Ivana je stajala na pragu vrata, čvrsto držeći Antu za ruku. U njenim očima mogla se pročitati tjeskoba, a noge su joj lagano drhtale.
“Mama, ovo je moja prijateljica, Ivana”, rekao je Ante, koji se upravo vratio s još jednog poslovnog puta.
Bio je odsutan dva tjedna i sada nije dolazio kući sam. Ante i njegovi roditelji živjeli su u malom dvosobnom stanu. Zato je Ivana noćila u Antinoj sobi, a on bi spavao u kuhinji na improviziranom ležaju.
“Gdje si je upoznao?”, upitala je majka. “Danas su svi mladi u šarenim modnim krpicama i s pirsinzima u obrvama.”
“Mama, imao sam sreće. Upoznali smo se u studentskom domu u kojem su nas smjestili. Ivana je odrasla u dječjem domu.”
Sljedećeg jutra, Antina sestra stigla je u posjet majci.
“Gdje su ti tvoji mladenci?”
“Otišli su u matični ured predati zahtjev.”
“Ante je još mlad. I kome treba ta cura iz doma? Pazi sad na sve stvari po stanu, nikad ne znaš što joj pada napamet.”
“O čemu ti govoriš?” povikala je Antina majka.
“I ja sam odrasla bez roditelja. Hoćeš reći da sam zato gora od drugih?” tata je odmah stao u obranu mlade djevojke.
“Ma čekaj, čekaj… geneska loza nikad ne laže,” nastavila je sestra.
“Nemoj da te više čujem da tako pričaš o Ivani!” viknuo je otac.
Antini roditelji držali su da njihov sin ima pravo sam odlučiti o svom životu.
Zato se nisu previše upletali. Mladi su odlučili prvo živjeti s roditeljima, a kasnije planirali unajmiti vlastiti stan. Iskreno, Ivana se teško snalazila u kući – svekrva je više puta htjela odustati, ali svekar je uvijek podržavao djevojku.
Kasnije je Ante rekao da Ivana namjerava upisati Filozofski fakultet, studirati kroatistiku. To je značilo da će on zasad sam uzdržavati obitelj. Svekrvi se to nije pretjerano svidjelo, no ipak se nije protivila jer je znala danas se teško može bez diplome.
Ubrzo su se mladi preselili u vlastiti mali stančić. Ivana je počela raditi kao profesorica na pola radnog vremena.
Svekrvi je bilo žao njezina sina, pa je mladima nudila da se vrate živjeti kod njih na neko vrijeme. Svekar je, međutim, poštovao odluku mladog para.
Jednog dana, sestra svekrve donijela je dvije tave.
“Evo vidi, prodajem ti jednu ako želiš, možeš je dati djeci. Danas svi imaju financijskih problema, a njima treba još i više.”
“Moja djeca zapravo odlično upravljaju životom. Ivana uči, stigne raditi, čisti kuću i još kuha,” ponosno je rekla svekrva.
Svekrva je svojoj snahi poklonila tavu, odmah je uputila kako se koristi: “Uvijek miješaj samo drvenom kuhačom.”
Nakon tjedan dana došla je kod Ivane u posjet. Ivana je sjedila u kuhinji i tiho plakala.
“Pohanci su izgorjeli,” jecala je, “oprala sam tavu žicom. To je bio tvoj poklon.”
“Ma pusti to, sve je u redu!” svekrva je odmah pokušala utješiti snahu.
Ante ih je zatekao kako sjede na podu. Prvo je mislio nešto reći, ali je samo odmahnuo rukom, shvativši da će se njih dvije ipak dogovoriti.
Od tada je prošlo 18 godina. Ivana je postala zamjenica ravnatelja. Snaha je svojoj svekrvi postala kao vlastita kći, ali sestra ju nikada nije prestala potajno zavidjeti.
Na kraju, je li važno odakle je netko došao, ako ima pošteno i toplo srce? Prava vrijednost čovjeka ne mjeri se podrijetlom, nego dobrotom koju nosi u sebi.
