Odlučio sam se ponovno oženiti, objavio je svekar za večerom. Mia nije mogla vjerovati svojim ušima.
Večera kod obitelji Franušić tekla je kao i obično. Pohane šnicle, krumpir, televizor nešto mumlja o vremenu. Mia servira, Marko žvače, a svekar šuti s onim izražajem lica kao da ima nešto važno za reći, ali još nije trenutak.
Ivan Franušić je znao šutjeti. Šutio je tako da bi ta tišina ispunila cijelu prostoriju, skoro pa bi je mogli opipati. Mia se za sedam godina naučila osjetiti kad nešto šuti u zraku. Kao što mačka osjeti kad su vrata pritvorena.
I sad, Ivan polako spušta vilicu, savršeno paralelno s rubom stola. Mia taj znak poznaje. Tako svekar stavlja vilicu samo kad ima nešto veliko za reći. Kad treba zamijeniti cijevi. Kad krov opet prokišnjava.
Odlučio sam se ponovno oženiti, rekao je Ivan.
Marko je zastao s kruhom u zraku.
Mia je ispustila vilicu.
Doslovno ispustila. Vilica je zazvonila, odskočila, pa opet pala na stolnjak.
Oprostite, što?
Želim se ponovno oženiti, ponovio je. Opet.
Marko je spustio kruh. Kao da ga je kruh izdao.
Upoznao sam jednu ženu. Zove se Mirjana. Dobra je osoba.
Mia je zurila i pitala se je li ovo neka šala. Ma nije Ivan nikad ne zafrkava. U sedam godina niti jedanput. Ozbiljan čovjek, uredan, predvidljiv. Pet godina samac. Živi mirno, vrt ljeti, šah zimi.
I sada, odjednom, neka Mirjana.
Mia je podigla vilicu. Obrisala je salvete, tek tako.
Mirjana… ponovila je. Lijepo.
Glas joj je zvučao mirno.
Svi su nakon toga diskretno šutjeli i ubrzo promijenili temu.
Te noći Mia nije spavala.
Ležala je, piljila u strop, razmišljala. Kao netko tko mora dokučiti tu stvar do kraja. Pola godine se poznaju. Ivan je udovac s trosobnim stanom u Splitu, u dobrom kvartu. Sedamdeset dvije godine, solidna mirovina, vikendica na Braču, stara Dacia, ali ide.
Mia se okrenula na bok.
Marko je spavao, mirno, ravnomjerno, kao netko koga to sve brine puno manje nego što bi trebalo.
Marko, šaptom ona.
Mmm.
Ne misliš da bismo trebali popričati s tvojim tatom?
Marko je otvorio oči. Pogledao u strop.
Mia, ima sedamdeset i dvije. Odrastao je čovjek.
Upravo to. Odrastao i usamljen čovjek. Sa stanom.
Marko je zašutio.
Što želiš reći?
Govorim o Mirjani. Ništa ne znamo o toj ženi. Ništa. Tko je ona? Odakle? Čime se bavi?
Tata je rekao, dobra je osoba.
Marko. Mia se naslonila na lakat. Svi prevaranti su pristojni ljudi. To im je posao.
Marko je opet zatvorio oči.
Razgovarat ću ja s njim sutra.
Sutradan je došao, ali od razgovora nije bilo ništa. Ivan pije čaj, lista Slobodnu Dalmaciju i na svako Markovo pitanje odgovara kratko. Upoznali se u gradskoj knjižnici. Živi u podstanarskom stanu. Nema svoj stan? Djeca? Ima sina, ali živi u Zadru.
Mia stoji na vratima kuhinje i sluša.
Nema svoj stan.
To joj je zazvonilo. Zaključak je bio jasan.
Lovkinja.
Na glas to nije rekla. Još ne. Ali u njoj se sve posložilo: stariji udovac, stan, žena bez stana. Gradska knjižnica savršeno mjesto za upoznavanje. Tiho, kulturno, bez trunke interesa za materijalno. Knjige, razgovori, povjerenje.
Tri dana kasnije, zvala je najbolju prijateljicu Ivanu.
Ivana, znaš li kako se na internetu pronađu ljudi?
Ovisi koji.
Mirjana. Oko šezdeset i pet godina. Negdje tu po kvartu.
Prezime?
Mia ga nije znala. Neugodno.
Ali nije odustala. Na sljedećoj obiteljskoj večeri, igrajući na nonšalantnu kartu, pitala svekra:
Ivane, Mirjana je po zanimanju…?
Profesorica hrvatskog jezika. U mirovini.
Divno zanimanje, prešutjela je Mia.
Profesorica hrvatskog u mirovini, bez stana. Sve štima.
Mia opet nije spavala tu noć. Znala je mora upoznati tu Mirjanu. Pogledati ju u oči. Ljudi se uvijek izdaju pogledom, tonom, kako gledaju tuđe stvari po tuđem stanu.
Prilika se dogodila sama.
Jedne večeri, opet za čajem, Ivan je javio:
U nedjelju bih pozvao Mirjanu na ručak. Želim da je upoznate.
Marko je klimnuo. Mia se nasmiješila.
Super ideja.
Glas joj je bio baš topao. Skoro prirodan.
Cijeli tjedan Mia se pripremala. Smislila gdje će gosti sjediti. Kako će posložiti stvari. Na što da obrati pažnju. Hoće li gost zavirivati okolo? Gledati kućne stvari čudnim okom, onim kojim ljudi procjenjuju tuđe vlasništvo?
Mia nije ni skužila da je iz snaje postala detektivka.
U subotu je kupila dobar komad mesa, cvijeće, novu stolnjaku. Očistila stan do sjaja, gotovo joj bi nelagodno. Marko se spotaknuo o vazu i dobio pogled nakon kojeg više nije dirao ništa u stanu.
Prava mala inspekcija, zadirkivao ju je.
Pripremam ručak.
Mia…
Što?
To je samo žena koja se sviđa tati.
Mia je poravnala vilice.
Znam, tiho će ona.
Mirjana je došla točno u jedan.
Ivan je otvorio vrata, i ušli su zajedno on naprijed, ona za njim. Mirno, smireno.
Mia je stajala na vratima kuhinje s krpom u ruci i gledala.
Mirjana je bila sasvim obična. To je bilo najveće iznenađenje. Niska, kratke sijede kose, siva haljina, bez jake šminke. Torba stara, kožna, zakopčana po sredini, cipele udobne, ništa fency.
Obična žena.
Mirjana, predstavio je Ivan.
Drago mi je, rekla je ona.
Glas smiren, niti trunke ulagivanja.
Uđite, ručak je skoro gotov, Mia je ponudila.
Ručali su dugo. Mirjana je jela mirno, pričala onoliko koliko treba. Kad bi Marko ispričao nešto smiješno s posla, blago bi se nasmiješila. Kad je Mia ponudila još salate, kulturno je odbila: Hvala, dosta mi je. Ni oj ne-ne-ne, ni ruka na prsa.
Mia je promatrala.
Mirjana nije gledala po namještaju, nije odmjeravala police. Niti jedno pitanje o lusteru ili antikvitetima. Samo je sjedila, pričala, pila čaj.
To je bilo sumnjivo.
Iskreno, Mia je očekivala svašta pretjeranu ljubaznost, znatiželjne poglede, podsmjehe. A ova sjedi, kao da joj je svejedno gdje je.
Nakon ručka Ivan i Mirjana odlaze slušati ploče. Imao je Ivan stari gramofon, čuvao ga je kao kap vode na dlanu. Mia pere suđe i čuje ih kako tiho pričaju. Glasovi mirni.
I? pita Marko, stane pokraj nje s ručnikom.
Što i?
Što si zaključila, Sherlock?
Mia je stavila tanjur na sušilicu.
Ne znam, priznala je. I stvarno nije.
Navečer, kad je Mirjana otišla, Mia je dugo sjedila u kuhinji. Sklepana šema udovac, stan, lovkinja nikako nije odgovarala onome što je vidjela. Mirjana nije izgledala kao netko tko nešto želi uzeti. Ali takvi ljudi ne postoje, mislila je Mia.
Odlučila je.
Drugi dan, kad je Marko otišao, a Ivan se vratio iz šetnje, Mia mu je pozvonila na vrata.
Mogu ući?
Uđi, rekao je on. Dolazim odmah.
Vratio se za dvadeset minuta. Skinuo jaknu, ostavio na vješalicu. Stavio vodu za čaj. Sve po starom.
Mia sjedi za stolom i čeka.
Reci, on će, bez upitnika.
Mia skupi ruke na stolu. Riječi je pripremala danima.
Ivane, jeste li sigurni da vas Mirjana voli, a ne vaš stan?
Gledao ju je bez čuđenja, bez zamjerke. Dugo onako kao kad gledaš nešto što si odavno očekivao.
Znao sam da ćeš to pitati, rekao je.
Mia ništa.
Zato sam sve riješio.
Što to?
Stan sam prenio na Marka i unuke. Prije tri tjedna. Sve kod javnog bilježnika.
Mia ga je gledala.
Zna Mirjana?
Zna.
Mia uzme šalicu. Čaj je bio vruć. Vani je rominjala kiša, kuhalo je tiho, a Ivan šutio mirno, kako samo on zna.
Tad sam znao da je to prava odluka, tiho još doda.
Više ništa nije rekao.
Vjenčanje je bilo u svibnju.
Malo, bez pompe. Restoran za dvadeset ljudi, cvijeće na stolu, tiha klapa. Ivan u tamnoplavom odijelu Mia ga takvog još nije vidjela. Mirjana u svijetloj bež haljini. Jednostavna, bez čipke. Svidjela se Mii.
Marko je sjedio pomalo zbunjen, kao da nije siguran koliko smije biti sretan.
Mia opet pogleda svekra.
Ivan razgovara s Mirjanom. Ona odgovara. On sluša. Onda se blago osmjehne. Mia skuži da taj osmijeh nikad ranije nije vidjela.
Što je? šapne Marko.
Gledam, ona će.
Poslije večere Mia je prišla Mirjani. Bez razloga, bez posebnih riječi.
Mirjana, samo sam htjela reći drago mi je što ste tu.
Mirjana ju pogleda smireno. Bez patetike, bez suza.
I meni, kratko će.
Mia klimne glavom i vrati se za svoj stol.
Vani svibanj, tiho, bez kiše. Ivan pažljivo spušta čašu na stol paralelno s rubom, stara navika. Mia to primijeti i osmjehne se, ni sama ne zna zašto.
Ipak, nešto uvijek ostaje isto.
