Danas mi je sin javio da će navečer svratiti, ali da ne dolazi sam, nego dovodi i djevojku. Rekao je to nekako obazrivo, ali i važno, kao da se unaprijed pripremao na moju reakciju. Pitao sam koliko će ostati, na što je odgovorio da je cilj samo upoznavanje, ništa posebno ali po glasu sam čuo da mu je itekako posebno. Rekao sam neka dođu, a čim smo završili razgovor, nekako sam se automatski zaputio u kuhinju iako zapravo nije bilo potrebe, osim što sam osjećao da trebam nešto napraviti.
Odlučio sam napraviti šaum rolat, stari recept moje mame. Dok su se bjelanjci miješali, vrtio sam po glavi tko bi ona mogla biti možda moderna cura, glasna ili sramežljiva, tko zna. Iskreno, o usnama tada još nisam mislio.
Došli su malo prije sedam. Sin je prvi ušao:
Tata, upoznaj Anamariju.
Podigao sam pogled i sve je na trenutak stalo. Prvo što sam vidio bile su njezine usne. Velike, sjajne, okrugle, kao dva napuhana balona. Zapanjilo me, nisam znao gdje gledati, pogled mi se stalno vraćao na njih.
Pružila mi je ruku:
Drago mi je.
Mehanički sam se nasmiješio. Samo sam pomislio: da je moja stara pokojna mater živa i da je ovo vidjela, prepričavala bi svima u Gružu danima. Kod nas, starijih, takve usne nisu moda, nego kulturni šok.
Sjeli smo za stol. Sin se sav pretvorio u pažljivost, namještao joj stolac, pitao je li joj hladno. Anamarija je odmah izvadila mobitel i stavila ga pored tanjura kao da je i on gost na večeri. Krenula je pričati o sebi.
Pazim na prehranu. Danas je to normalno rekla je.
Tako i treba rekao sam, da ispadnem ljubazan. Zdravlje je najvažnije.
Kimnula je i dodala:
Cijelu godinu jedem kruh možda deset puta.
Kimnuo sam, ali pomislio: da sam ja cijeli život izbjegavao kruh, bio bih najveći gromovnik u Dubrovniku.
Kad sam donio rolat, sin se obradovao:
Tata, sam si ga radio?
Ili bih trebao naručivati? našalio sam se.
Anamarija je pogledala rolat, pa mene, pa opet rolat i mrštim pogledom rekla:
Lijepo izgleda, ali to je samo šećer i masnoća. Prava kalorijska bomba.
Prešutio sam. Sin se nespretno osmjehnuo:
A tata uvijek najbolje peče.
Ne sumnjam odgovorila je. Ali ja to ne jedem.
Osjetio sam kako mi raste nervoza, ali ne radi rolata, nego zbog njezina tona i pogleda. Pogledao sam sina, pa nju, i shvatio da ako opet prešutim, uvijek ću šutjeti.
Stavio sam šalicu na stol malo jače i rekao:
Neka svakome svoje. Mi smo, očito, običniji ljudi.
Pogledala me velikim očima iznad tih usana i nasmiješila se, kao da ništa nije ni shvatila. A ja sam znao da tek sad počinje zanimljiva večer.
Nakon tih riječi zavladala je tišina. Sin je piljio u čaj, Anamarija je uzela gutljaj vode i ozbiljno me odmjerila.
Nisam nikoga htjela povrijediti rekla je. Samo, vremena su drukčija. Svi gledamo što jedemo.
I ja pazim na zdravlje odgovorio sam. Samo se to u moje vrijeme nije mjerilo brojem kalorija.
Sin je poskočio:
Tata, može bez toga?
Pogledao sam ga i shvatio da hodaju po jajima i boje se pasti s oba kraja. I bilo mi je istovremeno žao i smiješno.
Anamarija opet pogleda rolat i doda:
Ne shvaćam poantu pripremanja toliko slatkog. To je nezdravo.
Tu sam pukao. Odložio sam vilicu i mirno rekao, iznenadivši sam sebe:
A ja ne shvaćam čemu raditi usne tako da je teško jesti. Pa ipak šutim.
Sin je onda podignuo glavu:
Tata
Anamarija se zacrvenila, usne su joj postale još uočljivije, pa ljutito odbrusila:
To nije vaša stvar.
Upravo tako rekoh. I moj rolat nije vaša stvar.
Nastala je pauza. Mobitel je zavibrirao, ali ga nitko nije dirao. Sin je izgledao kao da bi najradije izašao. Sjedeći sam, osjetio olakšanje i prvi put nakon dugo vremena rekao što zapravo mislim.
Anamarija je prva ustala.
Hvala na večeri. Moram ići.
Naravno, nitko vas ne zadržava rekao sam.
Sin ju je otpratio do hodnika. Čuo sam ih, tiho su raspravljali, njegov uzrujan čekaj, njezino vidi ga kako razgovara. Vrata su zalupila, ostao sam sam. U stanu je bila takva tišina da sam čuo sat na zidu što ga mjesecima planiram baciti.
Vratio se nakon deset minuta, sjeo za stol, pogledao u rolat i tiho pitao:
Zašto si to morao, tata?
Kako bih trebao? Glumiti da mi sve paše?
Uzdisao je, protrljao lice.
Ne kužiš Sve je danas drukčije.
Samo jedno kužim, sine. Kad neko dođe u tvoj dom i prvo tvoje jelo nazove kalorijskom bombom, to nije zdravlje. To je odnos.
Dugo je šutio, onda priznao:
Rekla je da više neće dolaziti.
Pa neće ni trebati uzvratio sam. Neću ni ja njoj navraćati.
Pogledao me i poluusiljeno se nasmiješio:
Nekad sam stvarno umoran od tog svega. Od brojanja kalorija i stalnog ne smiješ.
Pogurnuo sam mu tanjur s rolatom.
Onda jedi. I čaj dok je još topao.
Uzeo je vilicu, probao, rekao kroz osmijeh:
Fin je.
Sjedili smo šutke, ali to nije bila ona teška tišina od maloprije. Onda me zagrlio i rekao:
Ti si stvarno tvrdoglava stara škola.
A ti si moj dobar sin uzvratio sam.
Otišao je kasno navečer. Ostao sam još neko vrijeme sjediti u kuhinji, pojeo ostatak rolata i mislio kako se svijet mijenja i kako ne moram baš sve prihvatiti. Dovoljno je što sam svoj makar to nekom ne odgovaralo.
