– Gost se mora nahraniti i napojiti, zahtijevao je bivši muž, pojavivši se kod mene, Nikoline.
Kad je zazvonilo na vratima, nisam odmah ustao. Pomislio sam da su pogriješili kat ili da idu kod susjede Ane Marije. Polako sam odložio knjigu, navukao kućni ogrtač i otišao do vrata.
Na pragu je stajao Stjepan.
U jakni, s velikom torbom preko ramena, lice mu je bilo kao da se vratio kući nakon smjene. Uz njega je bio nepoznat mladić, možda dvadeset i tri godine, visok, u tenisicama i s ruksakom. Pogled mu je lutao po hodniku, kao da ni sam ne zna zašto je tu.
Nikolina rekao je Stjepan. Ovo je Domagoj.
Prepoznao sam ime; znao sam da bi Stjepan iz prvog braka imao sina, ali nikad ga nisam sreo.
Gostu treba dati jesti i piti dodao je Stjepan, kao da je to najnormalnija stvar. S puta je.
Zakoračio je u stan.
Bez dobar dan, bez smijem li ući, bez ičega što bi čovjek rekao kad uđe nepozvan u tuđi stan. Kao da rastava nije bila, pet godina odvojenog života, nove supruge Tihane i stana na Ravnicama ništa nije postojalo.
Domagoj je oprezno prešao prag, suprotnost svom ocu. Izuo je tenisice u hodniku. Pogledao me s izrazom čovjeka koji je došao na krivo mjesto.
Ispričavam se tiho je rekao.
Stajao sam u hodniku. Iz kuhinje su se čuli zvukovi Stjepana kako otvara frižider. Dugo je gledao unutra. Onda upitao:
Još uvijek malo kuhaš?
Da je prije bio slučaj, već bih krenuo, uzeo tavu, počeo grijati ulje, rezati, slagati po tanjurima. Domagoj je još bio kraj mene.
Stvarno, oprostite ponovio je Domagoj. Nisam znao da ćemo ovamo.
Frižider je bio širom otvoren, Stjepan je gledao unutra kao čovjek kojem je ponestalo iznenađenja.
Imas li barem krumpira? pitao je, ne okrenuvši se.
Imam.
Eto vidiš. Isprži malo.
Nije pitao. Samo je konstatirao.
Domagoj je tiho sjeo uz vrata, gotovo neprimjetno, i spustio ruksak kraj stopala.
Sjedni rekao sam mu.
Ramena su mu se malo opustila. Pogledom je letimično prošao po kuhinji, diskretno, kao da ne želi da ga itko zamijeti. Sjeo je na stolicu.
Lijepo vam je rekao je.
Hvala.
Stjepan je otpuhnuo kroz nos. Zatvorio je frižider i sjeo, protegnuo se s užitkom, kao da je prevalio pola Hrvatske.
Vidiš, Domagoju rekao je veselo. Rekao sam ti, Nikolina će nahraniti. Zna ona.
Domagoj me pogledao s pogledom koji je govorio više nego riječi. Očito to nije bio prvi put da svjedoči očevom nastupu. Djelovao je umorno od svega.
Nisam gladan rekao je Domagoj. Jeli smo na putu.
Ma što niste gladni odmahnuo je Stjepan. To nije bilo jelo, to su sendviči.
Pristojni sendviči.
Sendvič nije hrana.
Stajao sam uz štednjak, promatrao prizor: bivši muž i njegov sin za mojim kuhinjskim stolom, pokušavajući dokučiti svoje osjećaje.
Ljutnja? Pomalo.
Iznenađenje? Svakako.
Ali najviše znatiželja.
Otkad si iz Zagreba? pitao sam Domagoja.
Danas smo krenuli, ujutro.
Zašto ste došli?
Domagoj je bacio pogled na oca. Stjepan je gledao kroz prozor, kao da ga se ništa ne tiče.
Pa započne Domagoj. Tata je u problemima.
Kakvi problemi?
Tihana ga je izbacila rekao je Domagoj bez ustručavanja i okolišanja. Svađali su se. Na veliko. Nazvao mene, ja došao, popričali smo, i on zaključio da bi bilo dobro negdje prespavati par dana.
Par dana ponovio sam.
Pa da.
Ovdje?
On kaže da ste vi u dobrim odnosima. Ja sam u studentskom domu, ne mogu pomoći.
Okrenuo sam se prema Stjepanu.
Gledao me s licem čovjeka kojeg ništa ne zabrinjava.
Gdje ću drugo? rekao je. U hotel? Trošiti kune? Ti si ovdje sam. Ima mjesta.
Ima mjesta odgovorio sam.
Eto vidiš.
To ti je argument? Ima mjesta?
Daj, Nikolina, nemoj sad. Stjepan se namrštio. Deset godina smo proveli skupa. Nisi mi strana, jel da?
Ja sam ti bivša žena.
I?
I to.
Domagoj je tiho uzdahnuo i pomaknuo ruksak.
Tata rekao je.
Što je?
Znaš da je neugodno, zar ne?
Domagoj, nemoj se miješati.
Ne miješam se. Samo kažem.
E pa nemoj.
Uzeo sam soljenku sa stola, onu malu bijelu sa plavim pijetlom, kupljenu još davno na pazaru. Spustio sam je nazad. Morao sam držati ruke zauzetima.
Deset sam godina hranio tog čovjeka. Friga krumpir, kuhao grah, grijao pohane šnicle blizu ponoći kad bi kasno došao kući.
A onda je otišao Tihani.
Sad ga Tihana izbacila.
I došao je k meni.
Zato što se ovdje uvijek jelo. Zato što je bivša žena kao stara fotelja: možda nije udobna, ali bolje nema.
Pa hoćeš li frigati taj krumpir? pitao je Stjepan.
Pogledao sam ga.
Neću odvratio sam.
Stjepan je bio zatečen.
Zašto?
Jer neću.
Nikolina…
Stjepane rekao sam mirno. Razveli smo se prije pet godina. Otišao si drugoj ženi, tvoj izbor. Ali ja od tada više nisam tvoja kuharica.
Gledao me.
Domagoj je gledao svog oca.
Negdje su vani zalupila vrata.
Tata rekao je Domagoj. Rekao sam ti da je bolje u hotel.
Hotel košta.
Imam ja kune.
Čuvaj ih za sebe.
Onda kod Marka. Ponuđeno nam je.
Marko je sa ženom. Nije zgodno.
Ovo je zgodno?!
Zadnje riječi izgovorene su mnogo glasnije nego što je Domagoj namjeravao. Iznenadio se, pročistio grlo.
Stjepan ga je pogledao kao da ga je izdao vlastiti sin.
Čuj, Nikolina rekao je drugim, tišim tonom. Više nije bio siguran u sebe. Odrasli smo, to je par dana. Otići ću kad riješim s Tihanom.
A ako ne riješiš?
Zastao je.
Sad tak, ha rekao je. Došao sam, a ti…
Nisi ti stranac, Stjepane prekinuo sam ga. Ti si moj bivši. To je ipak nešto drugo.
Ustao je, prošetao do prozora, pa natrag.
Što sam ja tebi sad? Netko iz ulice?
Više mi nisi ništa rekao sam.
Stjepan je zastao.
Tata rekao je Domagoj. Zar stvarno ne vidiš?
Što ne vidim?
Doveo si me ženi koju si sam ostavio. I sad očekuješ da te nahrani. Ozbiljno?
Stjepan je šutio.
Tata. Šutio sam u autu. Šutio sam cijelim putem. Ali ovo je…
Domagoj, dosta.
Ne, ne dosta. Spustio je vilicu. Znaš što pomislim kad gledam vas?
Gledao sam tog mladića, zapravo stranca, ali gledao je oca kako gledaju oni koji su davno sve shvatili, ali šutjeli iz pristojnosti.
Jesi svjestan nastavio je Domagoj da ona tu sama živi? Da ima svoj život? Da si upao bez poziva?
Nazvao sam je promrmljao je Stjepan.
Nazvao si iz lifta. To nije poziv, to je obavijest.
Stjepan je šutio. Prvi put te večeri stvarno ništa nije imao za reći.
Stavio sam na stol dvije čaše. Nalio hladne vode iz filtera. Spustio jednu ispred Domagoja. Drugu, ne baš ispred Stjepana, nek bude nedaleko.
Nikolina tiho je rekao Stjepan.
Da?
Oprosti, ako štogod nije štimalo.
Pogledao sam ga. Poznato mu lice, poznata bora između obrva.
Nisam ljut, Stjepane rekao sam. Zaista. Više odavno nisam.
Kimnuo je. Polako, kao netko kome nešto polako sjeda.
Domagoj je popio vodu i pogledao oca.
Tata rekao je. Hajmo kod Marka.
Kasno je.
Nije važno. Nazvat ćemo ga.
Stjepan je šutio još malo, onda ustao, uzeo jaknu s vješalice, obukao se.
Ti bar… počeo je, okrećući se prema meni.
Što?
Pa, sve ok kod tebe?
Sve dobro rekao sam. Hvala na pitanju.
Opet je kimnuo. Izašao u hodnik.
Domagoj je navukao ruksak i stao kraj vrata.
Oprostite za sve rekao je.
Ti nisi kriv odgovorio sam.
Ma svejedno…
Blago sam se nasmiješio.
Jedi nešto ozbiljno na putu rekao sam. Ne samo sendviče.
Vrata su se zatvorila.
Vratio sam se u kuhinju i stao kraj prozora.
I tako to biva: očekuješ da će te neki važan trenutak pogoditi, neka velika misao, pouka. Ali ništa. Samo stojiš uz prozor i gledaš prema dvorištu.
Na parkiralištu su svijetlila svjetla auta netko je odlazio. Možda Stjepan i Domagoj. Možda netko od susjeda. Više nije važno.
Zazvonio je telefon. Nepoznat broj.
Javio sam se.
Dobar večer javio se mladi glas. Domagoj ovdje. Htio sam se ispričati zbog oca.
Nisam odgovorio odmah.
Razumijem.
Laku noć.
Laku noć, Domagoje.
Spustio sam slušalicu. Još sam malo stajao kraj prozora, ugasio svjetlo i pošao leći. Ali dugo sam još razmišljao o tome koliko su zapravo različiti otac i sin. Možda jer ih je drugačije odgajala majka, a ne Stjepan.
Sad znam: nikome nisi dužan raditi ručak iz stare navike, ni kad misliš da si još uvijek domaćin. Sve ima granicu, a najbolnije je i najvažnije znati je na vrijeme povući.
