Dnevnik subotom, 7. travnja
Jutros sam, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom i prstima vrtjela šalicu čaja, osjetila onaj poznati nemir u stomaku. Opet će biti razgovor. U stanu miris ribe, tata u dežurstvu, a mama i teta Nina spremaju svoj mali sastanak zavjere protiv mojih planova. Lilianice, ljepotice, pa znaš i sama da to tvoje crtkaranje nije ozbiljno! teta Nina reći će bez emocija, s blagim podsmijehom, dok vrhom nokta okreće papire s mojim skicama. Mama joj kima s odobravanjem; obje nose doktorski gard, kao da im ne pada na pamet da djevojka od sedamnaest ima svoje snove drukčije od njihovih.
Zamišljam mamine riječi, dok je još jutros s brbljanjem stavljala šećer u kavu: Pa dobro, neka crta za gušt, ali biti umjetnica kao profesija to je propast, dijete!
Mama, tata, teta Nina svi su liječnici, svi rade u istoj bolnici, u Rijeci. Uvijek su mi pričali kako je medicina častan poziv, kako su liječnici onaj stub društva bez kojeg ljudi ne mogu. Liječnici su ugledni, cijenjeni, njih se pozdravlja na tržnici i u dućanu. Očekuju da nastavim obiteljsku tradiciju. Samo, ja sanjam druge boje, dublje od bijele kute. Sjedim u podrumu, škrabam portrete kolegica i kolega umjesto gradiva iz anatomije. Mama je jutros širila ruke kroz prste s prstenjem: Kako to misliš, kamo? Naravno, u Medicinski fakultet! Pomagat ćemo ti svi, imamo kontakte, ali mora se učiti, Lila, nema varanja!
Nervoza teta Nine, kad joj je pogled pao na moj crtež, bila je gotovo zabavna: Isuse Bože, Lila, što je ovo?! Goli muškarac? Ovo nije u redu! Odmah baci taj crtež! Povukla je mamu u kuhinju, pravdajući se da su joj faširanci zagorjeli. Mama je samo uzdahnula, a ja sam im dobacila: Znate li vi, doktori, što sve gledate u anatomskoj sali, pa vama nije ništa A između nas postoji onaj važan jaz vi gledate organe, ja vidim ljude. Ljude, mama! Želim slikati portrete tako da ljudi zavole sebe kad ih pogledaju!
Nisam bila ljuta. Ispričala sam se tetki, ponudila joj da joj naslikam portret u nečem lijepom, da je izvučem iz te bijele kute. Smiješila se, ali odmahuje: Nema vremena za lijepa haljina.
Navečer me mama opet podsjetila na prijemne: Lila, pripremi se, zvali su me s tečaja, umjesto bilješki portrete crtaš, to ne može tako. Na proljeće ideš u Zagreb ili Rijeku, upisuješ, kontakti su spremni nemoj misliti da ćeš izmaknut.
Osjetila sam zamor, pustila da zamor klizi niz vrat. Biti među dva ognja s jedne strane majka, koja me gura prema medicini, s druge strane profesor Branimir Kovačić, moj voditelj likovne radionice, čovjek koji tvrdi da sam prirodan talent i da bih morala upisati Akademiju likovnih umjetnosti. Ti ne slikaš lice, ti hvataš dušu. Tvoj portret živi od unutra, Liliana! Vjerovatno bi teta Nina rekla zablude, sanjarenje.
S Branimirem sam se upoznala na tržnici. Tražila sam grožđe za natječajnu mrtvu prirodu, a on se upleo praktičnim savjetima oko sorte. Ispričala sam mu, kako želim, samo zbog mame, naslikati nešto za njen rođendan. Prihvatio je moju potrebu kao da je ništa lakše u svijetu.
Kod Branimira nema velikih riječi, a svi ga učenici obožavaju znanje daje bez puno pitanja, s toplinom čovjeka kojega je život izlomio, ali mu nije oduzeo empatiju. U njegovom ateljeu u nekoj staroj riječkoj zgradi, kraj nas iz sljedećeg haustora uvijek ima mjesta za još jednog mladog tragača za smislom. Branimir se nikoga ne odriče, uzima kunu tek simbolički, a usmjerenje dobro poznaje. U njegovom svijetu stvari nisu crno-bijele ni slike, ni ljudi.
Moja mama i teta Nina, dok su žlicom okretale restani krumpir i pilile riblje pljeskavice, i dalje su me pokušale uvjeriti kroz uspomene na teške mladenačke dane: Ma nijedna od nas nije bila sigurna što želi. Nitko nije sretan dok ne posloži posao, status, život sve na svoje mjesto.
Razmišljam, osjećam kako se u meni budi neka tiha snaga nisam ja niti njihova medicinska garnitura, nisam niti slikar iz boemskih priča. Ja sam ja, Lila, cura iz Rijeke što želi voljeti ljude kroz boje i linije, ne kroz kirurški nož.
Kad je navečer Branimir zalutao k nama, jer sam ga zamolila da pomogne odabrati rad za natječaj, nastala je napetost iz nekih starijih priča. Branimir i mama imali su onu prošlu ljubav, iz vremena kad su još svi bili sanjari. Kroz razgovor, kroz njihove suze i tihe predbacivanja, shvatila sam nisu njihovi strahovi zbog mojeg izbora stvarno moji. Svako srce nosi svoje rane; njihove ne moram naslijediti.
Sjele smo, mama i ja, kasno navečer u kuhinji, pile crnu kavu. Polako me zagrlila: Radi kako ti srce nalaže. Samo budi čovjek s ljubavlju, ne budi kao neki od nas što su odustali. Ako želiš slikati, slikaj. Volim te. Tada je tako lako postalo disati u ovom našem stanu.
Danas, stajala sam na Akademiji u Zagrebu s portfoliom u rukama, u starom djedovom džemperu, čekajući da netko povuče konac moje budućnosti. Volonter, robustan dečko iz Građevinskog fakulteta, ljubazno mi ponudio ruku: Idemo, portreti na drugi kat! Inače, imamo uskoro ples, dođi! Smijali smo se oboje zbog njegove loše salse.
Moju sliku, dvije žene pred ulazom HNK u svečanim haljinama, gledali su dugo. Jedan profesor, starog kova, prokomentirao: Ali ovo je nit čiste radosti i ljepote Prošli su dani nervoze. Sada znam, upisat ću Akademiju i biti baš to što sam zamišljala.
U Rijeci je hladno, ali večeras osjećam toplinu. Bilo je teško, ali sada prvi put vjerujem pravi put se ne bira radi tuđih strahova. Moje boje, moji ljudi, moji snovi.
Liliana KosovacU tramvaju za Studentski dom, sjedim kraj prozora i gledam svjetla Zagreba što ispisuju novu kartu života mojim očima. Dlanovi su mi još malo znojni, ali portfolio čvrsto držim prvi put nije teret, već krila. Prolazim pokraj izloga s bojama, osjećam onaj poznati nemir, ali sada je to uzbuđenje, a ne strepnja. Pišem tati poruku: Primi mi fige, stari, uskoro počinjem lekcije o srcima drugačijom metodom. On šalje emotikon gitare.
Na večer, kad mi mama pošalje poruku: Doguria si, mala. Nemoj se nikad bojati pogriješiti. Tvoji te vole kakva god bila, stane mi grlo od sreće. Priljubljujem nos uz hladno staklo i šapućem: Hvala, mama.
U studentskoj sobi čekaju me prazni papiri, miris tempere i širok balkon s pogledom koji ne prestaje. Pored gomile nasumično pobacanih torbi, na rasklimanoj stolici, ostavljam novi album ovaj put za slike na kojima ću crtati sve svoje tuge, radosti, tetka Ninu u satenskom šalu, mamu kad misli da je nitko ne gleda, prijatelje s riječkog mola, djecu koja jedu sladoled na Trsatu, sve one obojene snove.
I napokon znam: hrabrost nije urlanje, ponekad je samo miran, tanak glas u tebi, koji kaže probaj još jednom. Ja ću ga slijediti do prve izložbe, do zadnje kapi boje, do toga da netko jednom kaže, gledajući moju sliku: Ovdje sam, potpuno svoj.
Danas sam izabrala. I sebi sam najljepša baš takva, među svojim bojama i ljudima.
