OSTAVI GA U RODILIŠTU!
Ostavi ga, ostavi! U rodilištu će se pobrinuti za njega, prebacit će ga kamo treba, možda će ga čak i liječiti! Molim te, ostavi ga i nastavimo živjeti kao prije! Možemo još probati imati drugo dijete! preklinjao je svoju suprugu Stjepan, sjedeći do nje na klupi u prijemnoj sobi zagrebačkog rodilišta.
Kako da ga ostavimo, Stipe? Naš je, naše dijete! Pa što ako ima onaj kak se zove Downov sindrom? Pogledaj ga, tako je drag! Kad ga vidiš, shvatit ćeš da ga ne možemo ovdje ostaviti! Dojim ga, osjeća sve oko sebe! jecala je Marija, ne želeći ni pomisliti na muževljeve riječi.
Marija, razmisli Sramota! Kako ću ga dovesti roditeljima u selo? Kako šetati s njim kroz kvart kad ljudi znaju kako takva djeca izgledaju? Svi su isti na prvi pogled, i nitko više ne bi znao da je to naš. Toga nema lijeka samo život pun patnje turobno je povio glavu Stjepan, suze su mu se slijevale niz obraz. Tako je silno želio sina.
Marija je također plakala, ali nije pristajala na Stjepanove molbe. A on je, dok je Marija još bila u rodilištu, sam u njihovom stanu tugovao, prisjećajući se koliko ju je volio, kako im je bilo lijepo i kako nije ni pomišljao na drugu ženu zadnje tri godine, ni sada to ne želi.
Oboje su radili na gradilištu Stjepan kao poslovođa, Marija kao zidarka-ličiteljica. Tu su se i upoznali! Svadbu su slavili s cijelom ekipom, a već za godinu dana direktor GSK-a im je dao ključeve novog stana, pa su sretno čekali dijete. Sve im je bilo skladno i lijepo, dok odjednom nije nastupila ova tuga. Što će pričati ljudima na gradilištu?
Kad je došlo vrijeme za izlazak iz rodilišta, Stjepan je s teškim srcem došao po njih, odbijajući uzeti toplo zamotanu bebu iz ruku medicinske sestre. Marija to nije komentirala, nadajući se da će sve doći na svoje i da će Stjepan zavoljeti sina. Znala je koliko mu je teško prihvatiti bolesno dijete.
Ali mjesecima nakon povratka ništa se nije promijenilo. Stjepan bi odlazio rano na posao, navečer šutio, izbjegavao dijete i rijetko pomagao Mariji.
Ona je šutjela i trpjela, čekajući promjenu. Dječak je rastao mirno i začuđujuće poslušno. Osmijeh mu je bio ogroman, čim bi spazio mamu ili čak samo tatu u sobi. No Stjepan je, gledajući prepoznatljive crte lica svog sina, okretao glavu i mrštio se.
Nije htio čekati prve korake Stjepan je otišao kod mlađe računovotkinje koju je upoznao kada je bio u sjedištu GSK-a. Kad je sin napunio godinu dana, podnio je zahtjev za razvod i uredno plaćao alimentaciju.
Da nije bilo sina, zbog kojeg joj je sada srce kucalo svaki dan, Marija ne bi nikada preživjela rastavu. Ali morala si je priznati Stjepan je bio slab čovjek.
Kako je vrijeme prolazilo, počelo se mijenjati i društveno gledanje na takvu djecu, pa su ih ljudi sve češće zvali “djeca sunca”. Marija je s tim bila potpuno suglasna, obasipana sinovljevom ljubavlju i nježnošću. Iako nije uvijek kontrolirao svoje emocije, sin je u njega imao neusporedivo više sreće i dobrote nego bijesa.
Ivica nije odmah, već tek s pet godina, ali ipak je krenuo u vrtić, gdje je postao glavna pomoć teti Ljubi: nije, kako je sama govorila, mogla bez njega ni stol postaviti ni raspremiti. Učiteljice su mu također rado davale zadatke, jer ih je Ivica obavljao sa osmijehom. Djeca su ga voljela, a većina roditelja podržavala je Mariju u njenoj upornosti i želji za razvojem sina kroz druženje s vršnjacima.
Marija je toliko voljela sina da je zanemarivala ono “što će selo reći”. Pet godina nakon poroda vratila se na posao, u istu ekipu majstora. Tamo je doznala da Stjepan sada radi u GSK-u, često dolazi na gradilišta kao nadzornik. Nikada ne spominje sina, uvijek je ozbiljan i nastoji izgledati kao odgovoran šef.
Djevojkama iz ekipe Marija je otvoreno ispričala što je bilo s njezinim sinom. Mnoge su bile uz nju, a Stjepana su kritizirale.
PROŠLO JE VIŠE GODINA!
Ivica je krenuo u posebnu školu gdje se učio po prilagođenom programu, ali bio je vrijedan i napredovao. Tada je Marija primila vijest da je Stjepan pao s visine na jednom gradilištu, teško ozlijedivši kralježnicu, te sada nepokretan leži u bolnici. Mlada računovotkinja ga je ubrzo ostavila, čim je saznala da će biti teško invalidan, a nisu imali djece. Stjepanovi roditelji na selu odavno su umrli ostao je sasvim sam.
Marija nije dugo razmišljala. Odlazi ga posjetiti u bolnicu ležao je mjesecima, nikakvih pomaka, doktor je preporučio kućnu njegu.
Kućna njega? Dobro. Marija odluči primiti Stjepana k sebi. Ivica je bio dovoljno velik i već se sam mogao brinuti za sebe dok je mama na poslu, a osim toga, sada će s njim biti i njegov otac makar nepokretan.
Kad je čuo da će tata živjeti s njima, Ivica je bio presretan, neprestano je ponavljao: “Veselim se, volim tatu, čekam ga!”
Stigli su krevet s posebnim madracem i prebacili Stjepana kući. Prvi dan je ležao okrenut licem prema zidu, šutio. Ivica je sjeo kraj kreveta, mazio ga po ruci, poljubio ga u kosu.
Sljedeće noći Stjepan je doživio slom suze, jecaji, stezao je sinovu ruku k sebi i pokušavao je poljubiti.
Tata, boli li te? Gdje te boli, tata? tiho je pitao mališan, mazeći mu glavu. Tata, mogu ti napraviti masažicu, znam kako! Nemoj plakati! Mama i ja ćemo ti pomoći!
Duša me boli, sine moj izgovorio je Stjepan kroz jecaje, hvatajući dah.
Marija je tiho plakala u kuhinji.
***
Godine su prošle, i svatko je na svoj način učio što znači nositi se s poteškoćama. No, u toj maloj, svijetloj obitelji dogodila se najvažnija promjena: ljubav je nadjačala sve, a ponos i strah su nestali pred jednostavnom istinom vrijednost svakog života leži u dobroti koju pružamo jedni drugima.
