Sve je išlo kako treba. Prema ultrazvuku, beba je bila zdrava kao dren. No, porođaj je bio prava avantura. Rodila se djevojčica, ali s problemima. Tolikima da su me liječnici pokušavali nagovoriti da je ostavim.
Malena je završila u inkubatoru. Kad je moj muž došao u posjet, doktor mu je rekao da dijete možda neće preživjeti, a ako i preživi, bit će nam kao kamen oko vrata. Razmišljao je dugo (valjda dulje nego što bira pelene u dućanu) i zaključio da je najbolje da je ostavi da si ne uništi život. Ja nisam rekla ništa bila sam slomljena.
Ali, prije otpusnog pisma iz bolnice, skupila sam hrabrost: rekla sam im da neću odustati od svoje kćerkice. Muž je pokupio svoje stvari i odšetao kao da nema sutra. Vratila sam se u prazan stan s bebom u naručju. Ostala sam sama. Odlučila sam se boriti za kćer. Drndala sam po bolnicama, ganjala doktore, iskoristila svaku priliku i gle čuda uspjela!
Podršku sam pronalazila u brojnim mamama koje su i same imale bolesnu djecu. Jednog dana u čekaonici upoznala sam gospodina. Ispričao mi je svoju priču. Žena mu je otišla s mlađim tipom, djece nisu imali, pa je dane provodio sam kao riba bez vode.
Gledao je moju malu bolesnicu s takvom nježnošću da sam se skoro rasplakala. Pomogao mi je savjetima, znanjem, pa bogme i kunama (sad eurima, jel). Toliko smo se zbližili da više nismo željeli biti odvojeni. Vjenčali smo se.
Danas je moja kćer gotovo sasvim zdrava. A našoj maloj družini pridružio se još jedan član sinčić.






