Ja i supruga smo godinama štedjeli kune za kuću na selu, pa smo napokon i kupili jednu. Već godinu dana tamo bježimo vikendom ili čitavo ljeto, kad grad postane nepodnošljivo zagušljiv.
Malo su nas pogurali i moji roditelji, mama Marija i tata Josip, želeći da nam se san ostvari dok još imamo zube u glavi. Bili smo toliko uzbuđeni da smo se bacili na popravke kao Hrvati na besplatan gulaš. Postavili smo plastenike kraj vrta rekli su nam stari susjedi da pravi seljak mora imati rajčice i usred siječnja. Ispod voćki zabetonirali smo kut za pješčanik i ljuljačke, da se naša mala Jana i sin Marko mogu zabavljati dok mi s punim rukama motika jurimo po imanju.
Od prvog dana prijatelji, kumovi i poznanici navirali su kao da dijelimo ulaznice za utakmicu Dinama svaka večer roštilj, piva, odlazak do obližnje rijeke (samo nekoliko stotina metara od kuće), pa nekad noćenje jer tko ima volje voziti doma po mraku. Svi su nam čestitali na kupovini doma, ko da smo osvojili jackpot na lutriji.
Godinu dana kasnije, nekako se svima upalila lampica da je umjerenost ipak domaća vrlina. Počeli su dolaziti kad ih pozovemo, redovito za Božić, Uskrs a ne svaki kišni petak. No, postoji jedna osoba koju zdrav razum jednostavno ne posjećuje. Ako Zlata, prijateljica iz osnovne škole, na Facebooku vidi riječ vikendica, spakira torbu brzinom svjetlosti i stvori nam se na vratima. Njoj nije važno što želimo ili ne želimo, bitno je ispuniti vlastiti plan za odmor.
Nije problem kad smo supruga i ja sami. Ali tu su i roditelji, klinci… Poželjela sam da Zlata nađe put kući, no svaki moj pokušaj da je ispratim završio je neuspješno. Pravo hrvatski, ona je s nama proboravila cijela dva mjeseca; reklo bi se, više je doma nego mi sami!
Na sve moje suptilne signale tipa da uskoro dolaze i roditelji mog supruga, da će biti gužva Zlata samo odgovara: Ma meni je pod još hladan, ako mi daš madrac, mogu spavati na podu. Vrhunski kompromis, jel da?
Njezin boravak ide ovako: dođe petkom navečer, subotu preleži na kauču pred televizorom dok supruga i ja zalijevamo vrt, čupamo korov i popravljamo ogradu. Na svako naše moljakanje da pomogne barem oko krumpira, odgovori: Ma ja sam tu došla na odmor.
Suprug, mama, tata nitko ništa. Svi šute, a meni je već narasla knedla u grlu od stresa kad vidim Zlatinu torbu u predsoblju.
Onda je stigla zima. Sjedeći zajedno u vikendici uz kavu, Zlata uzdahne: Eh, da je ljeto, došla bih ti češće… Ja se zaledim, u glavi vrtim: Pa zar nemam muda da joj kažem kako mi svako vikendaško gostovanje ide na živce? Što ako se uvrijedi pa se nikad više ne javi?
Ne bih to htjela ipak mi je simpatična, u granicama pristojnosti. Samo bih voljela da ne evoce vikend kod mene svaki put kad zahladi. Što da napravim?
