Sin prijatelja mog je zaista izuzetno dijete. Učio je marljivo, završio fakultet, zaposlio se, radio naporno. Danas je uspješan poduzetnik, ima kuću na moru, stan u Zagrebu prava sreća, divan tip.
Ali, uvijek postoji ono ali oženio se za djevojku. Djevojku strašnu, iz problematične obitelji, vječito ljutu, ljubomornu i bezosjećajnu. Ovo nisu riječi moje prijateljice koja je jedinca predala u njene ruke, to je istina.
Prvo, ta njegova supruga riješila se svih njegovih prijatelja. ‘Što će vam oni? Samo dolaze da cugaju, troše vašu lovu nemate vi koristi od njih iskorištavaju vas.’
Onda se postupno riješila i njegove rodbine. Njegova obitelj je brojna i složna: slave zajedno, često telefoniraju krasna familija, čvrsta.
Supruga bi, na poziv rodbine, zakolutala očima, izmišljala obaveze kad bi ih pozvali k sebi, i uvijek bi ju odjednom uhvatila glavobolja kad bi netko trebao doći kod njih.
Uskoro, majka mu je bila jedina koja bi povremeno svratila silno je htjela viđati unuku. A naravno, nedostajao joj je i sin.
Supruga bi svaki put uspjela izazvati svađu.
Ne bi bilo vike i galame već smireno, s onim neprijatnim smiješkom: ‘Rekla sam ti već sto puta, valjda nećeš nikad naučiti ne nosi te jeftine poklone, kod nas se samo vrijedne stvari poklanjaju, a ti nosiš te sitnice.’
A sin stoji sa strane, klima glavom: ‘Mama, molim te.’
Jučer sam se našla s njom i još jednom prijateljicom. Prijateljica plače, drži mobitel na kojem joj iznervirana ruka pokazuje poruku. Snaha joj piše kako su ona i sin odlučili da je najbolje da više ne dolazi k njima.
U suzama kaže kako ju je sin nazvao i rekao: ‘Mama, uzrujavaš moju ženu. Kad dođeš, ona još tri dana ne može doći sebi.’
Ali to zapravo i nije poanta. Sjedimo uzdahne, jadna, kako može biti takve sreće. Kakva snaha, prava boljka.
A onda se uključi naš zajednički prijatelj i kaže: ‘Pa što je ona kriva? Ti si odgojila sina takvog, bezosjećajnog.’
Povikala sam na njega da ništa ne razumije. Što je on kriv kad je ona takva? Radi to svega radi obitelji, radi mira u kući, a trebala si ga vidjeti kad je svojoj mami u šestom razredu sam nacrtao čestitku za Osmi mart.
Pokazat će nam, to je srce i cvijet koje je on sam nacrtao. Da nije bilo žene…
Prijateljica je samo slegla ramenima: ‘Ako muškarac nije loš, nijedna žena ga ne može natjerati na zlo.’ I otišla je.
Odjednom, kao da mi je netko skinuo povez s očiju.
Cijeli život odgajana sam da ‘dobar muškarac naleti na lošu ženu’.
A sad shvaćam.
Čovjek je loš jer je takav, a ne jer ga je neka žena natjerala na to.
Prava odgovornost uvijek je na nama samima naše odluke i postupci čine ono što jesmo, bez opravdanja za tuđu krivnju.
