Došao sam te nagovoriti da mi se vratiš. Katarina, nikako ne mogu složiti obiteljski život otkako si otišla od mene. Ne mogu pronaći ženu po svom ukusu. Stvarno, prošlo je više od dvadeset godina otkad si otišla, a ja još uvijek nikoga ne mogu pronaći. Tuga me obuzela i počeo sam razmišljati o tebi.
Katarina je pogledala kroz prozor kad je začula škripu automobila na šljunčanoj stazi i kroz ogradu ugledala kako iz auta izlazi Petar.
Bože, što opet hoće od mene, davno je sve riješeno pomislila je Katarina. Uskoro bi trebao doći Ivan. Ne daj Bože, da se susretnu. Ipak, u našem selu ionako se ništa ne može sakriti. Što bude, bit će, preletjelo joj je kroz glavu dok je Petar polako otvarao vrata dvorišta i osvrtao se po dvorištu.
Katarina je požurila van iz kuće, bojeći se da neočekivani gost ne uđe sam unutra.
Petar je, kao i uvijek, bio odjeven besprijekorno, još uvijek privlačan i markantan muškarac, tamnih očiju s prosijedim sljepoočnicama, ali s pokojim kilogramom viška oko struka, kroz košulju mu se nazirao trbuh, a skupe naočale dodatno su naglašavale njegov status.
Godine idu, ima već četrdeset devet. Nije ni star, ni mlad, ali iz njega zrači ozbiljnost i ona nekadašnja važnost.
Bok, Katarina, jesi li me očekivala? upitao je mirno.
Bok. Iskreno, nisam. Sve je odavno sjelo na svoje mjesto. Čemu ti dolazak, nakon toliko vremena?
Došao sam te moliti da mi se vratiš. Katarina, otkad si otišla, moj život je prazan. Nikako ne mogu pronaći ženu koja bi mi odgovarala. Prošlo je više od dvadeset godina, a ja i dalje mislim na tebe. Tuga me obuzela i stalno mi se vraćaš u misli.
Petre, znaš da imam muža i kćer. Zašto dolaziš? Zar misliš da je tebi sve dopušteno? Jesi li pomislio da se Ivanu neće svidjeti tvoj dolazak? Ja sam s Ivanom sretna cijelo ovo vrijeme i ne želim drugo.
Došao sam po tebe ignorirao je njene riječi. Znam da imaš muža i kćer. Znam da ti je kći na fakultetu. Uvijek sam se zanimao za tvoj život, ali nisam se pokazivao. Nisam više mogao čekati, odlučio sam ti ponuditi novi početak. Promijenio sam se, razmislio o svemu i shvatio svoje greške. Što te ovdje veže u ovoj seoskoj kući? Prije si živjela kao kraljica. Pođi sa mnom, ponovno ćeš imati sve…
Nije stigao završiti rečenicu kad je iza leđa čuo teške korake i osjetio Kataričin zabrinuti pogled preko ramena.
Okrenuo se i ugledao njezina muža. Ivan je išao odlučno, za glavu viši od Petra.
Katarina, što ovaj ovdje radi? upitao je Ivan gledajući Petra.
Petre, molim te, idi, ovdje ti nije mjesto. Sve sam ti rekla obratila se Katarina Petru. Ivane, objasnit ću ti sve, nisam ni…
Sve je jasno, nemaš mi što objašnjavati rekao je Ivan s mirnom gorčinom, ušao u kuću, zgrabio torbu s prvim stvarima koje je pronašao i izjurio kroz vrata. Brzo je krenuo iz sela, prema glavnoj cesti koja prolazi kilometrima dalje.
Katarina je, zbunjena i sa suzama u očima, gledala za Ivanom, a Petar je stajao posred dvorišta, ukočen.
Zašto stalno moraš sve pokvariti? Uvijek se pojaviš i poremetiš mi život! Ja te više ne volim, samo idi i nikada se više ne vraćaj.
Katarina, želio sam najbolje pokušavao se opravdati Petar.
Ali Katarina je uletjela u kuću, zalupila vrata za sobom, pa nakon nekog vremena istrčala van i potrčala za Ivanom, prema selu.
Petar je sjeo u automobil, a ona je protrčala pokraj njega. Dobro, ništa od ovoga. Zašto sam uopće mislio… Prošle su godine.
Katarina je i dalje ostala ista nježna i energična, lijepa i osjećajna, još malo zrelija, ali joj to samo pristaje.
Petar je odavno shvatio da mu bolju od Katarine život neće donijeti. A prošao ih je mnogo. Nju je tada uzimao zdravo za gotovo, bio je mlad i nesmotren, nije ju cijenio. Ona je zatvarala oči, ali sve jednom dođe kraju.
Sjedio je u autu i sjetio se trenutka kad je prvi put, kao mlada studentica, prolazila glavnom zagrebačkom ulicom s kolegama s fakulteta, smijala se i nešto živahno pričala. Taj osmijeh ga je osvojio, pa je tadašnji mladi poduzetnik odlučio da je mora upoznati.
Upoznao ju je, a nakon kratkog vremena odveo ju je u svoj novi dvoetažni stan u elitnoj četvrti Zagreba, koji mu je kupio otac, poznati pravnik, koji je sinu sve omogućio.
Cijeli Petrov uglađeni život zapravo je bio dar s očevih leđa, danas oca više nema.
Katarina je tada bila najsretnija na svijetu. Nije ni dovršila fakultet, a već se udala za Petra, zaboravljajući pritom na Ivana, prijatelja iz djetinjstva s kojim je sanjala o budućnosti.
Ivan je volio Katarinu i bio siguran da će ona biti njegova supruga. Bojao se samo da bi u Zagrebu mogla sresti nekog drugog, i ta bojazan se pokazala opravdanom.
Čuvši za Kataričinu udaju, povukao se u sebe, dugo nije izlazio niti prilazio djevojkama.
Katarina je neko vrijeme uživala u sreći, bila je gospodarica raskošnog stana, imala spremačicu i vrtlara.
No, s vremenom, život je postajao sve prazniji. Bila je većinom kod kuće, muž je uglavnom putovao sam, često se vraćao neraspoložen, a do roditelja ju je vozio sam, ne dopuštajući da se raspituje za Ivana. Dijete nije htio ni čuti:
Prvo da živimo za sebe, dijete nam za sada ne treba.
Katarina je bila pod njegovim nadzorom, uspjela je, srećom, završiti fakultet, ali na promociju nije smjela. Počeo ju je i vrijeđati:
Ja sam te izvukao iz tvog sela i napravio ženu od tebe!
Jednom kad mu se suprotstavila, izbio je žestok sukob. Zatvarala je oči na puno toga i izdržala sedam godina, no jednog dana skupila je hrabrost i otišla.
Petar je čekao. Bio je uvjeren vratit će se, ispričat će se i sve će opet biti dobro, napravit će ispravke. Ali Katarina se nije vratila.
Vratila se u svoje rodno selo kod roditelja, a ubrzo predala papire za razvod. Nakon nekog vremena, ponovno je srela Ivana, zbližili su se i vjenčali.
Živjeli su skladno, Ivan se pokazao kao pažljiv i brižan muž, nježan i dobar čovjek.
Oprostio joj je jer je vjerovao kako sve mlade cure ponekad misle da je sreća u novcu, ali istina je da sreća ne stanuje tamo gdje nedostaje ljubavi. Katarina je to shvatila.
Kasnije im se rodila kćer i život je postao još ljepši i ispunjeniji.
Kada je Ivan ugledao Petra u dvorištu svoje kuće, teško je podnio taj susret. Luksuzni terenac za kapijom i Petrov uglađeni nastup, sve ga je pogodilo. Ušao je u kuću, pokupio torbu s nekoliko stvari i izašao. Njegov auto bio je kod mehaničara pa je krenuo pješice prema cesti.
Stigavši na prometnu cestu, mahao je da zaustavi neki automobil, ali nitko nije stajao, njemu više ništa nije bilo važno.
Nakon nekog vremena, ugledao je Katarinu kako s ruba sela trči prema njemu i maše. Jurila je, zadihana ga je sustigla i grčevito zagrlila, dok se on od nje odmicaо. S tugom u glasu, kroz suze je govorila:
Ivane, dragi, kamo ideš? Ja ne trebam nikoga osim tebe. Znaš da ne volim bivšeg, samo si mi ti važan. Ne idi, ne ostavljaj me samu, molim te…
Ali Ivan nije htio slušati, uporno je pokušavao zaustaviti nekog da ga poveze dalje. Na kraju više nije mogao ići, ubrzao je hod i sve se više udaljavaо. Katarina je sjela uz cestu i zaplakala.
U tom je trenutku stigao Petar, izašao iz auta i podigao je s tla.
Vidiš, on te ostavio. Pođi sa mnom, ja te nikada ne bih napustio. Vjeruj mi, Katarina.
Pusti me, ne želim te vidjeti. Idi i nikad se više ne vraćaj rekla mu je odlučno.
Okrenula se i polako krenula stazom koja vodi natrag prema selu. Petar je ljutito zatvorio vrata auta i odvezao se za Ivanom. Ivan je primijetio kako Petrov auto promiče pokraj njega i zastao.
Katarina je, kad je stigla do zavoja, posljednji put pogledala prema putu kojim je Ivan otišao i zastala. Na rubu ceste brzo joj se približavao poznati siluet.
Skoro ne vjerujući vlastitim očima, potrčala mu ususret. Ivan je ugledao Katarinu s raširenim rukama i potrčao prema njoj. Kad su se susreli, zagrlili su se čvrsto kao nikada prije. Ivanu je prolazilo kroz glavu:
Kako sam bio slijep, skoro sam opet izgubio svoju voljenu ženu. Što to radim? Povrijeđenost mi je zamaglila razum, a nisam imao razloga sumnjati u nju.
Kako bih ja živjela bez mog Ivana, mog dragog muža? Bože, hvala ti što si mi ga vratio. Ništa mi ne treba osim njega, samo da mi Ivan bude uz mene!
Ostali su stajati zagrljeni i nisu primjećivali aute što su prolazili, neki su vozači trubili, neki mahali, ali oni su bili u svom svijetu.
Koliko je vremena prošlo, nisu znali, sve dok nisu začuli glas gospođe Marije, starije susjede, koja je došla unuci na autobusnu stanicu.
Katarina, Ivane, zašto se tako čvrsto držite? Smijete se i plačete zajedno izgleda da ste uhvatili pticu sreće! Ptica sreće dođe samo jednom, držite je dobro. Ako je vama doletjela, nikad se više nećete rastati!
Nikad ni nećemo rekla je sretno Katarina, a njen muž potvrdno klimnuo glavom, jedva zadržavajući suze. Tako, zagrljeni, krenuli su stazom kući, između polja i šume. Sada su bili sigurni zauvijek zajedno.
Jer prava sreća nije u bogatstvu i lažnom sjaju, već u ljubavi i poštovanju koje dijelimo. To je ono što nas vraća kući, ma koliko puta zalutali.
