Kad sam bila dijete, imala sam jedan veliki, sjajan san koji mi je ispunjavao sve misli. Sanjala sam o tome da ću jednog dana postati majka. Kad sam zatrudnjela, s nestrpljenjem sam očekivala trenutak kad ću moći zagrliti svoje dijete. Kad su krenuli trudovi, dovezli su me u rodilište u Zagrebu. Rodila sam sina. Moja sreća nije imala granica. Pred večer, primalja mi je donijela bebu. Bio je malen, s majušnim nosićem i sivim očima. Ostali smo sami. Gledala sam ga pomno. Počela sam ga povijati, što mi je potrajalo barem deset minuta. Prvi put u životu sam držala bebu u rukama i bila sam uplašena da mu ne naštetim.
Lagano sam zategnula krajeve pelena. Ugledala sam mu stopala. Iz nekog razloga, zamišljala sam ga potpuno drukčije. Spavao je tiho i nježno. Dragala sam mu nožice, ručice, trbuščić. Zatvorila sam oči i privinula ga snažno uz sebe, udahnula njegov miris. Taj miris je bio neponovljiv miris mog sina. No, iznenada me obuzeo čudan osjećaj; moj unutarnji mir kao da je nestao. Počele su mi navirati neobične misli, javile su se sumnje. Dječak nije mirisao onako kako sam zamišljala. Osjetila sam kao da, u naručju, držim tuđe dijete.
Zamalo sam htjela ostaviti dijete i otići, da se više nikad ne vratim u bolničku sobu. Ali kako bih mogla prepustiti bespomoćnu bebu, kad mu je trebao netko tko će se brinuti o njemu, tko će ga voljeti? Dvije godine sam čekala ovaj trenutak, sanjala kad ću napokon držati dijete u naručju.
Odjel je bio hladan i ne baš ugodan. Pozvala sam medicinsku sestru i pokušala zamotati dijete u pelene, ali nisam uspijevala. Trebala sam ga nahraniti, a nisam znala kako ispravno to učiniti. Nije htio prihvatiti dojku. Otvorio je oči i pogledao me, još nije mogao usmjeriti pogled, ali činilo mi se kao da me pokušava prepoznati. Kad sam ga stisla bliže sebi, njegova sitna ručica skliznula je uz moje rame. Osjetila sam nježnost i toplinu. Sve moje sumnje su nestale. Moj sin je mirno spavao u mom naručju. Najveći san mi se ostvario: postala sam majka.
U životu shvatimo da ljubav ne nastaje sama od sebe, već raste kroz brigu, nježnost i strpljenje. Tako učimo najvažnije da pravu sreću pronalazimo onda kad dajemo srce onome kome smo najpotrebniji.
