Za tri mjeseca ženim se sa svojom zaručnicom Josipom. Dolazim iz obitelji koja ima jednostavne svadbe svečana ceremonija, dobra hrana, glazba, ples i to je to. Ali obitelj moje Josipe ima jednu tradiciju: na svadbi mladenka mora dići zdravicu i zahvaliti roditeljima mladoženje te im predati simboličan dar zato što su je primili u obitelj. Samo mladenka ne i mladoženja.
Kad mi je njena majka to rekla, mislio sam isprva da se šali. Objasnila je da je to običaj već generacijama: mladenka zahvaljuje roditeljima mladoženje što su otvorili vrata svog doma. Meni je to zvučalo kao nekakav test prihvaćanja. Predložio sam da oboje dignemo zdravicu i zahvalimo obje obitelji. Ona se nasmiješila i rekla da je to već moderna izmišljotina.
U početku Josipa nije tome pridavala veliku važnost. Ali na sljedećoj obiteljskoj večeri njen otac napomenuo je da se kod njih poštuju tradicije. Majka je dodala da ne žele snahu koja bi sve mijenjala. Ta riječ žele me zatekla… osjetio sam se kao upitnik. Kad smo došli doma, razgovarali smo o tome. Rekao sam Josipi da nemam problem zahvaliti, ali ne želim situaciju u kojoj se samo ona mora nakloniti, dok ja ne gdje samo jedna strana mora ići do kraja. Ona je rekla da je to samo znak pažnje, na što sam ja pitao zašto taj znak nije obostran. Nije znala što reći. Samo je dodala da ne želi probleme s roditeljima.
Tada sam predložio drugo rješenje: da zajedno dignemo zdravicu, zahvalimo obje obitelji i oboma poklonimo simbolične darove. To mi se činilo ljepšim, toplijim. Kad smo to izložili njenoj majci, postala je ozbiljna. Rekla je da se tako gubi tradicija. Otac je dodao da ako krenem tako, kasnije ću poželjeti upravljati svime. Tada sam shvatio nije riječ o zdravici, već o teritoriju.
Da ne bi sve eskaliralo, predložio sam da to napravimo privatno, prije svadbe. Majka je odbila i rekla da to mora biti pred svim gostima, da se vidi poštovanje. Tu sam osjetio otpor. Poštujem ljude, ali ne pristajem na ponižavajuće geste. Josipa me zamolila da to učinim radi mira jer tako je običaj u selu njenog oca. A ja sam joj rekao nešto što nikada nisam mislio da ću izreći prije svadbe: Ako mir znači da uvijek moram popustiti to nije mir, to je kontrola.
Sada je Josipa između mene i svoje obitelji. Moja majka savjetuje da ne započinjem brak s konfliktom sa svekrvom i svekrom. Najbolja prijateljica mi kaže da, ako sada popustim, kasnije ću popuštati i oko gorih stvari. A budući svekar i svekrva već govore kako sam problematičan i nepoštiv. Meni je sve jasno. Mogu zahvaliti, naravno. Ali ne mogu prihvatiti pravila koja vrijede samo za mene, samo zato što sam mladoženja. I iskreno… nisam siguran griješim li što odbijam poštovati tu tradiciju na način koji oni žele.
