Moj pas je otišao i više se nikada neće vratiti.
Ako moram biti iskrena, bol je bila kao da mi je netko iščupao srce golim rukama. Pekla me iznutra, prolazila je kroz svaku moju kost, neumoljivo i bez milosti. Plakala sam tako duboko da sam na kraju mislila kako više nemam niti jednu suzu u sebi.
Danas, kad tišina mog zagrebačkog stana još glasnije šapće o njegovom odsustvu, samo dvije stvari mi donose trunku utjehe. Prvo spoznaja da sam bila uz njega do posljednjeg daha. Da nisam ostavljala niti jedan zagrljaj za kasnije, nijednu šetnju za neki drugi put, niti jedan trenutak kojeg sam mu mogla pokloniti a nisam.
Drugo činjenica da ogromna ljubav koju je probudio u meni ne smije ostati zatočena u tuzi. Da ta ljubav može spasiti neko drugo malo biće koje treba dom, toplinu i nježnost.
Uzeti novog prijatelja neće ga zamijeniti. On je bio jedan, jedini, moj neobjašnjivo poseban, i tako će ostati zauvijek. No, nastaviti voljeti jest način da mu odam počast. Jer kad bi danas mogao nešto reći, bila bi to samo jedna poruka:
Nemoj prestati darivati ljubav. Bez straha, bez uvjeta, čitavim srcem baš kao što mi je on pokazao.
