Idealan muž
Točno u 18 sati, Anamarija je otvorila vrata svog stana u Zagrebu.
Kćeri, bok! iz kuhinje je provirila mama. Kako si danas?
Dobro promrmljala je Anamarija. Sve je bilo kao uvijek prijateljice su ostale još šetati po Jarunu, a ona je morala doma.
Zašto uvijek mora biti kod kuće baš u 18:00? Zašto? Otkud to pravilo?
Presvukla se i ušla u kuhinju.
Mama započela je oprezno. Sad je ljeto, zar ne?
I što onda? upitala je mama.
Pa kasno pada mrak…
I?
Anamarija je lagano gubila strpljenje: zar joj mama ništa ne razumije?
Mogla bih se, recimo, vratiti kući u 19 sati, što fali?
Vidjela je kako se mami na usnama pojavljuje smiješak.
Anamarija, kod nas vrijede pravila, a povratak u 18 sati je jedno od njih. Kad upišeš fakultet iduće godine, bit ćeš slobodnija.
Anamarija je uzdahnula. Eh, bar nešto…
Brzo je pojela večeru i povukla se u svoju sobu, ponavljajući gradivo. Previše je željela izbjeći roditeljsku kontrolu.
***
Ljeto je proletjelo, stigla je jesen, pa još brže i zima, a onda je došlo proljeće.
Anamarija je bila nervozna. Bližila se matura, bodovi su joj trebali, a upis na faks joj se činio kao ulaznica u slobodniji život.
Tog dana prolazila je kroz park i sjela na klupu. Razmišljala je: Je li ona sigurna da baš mora na taj fakultet? Bi li trebala nešto promijeniti dok još stigne?
Dobar dan, ljepotice! čula je muški glas pored sebe.
Anamarija se iznenadila, trzaj joj je prošao tijelom. Okrenula se i ugledala mladića koji joj se suptilno smiješio. Bio joj je mrvičak poznat.
Bok! odgovorila mu je, a pogled joj je ostao na njemu. Odakle ga poznaje?
Njegovo ime se vrlo brzo doznalo.
Ja sam Marko! Živimo u istoj zgradi, ali u različitim ulazima. Sjećaš li se kad si u prvom razredu zvonila na školsko zvono? E, ja sam te tada nosio do zvona. Sjećaš se sada?
Anamarija je kimnula. Naravno, sjećala se!
Danas sam ranije završio na poslu pa došao prošetati parkom. Vidim te, mislio sam to je sigurno sudbina!
Zašto baš sudbina? iznenadila se.
Pa nisam te vidio sto godina, a opet te prepoznao. Morao sam prići.
Malo su još pričali, a onda je Anamarija požurila kući. Dogovorili su da se sutradan opet nađu na istom mjestu i u isto vrijeme.
***
Anamarija se provukla u stan, ali naravno, mama je sve čula. S vrata je započela neki uopćeni razgovor.
Mama, tek sam stigla daj da se presvučem i operem ruke, molim te! preklinjala je Anamarija.
Mama je slegnula ramenima i vratila se u kuhinju. Anamarija je pobjegla u svoju sobu, s osmijehom na licu i ubrzanim srcem.
Marko joj je rekao kako mu se sviđa otkad ju je prvi put vidio i da je presretan što su se sreli.
Anamarija je otvorila ormar i pogledala svoj odraz u zrcalu. Kratko se zavrtila pred njim, namignula samoj sebi i isplazila jezik.
Tako je, neočekivano, Anamarija počela izlaziti s odraslim mladim čovjekom.
***
Marko je bio Anamariji jako simpatičan. Bio je promišljen, razgovoran, tvrdio je da su njeni roditelji stvarno u pravu i da mora upisati fakultet.
Viđali su se danju, šetali po gradu, odlazili u kino, ponekad popili kavu na Cvjetnom.
Marko joj je pomagao kod učenja i objasnio sve nejasnoće, tako da je bez problema upala na fakultet.
Dan nakon upisa Marko joj je rekao:
Ana, znaš što?
Što?
Oženi se za mene!
Anamarija je ostala bez daha i zarumenila se.
Udala? Pa tek sam upisala faks
Ništa zato, zaposliti ću te pola radnog vremena. Učit ćeš, a uz to i raditi, stjecati iskustvo. Kad završiš faks, imat ćeš otvorene sve mogućnosti.
Anamarija je tada shvatila da joj se snovi ostvaruju: ako se uda za Marka, više neće biti pod kontrolom roditelja. A i voli ga. Dakle
Pristajem, rekla je.
Onda, da u subotu odemo tvojoj obitelji, a u nedjelju mojoj.
Roditeljima? opet se iznenadila.
Pa, naravno. Ne brini, sve će biti dobro, ohrabrio ju je Marko.
I stvarno, roditelji su Marka brzo prihvatili i odobrili vjenčanje.
Samo je mama kasnije tiho uletjela u Anamarijinu sobu:
Kćeri, jesi li sigurna da je to ono što želiš? Tako si mlada
Jesam, mama, ne brini, uvjerila ju je Anamarija.
***
I tako su se vjenčali bez velike fešte. Anamarija je zapravo htjela veliku svadbu, ali je odlučila podržati Markove odluke.
Studirala je, kasnije je dobila posao na nekoliko sati, ali nije bila baš sretna.
Nada se bila riješiti kontrole, no sada su je kontrolirali Markovi roditelji i sam Marko. Ne samo da su je nadgledali, nego su stalno dijelili savjete.
Ponekad je žudjela za samoćom u roditeljskom domu mogla je biti sama u svojoj sobi, a kod Marka uvijek je netko bio blizu. Samo je na faksu mogla malo odahnuti.
Fakultet joj je postao poput drugog svijeta, gdje je uživala u društvu novih prijatelja. Silno je željela izlaziti s ostatkom ekipe, ali Marko joj to nije dopuštao. Sa zavišću je slušala doživljaje svojih kolega…
Ništa se ne brini, tapšao ju je po ramenu Vedran, sve ćeš to stići.
Anamarija se samo tužno smješkala.
***
Godine su prolazile. Prva, druga, treća, četvrta… Dočekala je kraj faksa. Za druge, to je bilo veliko slavlje, ali za Anamariju tek kraj jednog poglavlja, jer je njen brak sve više pucao.
Opet ništa nisi napravila kako treba! vikao bi Marko.
Pa već četiri godine ne možeš me normalno ispratiti na posao…
Zašto si ti uvijek takva?
Prvo je šutjela, s vremenom se počela protiviti. Nije mogla shvatiti što mu sada ne odgovara kad je ranije sve bilo u redu.
Sigurno je našao drugu. Traži razlog za razvod, izjavila je njezina prijateljica Sunčica.
Ma što pričaš, Sunčice, to su gluposti, nije mogla vjerovati Anamarija.
Sunčica se nasmiješila:
Ti si previše iskrena, Ana Ništa drugo.
No, pogodilo se Sunčica je bila u pravu. Marko je već dulje bio u vezi s drugom i odlučio je razvesti se od Anamarije.
***
Anamarija je sjedila na druženju s bivšim kolegama s faksa i bila tužna.
Godinama je sanjala o ovome, a sada joj ništa nije trebalo. Prošlo je više od godinu dana otkako su se razveli, a bol je još trajala. Iako je davala cijelu sebe, Marko to nije cijenio. Čak ni sada, dok mu se majka žalila na snahu koja Marka nije poštovala, nije je poželio natrag.
Hej, Anči, pa što si tako tužna? pokušavao ju je oraspoložiti Vedran. Sve što si htjela, ostvarilo se. S nama si, na fešti!
Ova zabava je nekako tužna, odgovorila je.
Tužna? Samo nisi uključena, trebaš biti glavna na zabavi, onda ćeš se super provesti.
Da, baš promrmljala je.
A kad ti je rođendan? dalje je ispitivao Vedran.
Nije skoro
Dobro zastao je. A da li bi ti na svojoj svadbi bilo zabavno?
To pitanje kao da ju je prekinulo u tuzi; oči su joj zaiskrile.
Možda sjetila se da zapravo nikad nije imala pravu svadbu. Zatim je ponovno potonula. Ali za udaju ni ne mislim, nemam za koga…
Anamarija opet uzdahne.
Kako nemaš? začudio se Vedran. Pa ja sam tu! Ja sam idealan ženik!
Anamarija je trepnula, ne znajući priča li u šali ili ozbiljno.
Stvarno! Savršen sam. Pa hajmo se vjenčati, proveseliti na svadbi i ako hoćeš, razvest ćemo se već sutra. Kako ti to zvuči?
Anamarija se nasmijala.
Vidim, već se smiješ. Znam vratiti osmijeh na lice. Pa, što kažeš?
Vedran je napravio tako šaljivo-moleće oči da je Anamarija odlučila podržati šalu:
Dogovoreno. Pristajem.
Vedran ju je tapšao po ramenu:
Super! Dogovoreno. Sutra predajemo zahtjev!
***
Naravno, Anamarija nije ni pomišljala predati prijavu s Vedranom. Ali iznenada je on došao k njoj doma, upoznao njezine roditelje i objavio da su se dogovorili vjenčati. Čak je nagovorio zbunjenu Anamariju da krenu predati zahtjev.
Vedrane, nije li šala već malo predugo trajala? pitala ga je.
Šala? Nisam nikad bio ozbiljniji, nasmiješio se Vedran.
Te je večeri opet došla mama i tiho pitala:
Jesi li sigurna u svoj izbor, kćeri?
Anamarija je slegnula ramenima i bezbrižno odgovorila:
Nemoj brinuti, mama. Samo ćemo se vjenčati, odmah razvesti. Nisam imala svadbu s Markom, pa bih bar jednom htjela biti prava mladenka!
Dobro, dobro nasmijala se mama i otišla.
A onda se zbilja održala svadba.
Jesu li se razveli? Ne! Danas su Anamarija i Vedran još uvijek zajedno i odgajaju dvoje djece.
Ponekad život donese ono što ne očekujemo, a sreća nas pronađe kad prestanemo tražiti idealno i kad zapravo odlučimo biti s onima koji nas znaju nasmijati i podržati, bezuvjetno.
