Za četrdeset minuta
U hodniku fizikalne terapije još nisu upalili glavnu rasvjetu, samo je iznad sestre svijetlila duga bijela lampa, pa je linoleum ispod izgledao sivo, kao Jadran prije nevere. Nina Marinić spustila je torbu na koljena, izvadila naručnicu, premda je dobro znala kada je na redu, i vidjela ga je na istome mjestu kao uvijek. Uz zid, ispod panoa s vježbama za vrat. Kaput je bio uredno složen na susjednoj stolici, termosica među cipelama, ruke naslonjene na štap, iako Nini nije djelovalo da mu je štap neophodan.
Sjedio je gotovo kao čovjek koji ovdje ne čeka, nego živi.
Pogledala je na mobitel. Do njene terapije ostalo je trideset i sedam minuta. On ju je, kao i svaki put, preduhitrio.
Prvi put ga je primijetila u studenom, došla je na ultrazvuk pola sata ranije, zadovoljna svojom organizacijom. Hodnik je bio prazan, čistačica je brisala kraj, a taj je čovjek sjedio uz zid i pio gutljaj po gutljaj iz poklopca termosice, polako, ne zabacujući glavu nazad. Nina je pomislila da je došao prerano greškom. Možda je stariji pomorac, kod njih je to česta boljka. Ili netko od takvih koji drukčije i ne znaju.
Kasnije ga je vidjela na autobusnom kolodvoru, čekala je međugradski za groblje. Bus je kasnio 50 minuta, blagajna zatvorena, a on već stoji uz treći peron sa svojom termosicom i istim mirnim izrazom lica bez nemira, ne šeta, ne gunđa. Kao da mu je dolazak prije vremena pravi cilj, a putovanje samo prateće.
Treći put, srela ga je u gradskoj knjižnici, gdje srijedom naglas čitaju pripovijetke. Nije to bio pravi kružok, skupilo bi se osam, ponekad deset ljudi koji žele slušati i razgovarati. Nina je dolazila otkad joj je doktor preporučio za pamćenje je bolje ne zatvoriti se u tišinu doma. I sama je znala, ali kad ti netko u bijeloj kuti kaže, ima to težinu. Došla bi dvadeset minuta ranije da odmori nakon busa i smiri se u čitaonici gdje te nitko ništa ne pita. A on je već bio tamo, gledao fikus kod prozora kao poznanika kojem ne moraš ništa reći.
Nakon toga, Nina ga je počela pažljivo tražiti pogledom. Nehotice, ali ipak. Postoje ljudi koje oko izdvaja samo od sebe, ne zato što su glasni ili lijepi, već zato što su se s ovim svijetom smjestili nekako tiše od drugih.
Danas, u ambulanti, nosio je kariranu košulju ispod otkopčanog kardigana. Nedostajao mu je gumb na rukavu. Nina je to odmah primijetila i odmaknula pogled, kao da je vidjela nešto što nije smjela. Muškarac je podignuo glavu, klimnuo joj poznato, tiho.
Vi isto rani gost, prozborio je.
Glas mu je bio mek, bez grube note, a riječi su zvučale kao da ih mjeri unaprijed.
A vi ste, vidim, još ranije, uzvratila je Nina.
Naslonio se, smiješak mu je bio kratak.
Ma tako, reče.
Za pultom je zazvonio interni telefon. Sestra nije ni digla pogled, samo je rekla u slušalicu da aparat još nije slobodan i neka pričekaju. Iz sobe je izašla žena s maramom na glavi i ručnik preko ramena. Hodnikom je zamirisalo na neku mast za zglobove što ju je netko obilno nabacio još kod kuće. Nina je mrzila taj miris, uvlačio se u šal. Pomaknula se za sjedalicu dalje, pa joj to ipak zazvuča hirovito, vrati se nazad.
Muškarac kao da nije pratio njezin manevar, a ona mu je bila zahvalna na tome.
I sama je uvijek dolazila ranije, ne baš četrdeset minuta, ali dvadeset, dvadeset pet. Na kolodvor pola sata prije. U ambulantu obavezno s prednošću, pogotovo nakon busa. U knjižnicu uvijek prije svih, osim knjižničarke i ovog muškarca. Objašnjavala si je: busovi idu kako žele, lift može zastati, prijelaz kod tržnice uvijek čekaš vječnost zeleno. Osim toga, lijepo je sjesti na miru, bez jurnjave u zadnji tren, bez pogleda drugih.
To je bila istina, ali ne cijela.
Kod kuće, nakon četiri popodne, čuo se hladnjak. Nije glasno, ali sada jest, kad prođe dan. Pa onda cijevi u kupaonici kad susjedi puste vodu. Pa televizor susjede s desna vijesti joj uvijek silno odjekuju kao da se bore. Nina bi mogla upaliti radio, zakuhati juhu, pobrisati već čiste fronte. Ali kada bi trebala izaći u šest, od pet do šest domaće vrijeme bi joj postajalo napeto. Počne se spremati u petnaest do pet, provjeri peglu koju nije ni koristila, premješta maramu iz torbe u torbu, opet gleda na sat. Na kraju navuče kaput i ode, kao da je netko vani već čeka.
A nije je čekao nitko. Samo je na ulici bilo lakše biti osoba s planom.
Kad ste vi na redu? pitao je muškarac.
U devet i dvadeset.
Ja u deset.
Nina odbroji na brzinu. Sada je četvrt do devet.
Znači vi ste stigli čitavih četrdeset i pet minuta ranije.
Danas je bus stigao idealno.
A da nije?
I opet bih bio ranije.
Rekao je to ozbiljno, a Nina je osjetila pitanjem koje dugo nosi, ali ga ne zna postaviti da ne zvuči znatiželjno ili preblisko. U njene godine ljudi se olako razotkrivaju pod krinkom iskrenosti, a ona to nije voljela. I sama je mrzila kad bi je u redu pitali kome idete, što vas boli, imate li unuke.
Stoga je šutjela.
Jednom u knjižnici sjeo je do nje. Čitali su Pekića, knjižničarka mlada, s okruglim naušnicama, čitala je lijepo, bez glume. Nakon toga pričali bi poluneobavezno. Netko bi rekao da su prije bili bolji pisci, netko bi se sjetio stanova s više stanara, neki bi otišao ranije radi busa. On bi slušao, rijetko bi što primijetio. Samo je jednom rekao da mu se kod junaka svidjelo to odugovlačenje, kao da će sam od sebe nestati problem. Nina se okrenula prema njemu.
Dobro ste to rekli.
Ma nije to posebno. Svi mi to radimo.
Svi ne baš.
Slegnuo je ramenima i zatvorio termosicu. Prsti su mu bili debeli, koža pocrnjela od joda oko noktiju. Možda si je sam mazuckao što treba. Nina je htjela pitati kako se zove, ali tada je knjižničarka donijela kekse, pa se razgovor raspao.
Na kolodvoru joj je pomogao podići torbu na klupu, iako nije bila teška.
Hvala, rekla je.
Nema na čemu.
Vi isto na groblje?
Ne. Do Borketa.
Što ima tamo?
Bazeni.
Gledala ga je s nevjericom, on se prvi put nasmijao iskreno.
Ne idem ja. Vučem unuka subotom.
Aha.
Kimnula je, kao da je to sve objasnilo. Zapravo nije. Unuka možeš dovesti u zadnji tren. Trčati, kao i svi.
Tog su dana bus dugo kasnio i ostali su gotovo sat vremena. Dvije su se žene svađale zbog reda, prodavač iz kioska brisao je pult novinama, na displeju su bljeskale minute koje to i nisu bile. On nije gubio mir. Izvadio je termosicu, natočio u poklopac, pa nakon oklijavanja ponudio:
Hoćete malo?
Nina od stranaca nije uzimala, ali tada je uzela.
Čaj je bio jak, s trnkom.
Dobar je, rekla je.
Žena je tako kuhala. Ja pokušavam isto, al bolje je ona znala.
Rekao je to jednostavno, bez onog posebnog tona kojim ljudi najave svoju tugu. Nina nije uzvratila žao mi je ni kad je to bilo. Samo je vratila poklopac pažljivo, da ne prolije.
Od tada su se počeli javljati kao stari znanci. U ambulanti je jednom pridržao vrata, u knjižnici dodao stolicu, na kolodvoru rekao da subotom busovi idu po novome. Zvao se Franjo Domančić. To je doznala tek uzgred, kad je knjižničarka zapisivala imena za predstavljanje povjesničaru i tražila prezime.
Nina je kasnije primijetila da nešto iščekuje od njega. Kao: kad se netko ponavlja u tvom životu, moraš shvatiti zašto. Smiješno i pomalo neugodno. Ljudi nisu obavezni uklapati se u neku priču. Ipak je čekala.
Objašnjenje je došlo pred kraj ožujka, kad su u domu zdravlja prerano isključili grijanje, pa su svi sjedili u kaputima. Van kroz prozor topio se prljavi snijeg, s krova je kapalo po limenom nadstrešnici, a u hodniku kao da je vrijeme otkucavalo kao metronom. Nina kao uvijek došla prva i vidjela Franjo već sjedi, ne s termosom, već s vrećicom iz dućana, iz koje viri batak.
Danas direktno s placa? upita ona.
Da, rekoh malo spojiti obveze.
Pametno.
Pametno, ponovi on, nekako neuvjerljivo.
Stavio je vrećicu među noge, provjeravao svako malo klizi li batak. U toj brizi bilo je nečega nepotrebnog, pa Nina naposljetku reče:
Franjo, mogu vas nešto pitati, a vi ne morate odgovoriti?
Brzo se okrenuo prema njoj, bez nervoze.
Pitajte slobodno.
Zašto uvijek dolazite toliko prije?
Sestra na kraju hodnika smijala se u telefon. Netko je zalupio vratima. Nini je odmah bilo žao što je pitala; upit zvuči djetinje, kao da joj nije šezdeset osam, nego dvanaest.
Franjo je dlanom poravnao nogavicu.
Iskreno, zbog žene sam počeo.
Ton mu je odmah dao do znanja da neće pričati neku priču, već praktični redoslijed.
Prije izlaska je uvijek kod nje nastupala panika. Nije napad, nego nemir. Bojala se da ćemo zakasniti, pa da ćemo ispasti smiješni jer dođemo prerano, pa opet strah od kašnjenja. Ako krenemo ranije, bilo joj je lakše. Tako sam ja naučio sve računati. Bus ranije, presjedanje, sjesti, čekati. Tada je bila mirnija.
Na trenutak je šutio, gledao cipele, vrećicu, lampu.
Kad nje više nije bilo, ja sam i dalje išao tako. Prvo iz navike. Kasnije sam skužio da ako krenem baš na vrijeme, nije mi ugodno. Kao da mi šumi u glavi, kao da sam zaboravio nešto ili nekoga nisam otpratio. Kad dođem prije, sjednem, popijem čaj, promatram ljude, bude mi dobro.
Nina ga je slušala bez prekidanja. Svidjelo joj se što ne govori patetično. Ne pravi spomenik od svoje rute, samo jednostavno objašnjava, kao što netko objasni zašto ključeve uvijek nosi u lijevom džepu.
I doma, nakon stanke reče, prije samog izlaska najgore. Kad si obučen, a još nisi otišao. To nikako ne volim.
Nina se tiho nasmijala.
Eh, to ni ja.
Franjo je pogledao izravno u nju.
I vi uranite?
I ja. Mislila sam, zbog karaktera ili busa. U stvari, ne volim doma slušati hladnjak.
U tome joj povratna rečenica zazvuča smiješno, kao iz loše priče. No Franjo je ozbiljno kimnuo, kao da joj točno vjeruje.
Da, baš to.
Neko su vrijeme šutjeli, ali nije bilo neugodno. Svakome je, možda, pristajalo to tuđe priznanje, kao kad strana rukavica iznenada dobro sjeda.
Onda Franjo otvori vrećicu, izvadi mali papirnati čašicu i termosicu, što je bila na dnu, pod batkom.
Danas sam bez poklopca, reče. Zaboravio. Ali uzeo sam čašu s automata. Hoćete?
Hoću.
Čaj nije bio jak kao na kolodvoru, ali topao. Nina je držala čašu u obje ruke i gledala panoa s vježbama, na kojem nasmijana žena u dresu djeluje posve nestvarno razigrana.
Dolazite li u srijedu u knjižnicu? pitao je Franjo.
Doći ću, ak tlak ne navuče svoju.
Onda ću vam sačuvati mjesto.
Samo nemojte četrdeset minuta prije.
Opet se od srca nasmijao.
Može. Trideset i pet.
Sestra je provirila iz sobe i zazvala Ninu prezimenom. Ustala je, odložila praznu čašu na prozor i tek tada primijetila da do njenog termina još ima dosta vremena, iako terapija u njoj već traje. Tako to ponekad biva kad je čekanje napokon nečim ispunjeno.
Vratit ću se brzo, rekla je, ni sama ne zna kome.
Ja ostajem, uzvratio je Franjo i samo malo privukao njenu torbu bliže, da ne smeta.
Nakon terapije su izašli zajedno. Vani je bilo vlažno ali bez bure. Do knjižnice još ima dva dana, do subotnjeg bazena više, do sljedećeg pregleda čitav tjedan. Nina je prije uvijek išla kraćim putem pokraj ljekarne. Danas su skrenuli sporije, kroz park u kojem je asfalt izronio kroz snijeg u crnim otocima.
Nisu išli dugo, samo do ugla. Ondje su im se putevi razilazili.
Vi ste tu? pitao je Franjo.
Nisam, rekla je Nina i popravila remen torbe. Ali može još malo u tom smjeru.
Hodali su još nekoliko koraka, kao da do početka nečega baš preostaje četrdeset minuta.
