Prije godinu i pol dana, suprug i ja smo postali roditelji. Rodila sam predivnu djevojčicu. I tako, ove godine, iako je naša mala još uvijek prava beba, odlučili smo ići na godišnji odmor. Kad nas je moja mama posjetila, ispričala sam joj o našem planu.
Mama je odmah rekla:
Kako mislite odmoriti se s malim djetetom? S njom ni ne možete imati pravi odmor. Susjeda iz drugog ulaza se baš vratila s putaponijela unuke, a njena kćer joj platila da pazi na klince. I ja bih išla s vama, ali znaš i sama, nemam ni kune.
Naravno, skužila sam gdje mama cilja, ali nisam odmah ništa komentirala. Dogovorila sam se sa suprugom da sve dobro razmislimo. Svejedno, već drugi dan javila sam mami da ipak želimo da ide s nama. Iskreno sam joj rekla:
Gle, mama, muž će ti platiti cijelo putovanje. Imaš svoju sobu, dobivaš kartu, i još ti damo malo eura za džepnu potrošnju. Ali, ideš s nama kao pojačanje. Dodatno platim, samo da ne zna muž ni riječi!
Mama je, naravno, sva sretna pristala. I tako odletimo. Prvi dan smo proveli skupa. Nakon leta smo svi bili mrtvi umorni pa na spavanje rano. Drugi dan muž sav entuzijastičan kaže mojoj mami:
Uzmi unučicu k sebi u sobu večeras, a mi bi skoknuli malo na večeru, mamu za dušu! Htjela bih, ali nažalost ne mogu. Jučer sam kupila dvije ekskurzije pa ujutro rano krećem! odgovara mama.
Mama, čekaj! Ja više ništa ne razumijem! Dogovorile smo se da ti pomogneš s malenom! To je bio glavni cilj! uzvratim ja.
Ma gle, uzela sam samo dva izleta, imam te dvije dane za sebe, pa ću vam poslije pomagati oko djeteta, obećajem kaže mama.
Naravno, što ćemo, pristali smo. Dva dana poslije, mama kaže:
Mislim da sam zakurila! Hajde, ti se sad brini sama o maloj. Ne bih ju htjela zaraziti! Mama, na tebi sve puca od zdravlja! Niti šmrčeš, niti kašlješ! začuđeno kažem.
Prošao tjedan dana, a mama stalno kuka kako je loše. I onda jedan dan uhvatim ju kako gušta sladoled. Mama! Pa što ti nije grlo upaljeno? Zar nisi prehlađena ili si nas lagala sve ove dane? A i ja bih se malo odmorila! Znaš da i ja radim, nisam ti ja dadilja! samo mi kaže mama.
E, tu sam pukla! Dogovor je bio: platimo ti odmor, a ti malo pričuvaš dijete. A ti fino uživaš kao kraljica!
Bila sam stvarno povrijeđena maminim ponašanjem. Od tada pa do kraja odmora nismo se baš pretjerano družile. Vratili smo se doma, ali još uvijek ne pričamo. Prošla su tri mjeseca, ali ja joj još uvijek nisam oprostila što nam je napravilaNekoliko tjedana kasnije, još uvijek povrijeđena, ali uz onaj poznati osjećaj grižnje savjesti, u nedjelju popodne zazvonio je mobitel. Na ekranu: “Mama zove”. Nisam ni stigla odlučiti hoću li se javiti, a već sam prstom prešla preko ekrana. Tišina s obje strane, pa tihi uzdah.
Znaš, mala ti mi baš fali… čujem s druge strane, glas joj po prvi put u dugo vremena zvuči iskreno ranjivo. I ti mi fališ, iako to ne znam reći kako treba.
Odjednom mi postane jasno: možda ona nikad neće biti ona baka iz reklama, možda nikad neće znati povući granicu između uživanja i pomoći, ali to ne znači da ne voli ni mene ni svoju unuku. Svaka za sebe, svaka na svoj način.
Na kraju razgovora, dok smo slušale bebine prve rečenice, mama je šaptom rekla: Sljedeći put radimo drugi dogovor. Ja vodim malu na izlet, a ti ideš na sladoled zaslužila si.
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da mi se srce otapa u svakom našem nesporazumu ipak ima prostora za ovaj život, zajedništvo i pokoji sladoled viška.
