Ova situacija je toliko tipična da me ni ne iznenađuje više. Udala sam se s 25 godina. Nakon nepunih godinu dana, rodila sam kćer. Izgledalo je da je sve među nama kako treba. Tek kasnije je suprug počeo govoriti da sam lijena, kao da sam samo izležavala na porodiljnom, a onda kasnije imala slabu plaću iako sam imala možda samo malo manje nego on.
Kažu da se tek nakon udaje vidi kakav je utjecaj svekrve na sina. Trebala sam valjda od početka primijetiti da nešto tu ne štima, ali bila sam slijepa i gluha.
Muž mi je stalno pričao o svojoj majci, kako je ona njega naučila svemu radila je u vrtu, vodila knjigovodstvo, imala dvoje djece, sve je stizala. A što je onda sa mnom? Morala sam raditi i smjene i, naravno, puno radno vrijeme.
Trudila sam se biti kao ona. Pomagala sam u kući, u vrtu, ribala, čistila. Kad je moja kći krenula u školu, sjedila sam i radila s njom zadaću. No, brige su samo rasle. Na poslu treba dati sve od sebe, a plaća je jadna. Radila sam prekovremeno. Jednostavno sam morala izdržati, jer još uvijek sam bila ovisna o mužu. On me zadirkivao, a ja bih šutjela kao da ništa ne čujem. Nisam željela biti rastavljena žena niti svojoj kćeri oduzeti oca.
Ali, svatko zna koliko god drugome dopuštaš, toliko ti sjedne na vrat. Objasnila sam mužu da sam iscrpljena na poslu i da ne mogu otići na još jedan. On mi je rekao da će davati iz svoje plaće isto koliko i ja, a ostatak će štedjeti samo za sebe. Kao to je, navodno, pošteno. Već tad je sve visilo o koncu. Onda je uslijedio lom.
Shvatila sam da ne mogu više ovako. Dosta mi je njegovog zanovijetanja, moraliziranja i vječitih usporedbi s njegovom majkom. Kap koja je prelila čašu bila je njegova izjava da će, ako ne pronađem normalan posao, otići natrag svojoj majci. Uhvatila sam se za tu misao. Ali, trebalo mi je pune tri godine da ga konačno pošaljem natrag svojoj svekrvi. Pronašla sam drugi posao, preko prijateljice ovaj put dobro plaćen. O onome što sam sve u tom periodu prošla, ne želim ni pričati. Razvela sam se. Krenula je borba oko imovine. Zamijenili smo stanove. Svađali se.
Danas napokon živim u miru. S kćeri sam spokojna i sretna, bez muža.
Imam svoj stan, posao koji volim. Možda nije ostvarenje svih snova, ali daje mi sve što mi treba. Samo moja obitelj i dalje pokušava da me spari s nekim. Neki ljudi misle da sam nesretna rastavljena žena, da mi samo novi muž može donijeti sreću. A zašto bi mi to trebalo? Već sam imala muža Ponekad poželim da mogu na čelo staviti natpis: Mlada, lijepa i ne zanima me upoznavanje! Sretna sam s kćeri. Ne želim sve to pokvariti još jednom brakom. Neka on uživa s mamom, kad mu je već tamo najljepšeA kći mi često kaže da sam njezin najveći uzor. Gledam je kako odrasta samostalna, hrabra, s osmijehom u očima koji sam godinama učila vraćati i sebi. Kad navečer sjednemo na kauč, obje bosa stopala u zraku, razgovaramo o glupostima i snovima nikad mi ne nedostaje ničiji zagrljaj osim njezinog. U tom miru, dok pijem čaj uz prozor, osjećam da mi više ne treba ni potvrda, ni tuđa mjera sreće. Sve što sam izgubila, zamijenila sam nečim dragocjenijim: sobom.
Nekada sam sanjala princa. Danas biram mir. Ponekad to znači samo pustiti sunce kroz prozor i smijati se bez razloga. I živjeti svaki novi dan iz početka za sebe i svoju kćer. To je, mislila sam, život nakon svega. A zapravo tek sada počinje.
