Školska torba
Dole, na samom ulazu u stari, uvijek tamno smeđe okrečeni haustor, zalupila su vrata s hrskavom oprugom, udarila klimava drvena kvaka u zid što je na njemu, ionako napuknutom i prašnjavom, ostavila još jednu udubljenu mrlju. Vrata su se zaustavila na tren, propustivši nekog tko je užurbano, naričući i jecajući, ušao u polumračno, na plijesan i mačke zaudarajuće stubište, a onda su teškim uzdahom zauvijek zatvorila put snježnim pahuljama koje su navirale u toplinu podignutog ulaza.
Davnih godina, te zime, mala Manda se uvukla unutra, crvena od hladnoće, u staroj kaputiću i krznenoj kapi što su joj ostale od mamine kolegice s posla. Na prvu stepenicu kročila je žustreći, a već idući trenutak je, izvukavši što više zraka, ponovno zajecala glasno, s dna duše. Bilo joj je žao saonica, koje su se zamazale u blatnjavom snijegu, bilo joj je žao što ih mora vući uza stepenice, a baš su bile nove poklonjene Mandici od nekoga opet s maminog posla. Sad će im, mislila je, nestati onaj njihov sjaj, bit će izgrebane, a to njoj nije nimalo lijepo. Nije imala snage nositi ih, a pekla ju je i bol kad bi joj tople, slane suze pali na raspucale usne i pekle, kao da žele toj petogodišnjoj djevojčici, još više priuštiti nesreće kao da joj nije dosta što joj je nos stalno curio i što je sama.
Na trećoj stepenici, Manda je već teško stajala. Bilo je mučno koračati u visokim vunenim čizmama. Imala je i crvene čizmice s krznenim rubom, ali njih je majka dopuštala samo za posebne prilike: kazalište, posjete rodbini u vrtić nikako!
Vučeći i dalje svoju novu sanjku, djevojčica je gotovo stala s plakanjem, a onda je, kad je povukla konopac, on puknuo. Bila je to stara špaga koju je mama iskopala negdje iz šupe potrgana i trula. Saonice su skliznule natrag niz stepenice, snažno odjeknuvši, zavalile su se na bok poput umorne životinje, kao da su i same uzdahnule.
Manda je spustila i sebe za njima, podignula ih, pogladila glatke lakirane umjetne prečke, ugrizla usnu da ne zaplače opet, trudila se zadržati, ali eto, opet su se kotrljale suze, a ledene kuglice zakačene za rukavice izgrebale su joj obraze kad ih je povukla po licu.
Ostale su tanke, crvene crte na obrazima.
Manda je morala, pod svaku cijenu, doći do petog kata. Tamo je bio njihov stan, mali, uredan, baš kao i njena mama Antica.
Sitna silueta, tanke ruke s uskim prstima, nekoliko prstenova koje je Manda obožavala iznova brojati i vrtjeti, no mama joj to nije baš dopuštala brzo bi joj otrgnula svoju njegovanu ruku i poslala je u njezinu sobu.
Majka je nosila lijepe haljine, uvijek s posebnom frizurom, sjenila i rumenila nanesenih tako vješto da bi ličila na pravu lutkicu.
Balerina! vikala bi Manda Mama, ti si moja balerina! Dođi da te poljubim! i naginjala se svojim grubim, ispucalim ustima prema maminom vratu.
Ma pusti, Mando! Dosta grljenja, zguzvat ćeš mi sve! otresla bi je Antica, uvijek pazeći na red.
Mama je bila čista, mirisna. Na noćnom ormariću, pokraj kreveta, stajala su tri bočice parfema. Manda bi katkad prelazila prstima po njihovim staklenim bridovima, gledala kako svjetlost igra dugu po staklu. Otvarati ih i mirisati, nije se usudila mama nije davała.
Tog je dana Antica poslala Mandu van, u dvorište, s novim saonicama, dok je ona rekla da će raditi. Nosila je kući zapisnike sa sastanaka na poslu i pretipkavala ih na staroj pisaćoj mašini, stiskajući tipke svojim njegovanim prstima i crvenim noktima. Manda bi uz to usnula a probudila bi je baš taj zvuk. Bio je to glas sreće: mamin miris, zvuk mašine, ugodna, maslena težina kolača od kupusa koje je majka donijela iz trgovine, toplo svjetlo podne svjetiljke, sjena mamine glave na šarenim, cvjetnim tapetama…
Nakon što se nasankala i ogladnjela, umorna i nespretna poput svake punije djevojčice, još k tome zbog tog debelog kaputa, Manda se mukotrpno uspinjala stepenicama, vučući saonice o ostatku špage, uz ponovno jecanje.
Samo je željela sjesti, popiti čaj, gricnuti perec, a onda se potpuno rastopiti i zaspati. No, treba ići dalje. I saonice grebu po stepenicama kao po srcu male Mande, ruke su joj umorne, vunene čizme mokre pa je hladno, a slane suze peku obraze.
Ajde, dijete, pa što plačeš tako? začuo se iznad nje muški glas. Samo još jedan kat, drugi, malo je ostalo, izdrži. Treba li ti pomoć? Ne treba žensko nositi takve terete nastavio je gospodin u kaputu i kariranom šalu, na glavi mu nešto između kape i šubare, na nogama tanki cipele, u ruci kožna torba.
Manda je zastala, gledajući čovjeka s nepovjerenjem. Mama joj je stalno govorila da ne pričaju s nepoznatima!
Što kažeš, da uzmem ovo? Ti se osloni na mene, a? ispružio je čovjek ruku prema saonicama, ali Manda je zabacila glavu i stala plakati još jače.
Neće ona dati svoje sanjke! Nije ona škrtica, ali neće! I ruku mu neće dati, nije ga briga što će čovjek reći.
Kako znaš! Onda sama. Tko voli voziti, mora nositi. Nema suza, hrabra si ti, vidim ja zaključio je neznanac. Nije joj objasnila ništa povukla je dalje saonice za sobom i nije se osvrtala.
S karakterom mala dodao je još čovjek, pogledavši je, pa otišao.
Dok su vrata ponovo škripnila, a ulaz izbacio gospodina Andriju Vukelića u mrak večeri, široka zraka svjetla prekrila je dvorište, a onda brzo nestala. On je krenuo niz trotoar, žustro, čak je malo i zamahivao torbom. Dobre su to saonice, samo je Antica trebala bolji konop sutra će on nabaviti pravi špaga, vezat će se on dobro, možda čak i sam… A možda i odvede Mandu na sanjkanje možda će mu napokon vjerovati i staviti svoju malenu ruku u njegovu…
Andrija je odmahnuo glavom, pograbio grudu snijega, prislonio hladnoću na čelo. Ipak se pred očima stalno pojavljivala Antica, mala i krhka u čipkastoj spavaćici, mirisa jorgovana i još nečeg, neuhvatljivog, nečega zbog čega bi muškarac mogao izgorjeti od žudnje…
Manda se rastegnula na prste da bi dosegla zvonce na vratima, pritisnula ga. Iz stana se razlegla melodija, čuli su se koraci.
Što, zaboravio si nešto, Andrija? stala je u ogrtaču, sa smiješkom što se smjesta izgubio kad je ugledala uplakanu Mandu. Ti? Pa rano je još! Trebala bi biti vani!
Djevojčica je šmrcnula, promrmljala da joj je hladno i ušla u stan.
Mirisalo je na duhan, na stolu pokraj pisaće mašine dva su čaše s nečim žućkastim, vjerojatno pjenušcem.
Manda je znala taj miris za Novu godinu, kad su mamini prijatelji dolazili, pila se u takvim čašama, nazdravljalo. Jednom je Manda čak popila nekoliko kapi s mamina dna nije joj se svidjelo, čak je morala povraćati…
Pokraj čaša je stajala pepeljara tanke mamine cigarete zamrljane ružem i nečije debele, grubo pogašene čikove.
Što stojiš tu? Opet si unijela snijeg! Gledaj mokru mrlju! Neposlušno dijete. Što je sa sanjkama slomila si ih, zato plačeš? Jesam ti rekla, daj da… Rekla sam da ti treba nešto jeftinije, od iverice ćeš od sad da voziš. I kaput si poderala!
Antica se sve više uzrujavala, okrenula Mandu, strgala joj kaput, pokazala rupu na šavu, počela vikati.
Na mamu je ponekad dolazilo ono, kako bi rekla njihova susjeda, teta Klara.
Ma opet ti, Antice, nadošlo zlo govorila je. Pa to ti je zato što je dijete bez oca… tuga moja.
Teta Klara bi joj donosila mlijeko i sir, domaći, dobar. Zašto? Bilo joj žao. Druge su susjede Anticu izbjegavale zatvorena, uzdignutog nosa, ko da prezi, nikad nije došla na sastanak stanara. Zauzeta, kažu.
Čime? Muškarcima, misli ozbiljna i preuhranjena ženska polovica zgrade. One su sve udate, znači dobro im je. Muževi im piju, psuju, malo i udare pa što! One su žene, izabrane. A Anticu, e, to samo zabavlja. Dolaze tako k njoj svakakvi, s kožnim torbama, ali ništa od toga.
I ovo dijete, ona je, tko zna čije! podbočila bi se zlobno teta Olga s kata niže. Po pijanstvu dobila, sad ne zna odgajati. Cijeli dan skakuće, glavom mi lupa po plafonu.
Manda je skakala, trenirala za balerinicu, htjela je u baletnu školu, pa je po parketu skakala petama.
Odmah bi teta Olga navratila, lupala po vratima, Antica bi nevoljko otvorila.
Što ti meni tu nukaš? Nisam ti krava! vikala bi teta Olga. Opet mi dijete diže tlak! Daj joj reci da smiri!
Magla vam diže tlak. Dan je, što želimo, radimo. Vi bolje izađite u šetnju.
I tako bi zalupila vrata. Teta Olga bi još dugo mrmljala kako su sva djeca iz doma razmažena, država ih pazi! I ona je dala svoj dio zbog nje je i dobila stan, ta razaračica mirnih obitelji…
Ćelava lutka to joj je bilo nadimak. Antica bi oprala Mandin kaput, kuhala čaj, posjela je na stolicu.
Kako su ti zamršene kose, ko da si prala čarape u njima. Sjedi! povlačila bi majka četku.
Mama je voljela da je sve uredno: čiste čarape, popeglana suknja, pulover bez ijedne dlačice. I kosa na mjestu.
Eh, Mando, što nam se sve dešava! Draga moja! uzdahnula bi, obgrlila glavicu k sebi.
Što? pisnula bi Manda.
Dobre stvari. Ali ti si mala, nemaš što o tome znati. Evo, tu, jedi, pa kupanje i spavanje. Sutra vrtić majka je donijela tanjur s juhom, Mandinoj nije dragom boršču, posipala kiselim vrhnjem.
Bjelkasta mrlja se raskapala po gustom jelu, šarala po tamnocvjetnim povrćem, jer je Antica energično miješala sve u tanjuru.
Manda je sjela. Juha joj nije bila draga. I kad bi mirisalo na tuđu cigaretu, nije voljela ni to.
Netko je pozvonio, netko ženski glas s promuklom notom pozvao Anticu, nešto je zvecknulo, možda je kanta pala.
Antica je ustala, pogledala se u ogledalo lepršavi kućni ogrtač, usta namazana crvenim ružem, guste trepavice, na koje je bila toliko ponosna… I otišla otvoriti.
Klaro? Što treba? pitala je, ugledavši susjedu.
Dobar dan! I vama! odlučno je kročila Klara u predsoblje. Evo kanta, osjetiš? Smrdi! Baci je, kupi novu! Ili ti ja dam bocu, petlitarsku, moj je pokojni u njoj rakiju držao. On je gotov, boca je ostala, haha! kratko se nasmijala.
Ma ne, naći ću nešto. Antica je odmahivala rukom.
Aha, imaš nekog? Smetaš li? njuškala je teta Klara.
Ne. Manda jede klimnula je Antica, a onda je povukla Klaru za ruku, posjela je u sobu. Klara, zaprosio me. Razumiješ li?
Tko? Onaj tvoj, s kožnom torbom? I što kažeš?
Trebam tvoj savjet.
Tetini obrve odletjele su u čudu, jer se Antica nikada nije savjetovala. Nikada! Ali sada… Onda se ispravila, poravnala nabore na suknji, noktom obrisala staru mrlju s košulje, lznula usnice.
Ajmo redom.
Što redom? Mando, jedi ondje, nemoj tu slušati! oštro će Antica.
Manda je nestala u kuhinji, počela žlicom lupkati.
Pa dobro, redom… Primanja, koristi. Gdje ćete živjeti, od čega? Što će s Mandicom biti? A znaš li kako stoji s onim stvarima? ozbiljno je Klara.
S kojim stvarima? nije razumjela Antica, ali kad je Klara uzdignula pogled, šapnula je: Dobro je.
Ma daj? Staro je već! Trebalo bi ga ukiseliti.
Dobro je nama. Devet je godina stariji! No, glava na ramenu, ima dobar posao. Nije torba čekić ili šešir, nego papiri, važni su to papiri nasmiješila se Antica i zapalila cigaretu. Klara je vidjela da joj prsti drhte.
Bojiš se?
Bojim se tiho je priznala, pušući dim. Nisam ja uvijek bila u domu. Imala sam roditelje… Ne želim kao oni. Ne dam da me dotaknu, čuješ? Ne dam! viknula je, zastala.
Dobro je onda. Neće on, nije on zvjerka! Možda da još malo živite blizu? Pa vidiš… Gdje ćete stanovat?
Ovdje. On živi sa zajedničkim stanarima, neću ja s njima.
Pa, sama vidi. Zapamti, dođe li k tebi, bit će glava kuće, a ti ga ili prihvati ili izbaci. Odma će torbu stavit gdje Manda svaki put ostavlja svoj kaput, u kupaonici će širiti svoje stvari prstima je brojala teta Klara.
Kako znaš?
Oni s kožnim torbama tako rade…
On je dobar, Mandici je donio sanjke, našao kaput, rabljeni ali lijep… I ja neću popustiti, znaš ti mene zalupila je cigaretu, na brzinu se diže. Dosta, pričale smo. Sutra uzmi svježi sir, rekli su za kosti… pokaza rukom prema vratima.
Tako bi joj i otac govorio, kad bi popio i izbatinario je jer jede njegov kruh, pa bi je gnao van, a sam zaspao.
Klara je otišla slegnuvši ramenima. Nije je bilo briga svoje je rekla.
Tjedan dana kasnije, uselio se Andrija. Brzo, pa što? Ipak, bila je to ljubav…
Dva kovčega stvari, jedna stara svjetiljka s resama, opskrbe iz dućana i… torba. To je bila sva oprema ženika.
Trebam mjesto za moj aktovku! smiješio se Andrija, vrteći svoju torbicu po hodniku. Možda na Mandinu stolicu? Da, tu baš dobro stoji!
Antica se uspravila, mrko skupila obrve i okrenula. Andrija je taman držao Mandin kaput u rukama.
Čekala je hoće li ga baciti na pod, zatureiti u kut, te staviti svoju otrcanu torbu na stolicu…
To je Mandina stolica. Tako joj je lakše izustila je Antica, i odjednom shvatila da možda ne želi tako brzo nekog pustiti u svoj svijet. Nekog tuđeg, makar bio poznat do najsitnijih detalja. Da ga otjera? Možda. Neka samo kaže jednu riječ više o toj stolici! I uopće…
I uopće, draga, trebamo djetetu napraviti poseban vješalicu. Da ne mora stalno biti kao beskućnik, a? rekao je Andrija.
To “kod nas” zaboljelo je Anticu u srce.
“Kod nas u kuhinji, “kod nas u stanu, “kod nas će biti tako…” Zašto on odlučuje o svemu?
Ne sviđa ti se? pitao je Andrija. Gdje su čekić i čavli? Odjeća treba visiti da se prozrači, a ne vrećati se po stolicama…
Sam je pronašao malu kutiju, sam zabio čavao, objesio Mandin kaput, zatim se odmaknuo i prokomentirao.
Na proljeće mijenjamo tapete, vrijeme je!
Onda je, zviždeći, obgrlio Anticu. Ajde, ne duri se.
Ali, ona se odmaknula i prišla prozoru.
Dobro… promrmlja Andrija. Onda ručak! Što imamo za ručak?
Antica sliježe ramenima, ubrzano se sprema.
Kamo ideš? pitao je začuđeno.
Po Mandu. Danas joj idem ranije.
I izletjela.
Žurila je po zaleđenoj, skliskoj ulici. Što će biti? Kako će živjeti? Dok su se viđali bilo je romantično. A sada?
Manda nije prigovarala, nije ispitivala, povukla se u svoju sobicu. Jela je zabijena u tanjur, na Andrijina pitanja klimala je glavom ili slijegala ramenima.
Reci joj da sam ja sada… pa ono, da sam… hrabri se Andrija.
A što si joj ti? Nikome još. Ništa joj nemoj pričati kratko Antica.
On joj je sada bio “nitko”, ali je sagradio novu stolicu, da Manda lakše crta za stolom. “Nitko” je privezao novi konopac o sanjke i donio kući prave gležnjače. Manda ih nije htjela isprobati, pobjegla je u sobu.
On, nitko, odnio je Mandine crvene čizmice na popravak.
Zašto? upita Antica.
Trebalo je reče Andrija, slegnuvši ramenima.
Ovdje ja odlučujem što je potrebno! oštro odvrati Antica.
Andrija se nasmiješio. Kao da je sam film “Tko pjeva, zlo ne misli” pisan po njihovoj obitelji, samo što Batina nije nosila aktovku, a Andrija nosi.
Bili su oboje u istoj ustanovi, ali različiti odjeli: ona daktilografkinja, on znanstvenik. Spojio ih je pjenušac za nečiji rođendan. Pritom je Antica poslije dva pića uz njega zaklopila oči u svojoj sobi. Probudila se, a on je odlučio da je sretan. I Antica je tobom bila vesela.
Sad više ništa ne polazi za rukom.
Kakva je to obitelj gdje muškarac nema pravo glasa?! gunđao je Andrija, sve u sebi. Zar sam ja nitko?
Nije imao pravo ništa. Najgore, nije imao pravo odgajati Mandu, skrbiti se, biti prisutan. Ali kako pustiti, kad je ona stalno tu, igra se, galami, slaže slova…
Jednom nije izdržao i povikao je na nju, zalupio rukom po stolu. Manda je vrisnula, rasplakala se.
Antica je dotrčala na vratima ne smiješ tako na dijete!
Onda neću ni govoriti! procijedi Andrija i zakuca se za novine.
Nije to bio život. Moralo se nešto promijeniti.
Odlučio je preko noći. Dokumente će ponijeti, pa što bude.
…Antica je nešto skoncentrirano tipkala, grickala olovku, kad je u sobu uletjela crvena i uznemirena, uprava teta Klara.
Antice! Propast, Antice! vikala je. Ne dirajte me, pustite! izdera se na kolegice, koje izletješe iz ureda.
Što je? skočila je Antica.
Taj tvoj, onaj što je s tobom, Mandu iz vrtića… ma povede je, zaveže joj mašne, Manda se opirala, ali uze je pod ruku i ode negdje! Povukao je Mandu! Odmah sam došla tebi! Odmah!
Klara se zagnjurila u čašu vode, podrigla.
Antica, bijela kao kreda, izjurila je van, navlačeći kaput.
Sad će je dati u dom, sigurno! A mala naša zapinje, plače. On ne gleda! vikala je Klara za njom.
Vani, Antica je trčala. Ako Manda ode u dom, gotovo je, nestat će. Kao što je i ona nestala kad je umrla majka, kad je otac preminuo, kad su je uzeli… Umrla je iznutra, samo je oklop živio. Rastopila se tek kad je rodila Mandu i ona je bila jedini čovjek koji joj je vjerovao.
Kasnije je stigao Andrija. Mislila je, mogao bi biti dobar muž, nešto drugačije. Prije Mandinog oca toga nije ni bilo. Tamo je bilo samo ništa.
Ali, ipak je pogriješila. Nikome se ne možeš otvoriti. Nikome i nikad.
Antica je urlala na vratima jedinog Doma za djecu u gradu, lupala šakom po vratima ali nitko joj nije otvarao, bio je ručak.
Došla je neka žena, okrenula prstom po čelu.
Nitko nam nije došao. Dođite k sebi. Koji muškarac? Kome on? Zovemo miliciju… Kakav kaput, sanjke? Ne pričajte mi gluposti. Prvo sanjke, pa dom? Je li vam dobro?
Antica je zastala, prestala jecati. Žena je zaključila: Vi ste, Antica Marić, najveća luda. Tražite, ali i pamet sačuvajte.
Izašla je van. Treba joj Mandini dokumenti, slika. I prijavit će sve. Svakako.
Vrata na ulazu su jako lupila, pogodila Anticu u rame. Odavno ju je tamo otac udario, napatila se, rame je znalo boljeti. Danas je bol iznova sijevnula.
Požurila je stepenicama, ruka joj se tresla kad je ključem otvarala vrata. A unutra svjetlo, još od one lampe koju je Andrija donio.
Za stolom dvoje. Piju čaj i jedu kolače. Manda sva zamazana od kreme, liže prste. Andrija sjedi, pokušava biti ozbiljan, ali prasnuo je u smijeh.
Kada je ugledao Anticu, izblijedjelu i s podočnjacima, hitro je ustao.
Kamo si vodio Mandu? Što si smjerao? Klara kaže da si je h… šapće. Ne smiješ, razumiješ? Ne smiješ!
Ma nisi normalna! panično će Andrija, pridrži je, posjedne. Ni na kraj pameti! Htio sam… usvojiti je, ali ne daju bez tebe. Ja sam budala! Trebao sam te voditi, ali ne bi ti dala. Htio sam, da budemo obitelj, da se vjenčamo, Mandu usvojim… crvenio se, niz leđa mu curila kap znoja.
Bilo mu je strašno. Njegova mati, mir joj duši, uvijek mu je govorila kako neće od njega biti obiteljskog čovjeka. Tko zna zašto. Nije htjela sina dijeliti. I umrla, a on je sam ostao.
Sad je odlučio. A Antica kao da ne želi pravu, pravu obitelj. Sad šuti.
Nećeš mi uzeti Mandu? prošapće napokon. Nećeš je otjerati?
Andrija zakoluta očima, odmahne glavom. Sve je beznadežno. Još je ona manje obiteljska od mene! Ne vjeruje mi.
Naučit ću, Andrija. Hoću šaptala je kroz suze. Manda je odavno spavala, a oni su, pušeći treću cigaretu na prozoru, bili opet sami. Mislila sam da želiš da se riješiš… Da ti smeta…
Zapamti, Antice: ti i Manda ste dio mene. Ne mogu se rješiti ruke ili noge, pa tako ni vas. Jeste li shvatile? pitao je, a ona klimnula. A to “riješiti se”… ne želim više čuti!
I okrenuo se. A Antica ga je zagrlila s leđa, i njemu se činilo kao da plovi, ljulja se od topline, od mirisa parfema, od toga što ima pravu obitelj. On glavni, i to zauvijek.
Vjenčali su se nakon mjesec dana. Manda je nosila prstenje, sretno se smješkala, Andrija je od uzbuđenja opet zvao majko.
Imali su svoju malu tajnu. Antica nije znala kakvu.
Kad je jednom Andrija doveo Mandu u matični ured, žena ga je sumnjičavo pogledala, nešto zabilježila, pa pitala Mandu tko je taj čovjek. Mogla je reći bilo što: “neki gospodin”, “mamin onaj”, kao što je znala teta Klara… Čula je ona toga.
A Manda je, slegnuvši ramenima, uzevši Andriju za ruku, izjavila: Tata.
Zašto onda plačeš, ako je tata? upitali su.
Mašna je prečvrsto vezana, boli… uzdahne Manda.
Doma je išla bez mašni, s vrećicom kolača. Tata je kupio.
Eto ti male tajne.
Teta Klara više nije svraćala. Ni mlijeka, ni sira. Posvađala se s novim susjedom za sva vremena.
A teta Olga ga je počela poštivati.
Reda je konačno, dobro! klimala je, puštajući Mandu sa sanjkama i dragocjenom torbom, a za njima i zadihanog Andriju.
On bi klimnuo i nasmiješio se. I Manda bi se smiješila. Red, mir. Uz mamine parfeme na noćnom ormariću sad stoji i tataov losion. Taj će miris Manda uvijek pamtiti i tražiti po dućanima i nikada ga neće naći. Šteta…
Hvala vam na pažnji, dragi čitatelji. Do neke nove “Zagrebačke priče”.
