Zavoli sebe, i sve će biti dobro
Iza prozora puše bura, hladno, maglovito, a slično je i u srcu Marice. Sjedi sama u velikoj kući u Zagrebu, ima sve što zamisliti može osim društva. Muža ima, naravno, Stjepana, ali on je opet navečer otišao na posao. Ma, zna ona dobro kakva su to njegova posla.
Sin i kći su već odavno napustili obiteljsko gnijezdo. Sin je oženjen i živi s obitelji u Splitu, a kći daleko, blizu Osijeka. Tamo završila fakultet, udala se za lokalca i sada zajedno odgajaju kćerkicu.
S kćeri, Ivanom, pričala je Marica danas na telefon.
Mama, zašto si mi tako tužna? Što se događa? navaljivala je Ivana.
Ma ništa, kćeri, sve je u redu. Kako ste vi, kako je moja mala unučica?
Kod nas sve super, mama. Ivica je non-stop na poslu, znaš kakvi su kirurzi stalno dežurstva, dođe kući polumrtav. Ali voli taj posao, kaže da mu je to poziv. Mala Iva već uskoro ide u vrtić, raste kao gljiva poslije kiše.
Drago mi je, kćeri, neka vam je sve sretno i veselo govorila je Marica umornim glasom.
Mama, ne sviđa mi se kako zvučiš, a gdje je tata?
Tata? On pa, u garaži nešto šarafi oko auta. Hladno je i vjetrovito, mora auto grijati, znaš kak je kod nas zimi nije htjela rastužiti svoju Ivanu.
Već pola godine Marica živi u rasulu, u grču, grize se iznutra, a povjeriti se kome? Tko bi se i sažalio, a tko zlurado naslađivao. Jednog ljeta, dok je kopala u vrtu ispod prozora, čula je Stjepana. Bio je siguran da je sam doma, pa nije šaptao, nego naveo na sav glas, nježno i slatko. Mislio je da nema nikoga, ali ona ga je itekako čula ispod otvorenog prozora.
Dobro, sunce ali danas ne mogu, naravno da mi fališ I ja tebe volim Ma doći ću sutra kad kažem, bit ću tamo govorio je Stjepan s nekim žarom koji Marica nije vidjela odavno u braku.
Prestala je disati, tresla se kao janje na roštilju. Njen Stjepan, kojem je vjerovala kao vlastitoj suknji, sad je kao i svaki drugi muškarac. Sjetila se riječi svoje sestre, koja joj se žalila da joj muž švrlja. To joj je, do tada, bilo nezamislivo.
Sad je u toj koži. Ne zna što bi, da li plakati ili mu nešto razbiti o glavu. Sela je za kut kuće i pustila suzu za suzom.
Bože mili, baš meni to trebalo. Stjepan, kojem sam vjerovala kao Bibliji, sad šara naokolo. Taj muški đavo u rebrima, očito ne štedi ni njega.
Stjepan ima četrdeset sedam godina, više nego solidan život iza sebe. Žena Marica dobra, djeca odgojena i sposobna. U velikom selu pored Zagreba ima svoj posao vodi mlin, proizvodi brašno i stočnu hranu, raznosi uokolo, ljudi ga poznaju.
Marica nosi sve to sama. Pola godine je ispitivala, špijunirala, čak zavirila mužu u mobitel dok je spavao.
Ispostavilo se da je ta žena Tihana dalja rodica nekih njihovih poznanika. Znala ju je s fešti, nekoliko su puta kod nje bili gosti. Živjela Tihana u kvartu koji nazivaju Trnsko, pun onih starinskih petokatnica. Marica je preko poznanika saznala adresu.
Ma, Tihana ti nema neki ugled rekla joj susjeda Vera. Lijepa je, nije još udata, ali eh, voli društvo, voli pustolovine. Ima trideset pet, ali ni muža ni djece. Žalila se neki dan da je sama sebi teška, a dijete sama neće. Vera se raspričala, pojma nije imala da Stjepan hoda baš k Tihani.
Marica nije ni trepnula, vratila se doma i isplakala sve suze koje je imala.
Ajme meni, tko bi izdržao ovakav križ.
Nakon još malo vremena, skupila je snagu i prije dva mjeseca otišla Tihani na vrata. Otvorila Tihana, zinula ko riba. Znala je tko joj je na pragu. Marica prošla pored nje, sjela za kauč.
Bog, izustila je Marica iscrpljeno, sjela i razgledala stan.
Tihana je stajala okulila, ko miš pred mačkom, vjerojatno je mislila da će joj Marica baciti tanjur o glavu. Marica kroz zube:
Nije te sram tuđeg muža primat u krevet? Zar ne možeš naći slobodnoga, bogovski ih ima. Znaš i sama na tuđoj nesreći nema sreće.
Tihana malo došla k sebi, zaplakala.
Ne znam što mi je. Volim Stjepana, bez njega ne mogu.
Marica nije više mogla. Trgnula se i išamarala ju. Tihana pokrila lice.
Oprosti, Marice! Molim te oprosti, poludila sam
I Marica se rasplakala. Sjede tako, plaču dvije odrasle žene. Kad su se smirile, Marica veli:
Nemoj Stjepanu reć da sam bila. Ali ako čujem da ga i dalje vučeš k sebi, ne odgovaram za sebe.
Tihana nije zucnula Stjepanu da je bila njegova žena, a ni Marica mužu nije ništa rekla. Tako i žive, svatko šuti, svatko grize. Ne zna žena ide li Stjepan još do Tihane, ali kad god ode po papire, Marica sumnja svoje.
Ne znam što da radim. On mi je sve. Ne znam život bez Stjepana, toliko godina zajedno pa mi smo kao jedno tijelo. Razvod? Kud ću, što ću, djeliti imanje? Ne želim, sve nek ostane kako jest uzdahnula je, gledajući večernji mrak kroz prozor.
I da mi ostane cijela ta kuća, sama bih se pojela. I treba svakodnevnog nadzora, svega se raspada, Stjepan stalno na nečemu lupa čekićem, pilom Navikla sam na ovakav život, bojim se bijede. Djeca kako im reći da je tata našao mlađu? Ma ne da mi se ni razmišljati, bila bi im to trauma života.
Sve misli i boli Marica nosi sama. Zna da bi je mnogi popljuvali: E, ženo, poštuj sebe, digni glavu, rastavi se, zavoli sebe! Možda su i u pravu.
Možda su baš u pravu misli Marica ali ja volim svog muža. Nadam se da i on voli mene. Možda je to s mladom samo prolazni hir Glavno da je prema meni isti, mira u kući imamo, uvijek nježan kao nekad. A možda ljudi ne lažu kad kažu: zavoli sebe, pa će sve doći na svoje. Trebam i o sebi razmišljati
Teško Marici s ovim teretom, još od kad je otkrila za Tihanu. Teško je u svemu biti normalna, smijati se, razgovarati kao da ništa nije bilo. Ta Tihana joj stalno u glavi mladost, ljepota Čak je uhvatila sebe kako razmišlja: pa dobro, Stjepan više ne spava samo sa mnom. Kako to pojmiti?
Evo, gdje je sad reče na poslu. A ja sumnjam točno gdje
Odjednom, magično se upali lampica.
Pa možda ja sebi nabavim kojeg gospodina? Ne izgledam loše, frajeri dobace kompliment Ali Ma ne bih ja mogla. Ni zamisliti nekog drugog pored sebe. Moj Stjepan je najbolji, samo kako ga vratiti kući srcem? Oprostila bih tu mladalačku glupost, muški su drugačiji, valjda i vole drugačije. Ili se varam, tko zna tu njihovu glavu.
Sjeti se mladosti, osmjehne se sjetno.
Kako smo nekad bili sretni, i kad smo bili bez kune, smijali se, živjeli u sobičku. Zbrajali zadnje lipe od plaće do plaće, a radije išli u kino nego večerali. Kako su svi snovi tada izgledali blizu Sad more svega a ja sama među svime. Nit imam kome pričati, niti mi se otvarati.
Stjepan joj priredio iznenađenje
Marica sjedi sa svojim mislima, kad pred kuću uleti Stjepan, auto upaljen, farovi svijetle kao na Alci. Lijeno ugasi auto, stavi ga u garažu. Ulazi u kuću.
Mašo, gdje si? Što sjediš u mraku vire kroz kuhinju, upali svjetlo. Ni primijetila nije da je doma crno ko u rogu.
Ovdje sam tiho odvrati nešto sam se zamislila, i još kad je vani ova gadna bura
Nemoj mi pričat, ceste zatrpane, jedva sam došao, snijeg do koljena, sve je bijelo, kao da sam u Lici s lopatom! Pomalo sam gladan, baci mi nešto za pojesti, govori on tako kao svaku večer.
Marica se digne, mota po kuhinji, a on opere ruke. Za stolom je pogleda s osmijehom.
Mašo, stiže Nova godina, imam ti iznenađenje.
Marica se, naravno, stisla više ne voli iznenađenja
Kakvo, molim te, iznenađenje? pita, jedva dišući.
Stjepan napravi pauzu, gleda je kako se napela kao praćka.
Ma ženo, već sto godina nismo nigdje išli zajedno. Sad ću ti pokazat izađe iz kuhinje, pa se brzo vrati s nekom kovertom. Gledaj, kupio sam dvije karte za more! Idemo u Opatiju, Nova godina pod palmama, prava dalmatinska fešta smije se s onim svojim starim, dragim osmijehom.
Marici lakne, kao da joj je netko skinuo sto kila s leđa, a ipak nevjerica.
Ajme meni, Stjepan, nikad se ne mijenjaš. Ma idemo i odmah! Zamisli zimi pod palmama nasmije se kao mala cura.
Ideja od vašeg sina, da znaš. Ali i ja sam mislio vrijeme je da malo pobjegnemo iz svakodnevice. Pa se spremi!
Kroz pokoji tjedan sve sretno krenulo. Letjeli do mora, dočekali Novu godinu, vratili se doma kao novi ljudi. Život ide dalje. Marica vjeruje Stjepanu. Vidi da joj se više posvećuje, uvijek javlja kad kasni, i uvijek žuri doma da je oraspoloži kao nekad.
I stvarno, možda su u pravu zavoli sebe, i sve će biti dobro.
