Postoje mnoge dirljive priče o ponovnim susretima nakon mnogo godina. Ovo je jedna od takvih. Otac Martine napustio je obitelj kad je ona imala samo četiri godine. Majka ju je podizala sama, ali nedostatak potpune obitelji snažno je utjecao na Martinu. Već od malih nogu trudila se pomoći majci u svemu, tražila je studentski posao jer nisu imali stalni izvor prihoda. Zbog toga je Martina imala malo prijatelja, rijetko je izlazila i bila je povučena.
Tek kad se majka umirovila, Martina si je mogla priuštiti malo više vremena za sebe. Tada je upoznala Marka. Nakon nekog vremena upoznala je i njegove roditelje. Uskoro ju je Marko zaprosio. Planirali su veliko vjenčanje, baš kakvo je Martina sanjala još kao djevojčica. Kad su sastavljali popis uzvanika, Martina je pomislila kako bi bilo lijepo pozvati i svog oca.
Ali nije imala njegovu adresu, niti broj telefona. Marko joj je savjetovao da pozivnicu preda svom stricu, bratovom ocu, jer će on znati gdje ju treba poslati. Tako je, zbog jedne smiješne pogreške, Martina zakasnila na matični ured. Vani je padala kiša. Preko vjenčanice je prebacila kabanicu i potrčala iz stana. Odjednom je kraj ceste ugledala automobil pokraj kojeg je stajao njezin otac. Bez razmišljanja je ušla u auto. Plakala je cijelim putem. Toliko je dugo čekala taj trenutak… Činilo se da imaju jako puno toga za reći jedno drugome.
Shvatio sam tada koliko nas prošlost može pratiti, ali i koliko snažno srce čezne za oprostom i susretom, bez obzira na godine i udaljenost. U životu je najvažnije pronaći svoje mjesto mira i dati si priliku za novi početak, ma koliko god kasno izgledalo.
