Opet mladi
Kolovoz je tada bio sparan, vruć, gušilo je s kraja na kraj dana. Ljeto je već prošlo svoj zenit, ali sunce nije popuštalo. Prašina na makadamskoj cesti bila je toliko gusta da bi svaki korak podigao oblačić u zrak. Seoska tišina bila je teška, pospana. Samo bi muhe zujale, a iz daljine se povremeno čuo televizor iz nečije kuće.
I onda, odjednom galama, vika, oblak prašine! Do našeg starog skladišta, tik na rubu sela, došla je auto. Mali gradski auto, sav u prašini od puta. Iz njega izlazi momak, mršav, s naočalama, u upadljivoj, šarenoj majici, kakvu kod nas nitko ne nosi.
Gledam iz svog prozorčića na pošti pa to je Fran! Unuk našeg pokojnog Stipana, pokoj mu duši. Fran je živio u Zagrebu, kod djeda bi dolazio samo ljeti, kad je bio skroz mali. A sada evo ga, opet tu, ko iz vedra neba.
I nije samo došao, nego iz auta vuče kutije. Teške su mu, vidim, sav se zajapurio, ali ne odustaje. Izvadi poslije ogromnu bijelu plahtu bijelu kao oblak. I počne je slagati na zid skladišta. Zabija čavliće, nateže konop.
Naše selo, zna se, znatiželjno je. Iza ograda proviruju glave, šapuću susjede.
A opet, diskoteku će nam pravit! promrmlja Mara, moja susjeda, žena tvrda poput stijene, kad nešto kaže, to ostane, a zna i cvrknut tak da te zaboli.
Baš to, Mare kimne joj Joža, drži se za štap Ova naša mladež sasvim zaboravila što je red. Sad će repati po cijeloj noći, neće se moć spavat.
A Fran samo radi svoje. Raširio je plahtu i izglađuje nabore. Vjetar ju podiže kao jedra, kao da će skladište otploviti negdje. Zatim na stolicu stavlja neku crnu kutiju, vuče kablove.
Izašla sam pred kuću, obrisala ruke o pregaču. Srce mi zadrhtalo ne čini se da dečko radi neku glupost. Lice mu ozbiljno, sabrano, gotovo svečano. Kao da ne vješa plahtu već zastavu.
Do večeri, kad je vrućina jenjala, kod skladišta se okupilo gotovo cijelo selo. Netko od znatiželje, netko s namjerom da odmah prosvjeduje zbog narušavanja mira. Mladeži u nas više gotovo i nema, sami starosjedioci i pokoji vikendaš.
Prva je stigla Mara, ruke na bokovima, obrve namrštene.
E Fran izdere se, tako da su vrane s krošnje poletjele Što si sad smislio? Ako opet svoje boom-boom pustiš, brzo ću ti iskopčat struju! Nama treba mir, ne tancanje!
Fran se okrene, popravi naočale. Pogled zbunjen, ali dobar.
Dobar večer, gospođo Maro, dobar večer i vama, Ivanice kaže pristojno. Sjednite ovdje, donio sam klupe. Neće biti glasne muzike, obećajem.
A kaj će biti onda? škilji Joža Film možda? Pa imamo televizor, ljubavni roman ide, svašta se događa.
Bit će bolje, djede Joža nasmije se Fran, a ruke mu vidno drhte. Nervoza ga pere. Samo pričekajte, tek kad padne mrak, sve će biti jasno.
Posjeli smo. Tko na klupu, tko na brvno pred skladištem. Komarci počinju zujati, nekog mlataraju granom. Tišina je gusta, osjećalo se nepovjerenje. Ljudi kod nas uvijek očekuju neku skrivenu namjeru da će nešto prodavat, agitirat, pametovat…
Gledam bijelu plahtu, sada u sumrak više modra nego bijela. Isprala me tuga, ne mogu ni opisati. Sjetila sam se kako smo nekad u domu gledali filmove. Sala puna do pucanja, svi se smiju, vesele. Danas dom zatvoren, prozori zakucani, od te prošlosti samo blijede slike, kao istrošeno platno na suncu.
Koliko još čekat? prva prsne Mara Kosti me bole već sjedeći tu!
Evo, evo… prošapće Fran.
Pritisne nešto na svom uređaju. Nešto zazuji tiho, kao obad. Iz crne kutije pojavi se snop svjetla, probije tamu, pogodi plahtu. Prašina u zraku zaigra u tom snopu kao živa.
Najprije se na platnu miješaju brojevi, crte, a onda… – svi smo zastali, kao jedan. Na ekranu se pojavilo naše selo, ali ne ovo sada, s nagnutim ogradama i korovom, već ono drugo. Sunčano, veselo!
To je bio otkos u našem starom zadružno polju.
Kamera se tresla, sigurno je netko snimao s traktora, ali sve se jasno vidi. Široko polje, kamilice se bijele u travi, ljudi idu mladi, snažni, lijepi.
Pogledajte, pogledajte! šapne uzbuđeno Katica, preklopivši šakama lice Pa to smo mi!
Na ekranu izbliza lice mladića pod šiltom, smije se od uha do uha, maše ravno u kameru. Košulja mu raskopčana, vrat znojan, osmijeh iskren.
Ivan… tiho prozbori Mara. Toliko toga je bilo u tom uzdahu da sam se zaledio.
Bio je to njezin Ivan, s kojim je pedeset godina proživjela, a već deset ih nije s nama. A sada tu pred njom, živ, topao, stvaran! Ruke pune sijena, kao da ništa nije teško…
Mara, naša stijena, odjednom se srušila, ramena utonula. Popravlja rubac drhtavom rukom, kao da ga on može vidjeti, njezin Ivan. I zavlada tišina, samo cvrčci i zujanje projektora, kao bumbari u podne.
Vidi! Vidi! promrmlja Joža, gurkajući štapom u ekran To sam ja! Bogme, nisam vjerovao da sam tak izgledao!
Na platnu mršav dečko pod šiltom pokušava upaliti stari motor, a ovaj puši, neće ni krenuti. Oko njega muškarci, tapšaju ga, dobacuju, svi se smiju i mi, sada, ne možemo odoljeti osmijehu.
Gledam sadašnjeg Jožu, pogrbljenog, siv kao golub; a na ekranu gospodin! Ali oči, oči su mu iste. Isti žar, samo duboko sakriven iza bora.
Na ekranu se izmijeni kadar dugački stol, sklepan od dasaka, usred polja.
Ah, srce mi se stislo…
Na stolu svega pomalo: kruh narezani, krastavci, krumpir u ljusci, bokal mlijeka. Lica domaća, poznata, i oni pokraj nas, i oni daleko, kojih više nema…
Evo i Ankica, učiteljica, ulijeva čaj iz ogromnog čajnika, mlada, stroga, u bijeloj bluzi. A sada je jedva i pred kuću izađe, noge ne slušaju.
I Mirko, kovač, razlama kruh rukama i smije se dok nešto prepričava.
I ja… Prošeta kadar, prepoznajem se s torbom preko ramena. Kosa spletena, lice preplanulo. Jurim, mašem snimatelju nemam vremena, žurim!
Matilda… tiho me dodirne po rukavu Katica Pogledaj kakva si bila…
Grizem usnice da ne zaplačem na glas. Sjećam se tog dana, baš svake minute. Bilo je vruće, obadi grizli, svi smo bili s nogu srušeni umorom. A na ekranu – sreća. Jednostavna, prava, biti skupa i dijeliti isti trud, isti život.
Čudo je, dragi moji zvuk se nije snimao, ali ja ga čujem! Kletvu dajem čujem kosu u travi, šuštanje sijena, šum limene kante s vodom. Sjećanje glasnije od svakog zvučnika.
Fran, mali od Stipana, stoji kao ukočen uz aparat. Sigurno misli da ćemo ga izgrditi, da nećemo razumjeti. Ali mi sjedimo kao začarani. Kao da nam je netko ogledalo donio, ali ne ono što nam kaže koliko nas je godina, već ono u kojem se vide naše mlade, žive duše.
Odjednom, na filmu nebo potamni, nađe se oblaka. Ljudi u polju trče, skupljaju sijeno, vjetar puše košulje mu se nadimaju, marame lete s glava.
Takva graja, živa užurbanost! Neki upada u sijeno, drugi jedni druge podižu na kola. Svi odjednom, složno, kao jedan.
Sjećate li se? prozbori netko straga, bio je to Antun, naš poljoprivredni savjetnik Kako nas je tada nevrijeme uhvatilo? Svi smo pod kolima šćućureni!
Sjećam! odvrati Mara, brišući oči krajem marame Ivan me zaklonio svojim sakoom, a sav se namočio kao miš.
A ja sam sandalu u blatu izgubila! nasmije se mlada žena, poštarova kći Imala sam pet godina, mama me povela. Cijela ekipa tražila poslije!
I tad kao da je netko popustio branu. Svi su pričali u isti mah, s veseljem, uz smijeh i suze. Ne kao kod trgovine, gdje se često žuga, nego kao ljudi koji su iste sate živjeli.
A harmonika? Gdje je harmonika? pita Joža. Bio je tu Ljubo, harmonikaš!
Bit će harmonike, ne brini! odmahuju mu.
I zaista, na kraju filma, poslije kiše i sunčanog neba, pojavi se Ljubo. Sjedi na panju, rasteže mijeh, cure plešu oko njega, lokve se sjaje, duga nad poljem iako crno-bijelo, vidiš da je duga.
Film je odjednom prekinut. Počele su izmjene bijelih crta, i plahta opet postaje samo plahta na starom skladištu. Projektor se gasi.
Padne tama. Noć, ali ne ona gusta i strana, već meka, baršunasta, ljetna.
Sjedimo šutke. Nitko ne žuri kući. Samo ovdje i tamo netko šmrkne nos, uzdahne teško.
Fran počinje spremati kablove. Ruke mu podrhtavaju, naočale zamagljene. Skine ih, briše o majicu i tiho, nesigurno upita:
Pa, kako vam se svidjelo?
Mara, naša grmljavina sela, ustane, privuče Frana do sebe svojom teškom korakom, stavi mu ruku na rame. Pomislih da će ga sad oprati.
A ona ga pogleda onako kako je samo Ivana gledala:
Hvala ti, sinko. Počastio si nas stare. Mislila sam da sam zaboravila kako se smijao. A ti… ti si mi ga vratio. Na pola sata, ali vratio.
I zagrli ga svom snagom. Fran smeten, stoji rukama niz tijelo, ali joj vrati zagrljaj.
Čuvaj film, Frane jedva prošapće Joža, uspravljajući se Ne bacaj ga. To je naša povijest. Dokaz!
Sve sam prenio na računalo, djede Joža, ne brinite! klima Fran. Ima još, našao sam svadbe, ispraćaje… Svašta.
Svadbe? veseli se netko iz mase Čija? Jurišićeva? Možda Zrinkina?
Ljudi prilaze Franu, raspituju, pozivaju ga na kolače, čaj. Sad je postao naš. Nestala je ona sumnjičavost i strah s početka. Postao je čuvar vremena.
Stajao sam malo sa strane i gledao ih. Maru, koja je naglo podmladila za dvadeset godina. Jožu, koji se ispravio kao mladić. Susjede, koji su se ujutro radi granice u vrtu mrko gledali, sada prisjećaju kako su skupa trčali od kiše.
Zamislite, dragi moji… Živimo jedni uz druge, a kao zidom odijeljeni, svatko u svojoj ljusci, vlastitim sitnim ranama. A treba tako malo upaliti svjetlo u mraku, pokazati nas same onakvima kakvi jesmo, podsjetiti da nismo stranci. Da imamo iste korijene, duboko spletene u ovoj zemlji.
Matilda! dozove me Fran Zar nije valjalo?
Priđem, nasmiješim mu se kroz suze što su ipak krenule.
Valjalo, Fran. Tako nešto nismo mogli ni poželjeti. Kao da si nas nevidljivom rukom vratio u mladost, dao da opet sretnemo one kojih nema. Srce ne stari, a ti si ga obradovao.
Kući smo otišli daleko iza ponoći. Selo je još dugo brujalo od glasova, smijeha, škripanja kapija. Ljudi su išli kućama u grupicama, prepričavajući film.
Skuhao sam si još jedan čaj. Sjedeći kraj prozora, gledao sam pun Mjesec. Bio sam lagan, spokojan, kao da mi je teret nestao s ramena.
Od tog dana postalo je običaj vikendom se skupljamo kod skladišta, Fran pušta stare filmove. Postali smo opet obitelj. Ograde kao da su niže, a kapije rado otvorene.
Eto, pitam se je li jače vrijeme koje briše, ili sjećanje koje čuva? A vi, dragi moji, imate li i vi takvih uspomena, od kojih vas preplavi svjetlost u duši? To je ono što nas drži.
