Čudesni život
Na vjenčanju naše prijateljice Dragane slavilo se dva dana uz puno smijeha, hrane i vina. Mladoženja, Marko, izgledao je kao da je izašao iz filma; visok gotovo dva metra, plavih očiju i gustih crnih trepavica koje su bile zavidne čak ženama. Voljni brada, pravilan nos, savršeno čista, blago tamna koža. Iako je izgledao kao iz sna, Marko je bio skroman i nenametljiv. Svi smo ga promatrali jedan od onih kojeg bi se poželjelo u društvu, da nije naše Dragane, potukli bismo se za njega već kod svadbenog stola. Marko je bio baš zgodan, da.
Dragana, kako si tako zgodnog frajera ulovila?! napale smo je, svaka od nas pokušavala izgledati što jadnije, u nadi da Marko ima još takvih rođaka.
Cure, smirite se. Zaljubila sam se u Marka zbog njegove jednostavnosti. Marko je iz sela kraj Sinja, odrastao s bakom, domaćinski dečko, ima zlatne ruke. Upoznali smo se kad su moji roditelji kupili vikendicu u njegovom selu. On je osjetljiv, dobar i pouzdan. Domaćinstvo drži kao pravi čovjek! Mamu je jedva nagovorio da pređe u grad trebalo je desetak noći molbi smije se Dragana.
Marko je bio uspješan kako u radu, tako i u druženju s novopečenom rodbinom; u dvije godine naučio je raspoznavati kvalitetno vino, parfeme, politike, umjetnost, putovanja, pratiti indeks CROBEX, sport, a riješio se i lokalnog naglaska. Sjeo je za volan udobnog auta kojeg mu je svekar ustupio, zaposlio se kod istog svekra na pristojnom mjestu, a tko je mladima darovao stan pogodite sami. Na drugoj godini braka pokazala se Markova slabost, ljubav prema bijelim čarapama. Samo u blistavo bijelim čarapama on je šetao po domu i u gostima bez papuča, oblačio ih u gumene čizme, pa i stajao hrabro na prljavom podu.
Dragana nije dijelila tu opsesiju čarapama, ali poslušno je dvaput dnevno prala podove i kupovala sredstva za izbjeljivanje. I tako Marko dobio nadimak Čarapa.
Da Marko ima ljubavnicu, Dragana saznaje u osmom mjesecu trudnoće. Ljubavnica, isto trudna, doslovno na isti datum. Čarapa je izbačen iz kuće, dobio otkaz, proklet i oplakan sve u jednom danu. A nakon toga dolazi vlažna, tmurna jesen, dani vuku se ljepljivo, Dragana nepomično leži na sad zastrašujuće velikom krevetu, pogled upire u strop, suhe oči:
Plakat ću kasnije. Sad je loše za bebu.
Dragana leži nepomično na toj glupoj postelji, a mi kao stražari mijenjamo se kraj nje, podržavamo je tišinom. Htjeli smo plakati, listati knjigu sudbina i iščupati stranice izdaje, ali morali smo šutjeti i čekati.
Kad je Dragana izašla iz bolnice, galamili smo, nosili balone, molili medicinsko osoblje da se pridruži čašici čaja i s nama ode u zalazak k medvjedima i ciganima, poželjeli svima zdravlje i sreću. Friško postali djed bio je najglasniji dan prije, dirnut, obećao je sanitarima da će sam očistiti posljedice, pa je kredom ispod prozora Dragane napisao Hvala za unuka!, pa pokušao pjevati, ali ga je osiguranje zaustavilo. Osiguranje je pristalo sretno poslušati repertuar uz rakiju, bez štete za javni red.
Na dan izlaska djed je bio svjež, vedar i, ako se dobro sjećam, i sjajio. Plakao je od sreće i ponosa. Svi smo plakali u delegaciji, smijali se, izljubili Draganu, razgledali plavi omot i šutjeli o tatinom grčkom nosu na malenom Anti. Samo Dragana niti u sreći nije plakala:
Kasnije. Možda se osjeti na mlijeku?
Dragana šuti s nama još dva mjeseca, a onda odlazi posjetiti Marka. Bez šibica i žuči, ali s velikom željom razbijanja i plača. Prigovarati, lupati šakama po zidovima, posramiti, osuditi i pokušati se riješiti boli koja je prikovala za krevet, svaliti tu nepotrebnu bol na izdajicu. Na uništitelja njezinih nada i svog svijeta s malim sinom, u kojem je Dragana zamišljala sebe, kako veze čarapice svojim dragim muškarcima u toploj večeri, Anti koji se smije, držeći ih za ruke s Markom na šetnji, i samog Marka tako potrebnog.
A još, Dragana želi pogledati u oči toj bezobraznoj ženi koja je spavala s tuđim mužem. Oči će sigurno biti drske i, najvjerojatnije, vrlo lijepe. U te oči Dragana ima namjeru pljunuti. Odlučeno, pljunut će. A ako bude trebalo, i izgrebati.
Gdje treba ići da napravi scenu, Dragana saznaje sasvim slučajno od dobrih teta u haustoru dok šeta s djetetom. Dobrodušne bake zaustave Draganu, podsjete je da Marko eto, nije niš’ vrijedan, detaljno opišu put do gnijezda ljubavnica i moguće načine osvete. Dragana zanijemi, u srcu plače, želi otići, ali ne ide.
I tako, stoji Dragana pred potrebnim ulazom stare šezdesetpriješke, treba samo na peti kat i gore se može pljunuti, vikati.
Na prvom katu Dragana pomisli da, s njezinom srećom, vjerojatno nitko nije doma, i uzalud troši vrijeme. Na drugom katu misli, dobro bi bilo da nikog nema. Na trećem čuje očajni dječji plač s petog kata.
Vrata joj otvara mršava, uplakana djevojka, čiji se izgled ni malo ne poklapa s zamišljenom konkurencijom, zavodnicom Marka.
Dok Dragana zbunjeno promatra šmrkavih četrdeset kila protivnice, u dubini stana dijete stalno plače.
Dobar dan, Dragana. Marko nije tu, otišao je prije dva tjedna. Gdje je ne znam promuca djevojka, sjedi na podu i jeca.
Dragana više nema volje za svađu. Poželi ući u sobu i smiriti dijete te neodgovorne majke. Pa onda ubosti rečenicom: Voliš se voziti, voljet ćeš gurati sanjke, draga! Da, mora ubaciti taj draga. I pri tome je pogledati tako prezrivo. Ima pravo, na kraju krajeva, kao prevarena strana.
Beba je bila suha. Oči natečene, vena na čelu, glas promukao. Jedno je sigurno dijete je gladno. Dječak je vrištao koliko može, a njegova čudna, neodgovorna mama ležala na hodniku i tužno plakala.
Kako je otvarala prazne kuhinjske ormariće tražeći kašicu, kako je tražila u praznom hladnjaku, Dragana će se tek poslije s mukom sjećati.
Kako je na kuhinjskom stolu našla papirić sa strašnom nedovršenom rečenicom Molim u mojoj smrt… sa užasom.
Djevojka na podu u očaju govori Dragani, kao bliskoj prijateljici, da nema kamo s tog podstanarskog stana, a mora doslovno za par dana. Da je mlijeko nestalo, Marko nestao, novca zapravo niti nije bilo. Da joj je žao. Da je sram. Da je kasno. Da nije znala. Molila je oprost. Da, može i treba udariti. Dječaka se zove Ivan, neka Dragana to zna, za svaki slučaj. Ivan je stariji od Ante za samo 9 dana.
Dragana nakon toga juri doma za 20 minuta Ante traži sisu. Nije bilo lako trčati: dvije velike torbe Ane vukle su joj ruke, sama zadihana Ana trčala kraj nje noseći sitnog Ivana. Dragana trči i razmišlja kamo staviti još dva kreveta.
Tri godine nakon slavimo Aninu svadbu, četiri nakon Draganinu. Draganin muž ne podnosi bijele čarape, smatra da život treba učiniti šarenijim, i obožava suprugu, sina i dvije kćeri. Ana je mama četvorici dječaka, a njezin muž ne gubi nadu u kćerkicuTri dječja smijeha odzvanjaju stanom, ispunjavajući sobe novom lakoćom i šarenim životom. Dragana više ne razmišlja o suzama njezin svijet postao je veći, bogatiji, izgrađen na hrabrosti i empatiji. U kasnim večerima, dok uspavljuje djecu, često zastane kraj prozora, gleda svjetla grada i osjeća nepoznatu, duboku snagu u sebi, zahvalnost na svim nesavršenim životnim krugovima. U kući gdje su prije vladale tišina i pitanja, sada odzvanja veseli žamor, zvuk kuhala i pjesme.
Dragana se povremeno sjeti Marka samo ponekad, kad ugleda bijelu čarapu ostavljenu u hodniku, pa se nasmije i podigne je za korpu. Prošlost se sada čini malenom, gotovo nevažnom, dok u naručju nosi svoju djecu i ljulja ih u ritmu sreće koju je sama stvorila. U dvorištu, u jesenjem popodnevu, Ana i Dragana sjede zajedno s rastućim brojem malih ruku oko sebe, dijele kolač i priču, ponekad pogleduju lica djece, svjesne da su izgradile nov život iz krhotina.
Dragana napokon prepoznaje ono što je tražila ne u bijegu, niti u borbi, već u oprostu. U potpunom miru i praštanju koje je donijela sebi, Ani, životu. I djed dolazi, nosi balone i pjesme, zapjeva jače nego ikad prije ni osiguranje više nema snage da ga zaustavi.
Na kraju svega, kad Dragana upita djecu, Što ste danas naučili? Ante, Ivan i male kćeri odgovore u glas: Da život može biti čudesan, i kad je teško, i kad boli opet postane lijep.
Dragana se smije, srce joj svijetli: jer zna, čudo se izgradi samo tamo gdje ima mjesta za ljubav.
