vrata i zalupio ogradu iza sebe. Odlazio je iz dvorišta sramote, posluživši se planom osvete i uništivši samog sebe pred cijelom obitelji. Čuo sam još dugo kasnije: Eno ga, taj će dvaput razmisliti prije nego opet nekome prijeti
Kad je smijeh utihnuo, prišao sam Ireni i potapšao je po leđima:
Bit će još prilika za pravog mladića. Sad znaš koga treba izbjegavati.
Oko nas je ponovno zavladala prava domaća atmosfera: pjesma, smijeh i dobro raspoloženje.
Nisam ni slutio kako je važno uvijek biti iskren i jasno povući granicu, koliko god to bilo teško. Tuđe prijetnje i manipulacije ne smiju uzdrmati obiteljski svijet, ni osobni mir. Tko ti pokušava nauditi taj nije vrijedan tvoje pažnje. Obitelj i istina uvijek nađu put.
