Imam 38 godina i već dvije godine živim s muškarcem koji je pet godina stariji od mene. Ivan je prije bio u braku, ima dvoje djece i bivšu suprugu bez stalnog posla, koja mu gotovo svaku večer piše ili zove tražeći novac ili da nešto pomogne.
Ja nikad nisam bila udana, nemam djece. Netko će sigurno reći da ne mogu razumjeti što znači obitelj i djeca. Razumijem, ali isto tako znam da nije normalno živjeti s jednom ženom, a stalno biti rastrgan prema drugoj zbog bivšeg braka.
Ivanova bivša izgleda kao da ga želi natrag. Svakog dana ga zove, uvijek se tu nešto dogodi. Ivan nakon posla odmah odjuri do njih i vraća se kasno navečer. Ni Božić ne možemo provesti kako treba, samo nas dvoje. Opet zvoni telefon, opet neka hitna situacija. Zašto baš Ivan uvijek mora ići?
Njegova obitelj je velika, prijatelji svi žive blizu, ali odgovor je prilično jasan: ona ne odustaje od ideje da ga vrati. Više mi je puna kapa svega. A što zapravo mogu? Da ga ostavim? Razgovori s njim ne pomažu, uvijek ispadne isto.
Ovih dana često razmišljam što meni ovo svakodnevno donosi. Nije lako biti s nekim tko dio srca ostavlja negdje drugdje. Danas sam shvatio: trebam misliti i na sebe jer ni ja nisam dužan uvijek ostati po strani i čekati da me netko odabere.
