Nitko od moje djece nije htio brinuti o meni kad sam završio u bolnici. Srećom, još postoje dobri ljudi na svijetu.
Kad su mi se rodila dvoje djece, vjerovao sam da će mi barem oni biti oslonac kad ostarim. Cijeli sam život posvetio odgoju svoje kćeri i sina. Nažalost, sada kad sam bolestan i ne mogu se sam brinuti o sebi, nitko od njih nije želio uzeti me k sebi ili mi pomoći. Teško je prihvatiti da svojoj djeci više nisi potreban.
Djecu sam odgajao sam. Supruga je preminula kad nam se rodio sin, još smo s kćeri bili na samom početku roditeljstva. Radio sam dva posla kako bi imali sve što im treba. Dao sam im oboma visoko obrazovanje kći je završila dizajn, a sin strojarstvo. Oboje su se zaposlili na dobrim mjestima. Dok sam bio zdrav, pomagao sam im oko njihovih mališana. Imam dva unuka: Marko, kćerin sin, i Ivan, sinov sin. Vodio sam ih na izvanškolske aktivnosti i iz škole ih kupio.
Često su spavali kod mene. Jednog dana mi je pozlilo na ulici i završio sam u KBC-u. Tu sam vidio pravo lice svoje djece. Kći je došla samo jednom, a sin se jedva javio telefonom. Nakon tjedan dana su me otpustili, savjetujući mi da se ne umaram. Djeca su mi dovela unuke da ih čuvam. A znate i sami: treba se s njima igrati, kuhati, voditi ih na igralište. Nakon dva mjeseca mi se pogoršalo stanje. Zamolio sam sina da me odveze na pretrage stalno je imao nešto važnije, pa sam platio taksi, što nije mali izdatak za jednog umirovljenika. Vrijeme je prolazilo, a jednog jutra jednostavno nisam mogao ustati iz kreveta. Nazvao sam kćer, ali je bila na poslu pa mi je savjetovala da zovem hitnu. Odvezli su me opet u bolnicu. Od tada više ne mogu sam hodati. Liječnik je prilikom otpusta razgovarao s mojom djecom i objasnio im da me ne smiju ostaviti samog treba mi stalna njega.
U mom stanu sin i kći su se natezali tko bi me trebao uzeti k sebi. Kći je tvrdila da ima premali stan i nema sobu za mene. Sin, iako ima veliko stanovanje, rekao je da mu žena čeka dijete i nikako ne želi punicu u kući. Toliko sam se posramio svojeg života, shvatio sam da sam ga proživio, a nisam zaradio suosjećanje vlastite djece. Prekinuo sam njihovu svađu i rekao im da idu nikog od njih više ne želim vidjeti! Sve mogu sam, ne želim biti nikome teret. I otišli su. Ja sam ležao i plakao u jastuk. Kako je do toga moglo doći? Kako su se moja draga djeca pretvorila u sebične odrasle ljude? Zaslužujem li to nakon svega što sam im dao? Te noći nisam oka sklopio. Ujutro me obuzeo očaj. Tada sam čuo kako se otvaraju ulazna vrata i preplašio sam se.
Pokazalo se da su djeca otišla sinoć i cijelu noć je stan bio zaključan, a ja nisam mogao ustati. Ušla je susjeda s prvog kata, dobra mlada žena koju znam već dugo, samohrana majka. Došla me obići. Bilo mi je teško pa sam joj sve ispričao. Ponuđena mi je pomoć, ali kako da je prihvatim od susjede kad mojoj vlastitoj djeci nisam potreban? No, susjeda je bila uporna. Donijela mi je ručak i skuhao sam nam čaj. Od tada ta samohrana mama brine o meni, a ja joj dajem pola svoje mirovine. Od tog novca kupuje hranu i kućne potrepštine, ostatak ide za režije. Moj je život danas u rukama tuđe osobe, a moju djecu kao da nije briga. Povremeno nazovu i olakšano odahnu kad čuju da netko drugi brine o meni. Nikad nisam mislio da ću dočekati ovakvu izdaju, još k tome od vlastitog sina i kćeri. Odrastali su u ljubavi, a iza sebe sam ostavio nezahvalne ljude.
Naučio sam danas da krvna veza ne jamči poštovanje ili zahvalnost. Dobrota ponekad stiže iz najneočekivanijih izvora, a prava ljudskost nije određena samo obitelji nego srcem čovjeka.
