Kruškica
Bio je jednom otac s tri kćeri. Dvije starije, Ljubica i Katica, bile su ljepotice, prava čuda prirode ljudi ih posvuda hvalili. Treća, mala i mršava, s grbom na leđima, zvala se Kruškica. Samo su joj oči sjale, velike i mudre. Nije mogla pomoći na polju, ni u kući starijima nije stizala, teško joj je bilo.
Za Ljubicu i Katicu prosci su stalno dolazili; svati su čekali red u hodniku, dok na Kruškicu nitko ni ne bi pogledao. I tako rekoše sestre:
Nećemo ni mi udaju, dok Kruškicu ne udomimo!
Vrijeme je prolazilo, ali Kruškica i dalje nije imala prosca. Sestre je dotjerivale, obraze rumenile, ali sve bez uspjeha. Prijateljice ih već počele zadirkivati:
Dok vi Krušku izdate, same bez muža ostarit ćete!
Kruškica je te riječi čula i tužno joj bilo, ne zbog sebe, nego jer zbog nje sestre pate. Jedne noći odluči:
Ne mogu ja uništavati tuđu mladost! Bolje da odem i potražim posao u Zagrebu.
Pričekala je da svi zaspu, uzela svoj zamotuljak i krenula tiho iz kuće.
Hodala je cijelu noć, mjesečina je svijetlila, a put bio jasan. Nije je bilo strah, dok nije stigla do šume počela se bojati: a što ako na medvjeda naiđe? Ipak, skupila je snagu i krenula stazom.
Pred zoru se umorila, a do Zagreba bilo još dosta. Sjela je ispod ljeske odmoriti, stavila zamotuljak pod glavu, pokrila se maramom i zaspala. Probudilo ju je udaranje sjekire. Kad je sjela poslušati, suho je drvo palo odmah uz nju! Skočila je u strahu, htjela pobjeći, kad vidi djedica ide prema njoj. Nije bio visok, ali jak, bijele brade, sa sjekirom u ruci.
Prestrašena Kruškica, a djed ju smiruje:
Ne boj se, unučice, ništa ti neću.
Tko si ti, djede? upita Kruškica. Skoro me sjekirom pogodio!
Ja sam šumar, ovdje stanujem. Siječem suho drvo. A što ti sama radiš u šumi?
Otvori mu srce Kruškica i ispriča svoju muku. Šumar se zamisli, pogladi bradu:
Dobra si ti i osjećajna djevojko. Ostani kod mene u kućici. Bit ćeš mi kao unuka. A ako se predomisliš, odvest ću te do Zagreba.
Kruškica se obradova i pristane. Tako su živjeli zajedno. Djed-šumar bi danju bio po šumi, Kruškica je u kući kuhala, čistila i brzo se snašla.
Šumar je bio dobroćudan i veseo, znao puno i lijepo pripovijedao. Polako je počeo Kruškicu učiti o ljekovitom bilju, korijenju, bobicama; kada ih i kako brati, sušiti, raditi od njih lijekove. Sve joj je otkrio.
Dođe vrijeme kad je djed shvatio da mu se bliži kraj. Kruškica gorko zaplaka, a šumar reče:
Ne tuguj, unučice, sve ima svoj red. Kad umrem, lijepo me pokopaj i vrati se doma. Sve sam te naučio. Ja sam šumi pomagao, a ti, dijete, pomozi ljudima!
Umre djed, Kruškica ga pokopa, isplače se i krene natrag kući.
Kad stigne u svoje selo, nađe sestre udane za dva brata, svi u jednoj velikoj kući. Obradovale se što se vratila živa i zdrava! Izdvojiše joj sobicu, zajedno su živjele, Kruškica im pomaže. Znala je kako poboljšati zemlju, izliječiti svaku bolest ili otjerati korov sve što je naučila od šumara! Kod sestara uvijek bio velik urod, stoka zdrava, nitko u kući nije bolestan. Živjeli su sretno.
Uskoro su ljudi po cijelom selu čuli za Kruškicu, pa su dolazili po savjet. Svatko je dobio pomoć, nitko nije bio odbijen. Novce nije tražila; tko je mogao, donosio je jaja ili jabuke, tko nema ništa, ni to joj nije smetalo.
Živjela je u selu i stara Soka, vračara. Znala je svašta, ali ljudi su je se bojali govorilo se da ima zlu moć. Kad je Kruškica počela pomagati ljudima, svi su k njoj počeli dolaziti, a Sokinu kuću zaobilazili. Njezina zloba rasla.
Soka odluči doći Kruškici:
Zdravo, Marica Petričević, drago dijete!
Zdravo, bako odgovori Kruškica ljubazno.
Došla sam po pomoć, ruku ne mogu micati, boli me stenje Soka.
Sjedni, bako, pogledat ću ti ruku.
Pipne Kruškica bakinu ruku:
Jeste li sigurni da vas ta ruka boli? Dajte da drugu pogledam.
Baš ta je, dijete, ne mogu ni jesti ni piti od boli!
Kruškica odmahne glavom:
Bako, ruka vam je zdrava!
Kako nije! viče Soka Pogledaj, kakvi su mi prsti!
Kruškica se čudi, ali i dalje mirno govori:
Kako god, saldo, nije ruka bolesna!
Neka, nema veze… pristane starica. Čim sam malo pričala s tobom, bolje mi je. Hvala ti, Marice Petričević! Evo ti ogledalce od mene. Ti si mlada, trebaš se ogledavati i diviti svojoj ljepoti!
Hvala, bako. Neka tvoje dobre riječi vrijede! Dobro uvijek jače od zla.
Ali baka je na ogledalu proklela svakakve zloće…
S vremenom, Kruškici je nestao grb. Ljudi gledaju ispravila se, skoro ni ne šepa. Pogleda se u bakino ogledalo, razveseli se. A Soka vidi da zlobne riječi nisu djelovale, opet dođe Kruškici: leđa joj bole, noge nisu dobre. A stvarno je starici sve gore bilo sama sebi je nesreću navukla!
Kruškica joj dade trava, objasni kako liječiti, a Soka joj opet da poklon koštani češalj:
Lijepa djevojka voli čeljaditi kosu, a ti si prerasla u pravu ljepoticu!
Kruškica uzme češalj:
Hvala, bako draga, neka se dobro vrati dobrim.
Kako je vrijeme prolazilo, tako je Kruškica bivala sve ljepša i veselija. Lice joj zarumenilo, kosa postala gusta, cijela poletjela. A Soka je patila, sušila se, nije više mogla ni hodati ni ustati, ležala i stenjala. Pozvala je Kruškicu k sebi.
Ljubica i Katica su molile Kruškicu da ne ide:
Seko, ne idi k toj babi, vrag joj u kući stoluje!
Ne brinite! kaže Kruškica. Bog je uvijek uz onoga tko je srcem čist.
U zoru ustane, opere se izvorskom vodom, obuče novo ruho, spremi košaru: domaći med, jabuke iz voćnjaka, mirisne i ljekovite trave.
Kad su je sestre vidjele, začudile su se:
Seko, kakva si ljepotica postala! Je li od ruha il se čudo desilo?!
Kruškica ode do bakine kućice. Kad uhvati kapiju, ona se pred njom zaluči, ne može je otvoriti.
Bako! zove Otključaj, ne mogu unutra.
U kući kao da nešto divlja, zvecka posuđe, čuju se razni glasovi:
Ne puštaj je! Nju ne dotiče prokletstvo, zle riječi se vraćaju, bolesti joj bježe, dobro joj je štit!
Kruškica opet kuca:
Bako, jesi li dobro? Došla sam te vidjeti, a ne mogu ući.
Baka ne odgovara, u kući čuje se brunda kao magarac, laje pas, muče krava. Kuća podrhtava ljudi se sakupljaju, svi strahuju!
Po treći put Kruškica zove:
Javi se, bako! Donijela sam ti darove: med, jabuke iz voćnjaka, mirisne trave.
Nagne se preko kapije, spusti košaru na stazu. Tada crni dim suklja iz dimnjaka, vrane lete iz prozora, kuća pocrni, sve se pretvori u pepel.
Ljudi dotrčali, nose vodu, ruše ogradu, misle požar. U tom trenu sunce se probije kroz oblake, zraka padne na zemlju dim nestane. Od kuće ostane hrpica pepela, ni ognja ni vatre.
Zlobna je narav Sokina i samu je uništila! Shvatiše ljudi. Zloba se zlom vraća, a dobro uvijek pobjedi!
Kruškica od tog dana postade još ljepša. Ubrzo joj u selo dođe mladić, pošten i vrijedan, i ožene se. Ljubica i Katica bile su presretne za sestru!
A na mjestu gdje je bila Sokina kuća, gdje je Kruškica ostavila košaru s darovima, ubrzo je izrasla velika malinjac. Bobice krupne, mirisne, ima ih izobilja! Cijelo je selo tamo bralo maline, straha više nije bilo. Pričaju da je bilo toliko malina da su selo prozvali Malinovac.
I tako, dobrota i ispravno srce uvijek pronađu put, a zlo se uvijek, prije ili kasnije, vrati onome tko ga šalje.
