Teško bih povjerovala što se dogodilo mojoj obitelji da to nismo proživjeli zajedno, na vlastite oči. Sve je krenulo prije šest mjeseci, kad je moj voljeni djed preminuo i ostavio iza sebe predivan stan u samom središtu Zagreba. Nakon mjesec dana tugovanja, mama, tata, brat Marko i ja odlučili smo da stan treba očistiti i pripremiti za prodaju. Cijeli dan smo pakirali djedove stvari u velike vreće i svaki predmet nas je podsjećao na toplinu i mirise doma.
U sumrak smo se svi vratili kući, ali Marko je odlučio ostati preko noći u stanu. Oko šest ujutro zazvonio mi je mobitel, a Markov glas bio je drhtav i ispunjen panikom – zamolio me da dođem odmah. Bez razmišljanja sam se sjurila prema stanu. Kad sam ušla, ugledala sam Markovo prestravljeno lice, bio je tako blijed da sam se zabrinula. Uto smo čuli korake iz sobe, ali osim nas nije bilo nikoga. Zrak kao da se zgusnuo, a hladnoća mi je prošla kroz cijelo tijelo. Strah nas je obuzeo pa smo pobjegli van.
Trebalo nam je dobre pola sata da skupimo hrabrosti i vratimo se. Kad smo se vratili, iznenadio nas je neobičan prizor sve djedove stvari bile su pažljivo vraćene na svoje staro mjesto. Osjetili smo olakšanje, ali i neku nelagodu; teško je objasniti taj osjećaj. Nakon tog događaja odlučili smo da više ne ulazimo u stan, a sve oko prodaje prepustili smo agenciji za nekretnine. Na svu sreću, novi vlasnici nisu imali nikakve neobične doživljaje. No, ja i danas, kad se sjetim one noći, osjetim jezu i hladan znoj na koži.
