Jednog sparnog ljetnog dana, bio sam na odmoru s prijateljem uz Jadransko more. Sjedili smo u šarenoj ljetnoj kavani pokraj plaže, uživajući u svježem ražnjiću, dok je pored nas, uz štand s sladoledom, nastala gužva. Ljudi su se okupili, svi s sladoledima u ruci, gledajući către ceva na tlu. Moj prijatelj, Ivan, bio je znatiželjan i povukao me do gomile.
Na zemlji je ležala djevojka, bez svijesti. Pokraj nje se stisla uplakana žena, pokušavajući je dozvati. Ivan nije gubio vrijeme otčepio je bocu vode, polio djevojku, opipao joj puls i shvatio da mora započeti umjetnu masažu srca. Grubo mi je rekao: “Zovi hitnu pomoć!” Drhtavim prstima odabrao sam broj 194.
Nakon nekoliko minuta, žustrim korakom stigli su liječnici ekipa hitne pomoći iz lokalne ambulante. Preuzeli su djevojku, ali prije nego što su otišli, zahvalili su Ivanu. Ivan je spasio život mladoj djevojci. Bio sam potresen, ne toliko radi Ivanovog herojstva, već zbog toga što su ostali samo sjedili i gledali. Neki su vadili mobitele i snimali, drugi su zurili bez riječi u tijelo djevojke. Možda ni ja ne bih bio dovoljno pribran da djelujem ali bitno je da je djevojka spašena.
Sljedeće jutro, sjedili smo u istoj kavani uz kavu i kroasan, tražeći mir nakon jučerašnjeg šoka. Iznenada, tri sjajna, strana automobila zaustavila su se pred ulazom, njihove metalne karoserije blistale na jutarnjem suncu.
“Ma vidi ove aute, kad bih barem imao jedan takav,” uzdahnuo je Ivan. Iz automobila je izašlo šest muškaraca snažnog stasa, svi su izgledali kao da su iz naše zemlje hrabri, brzi. Prišli su našem stolu s ozbiljnim izrazima lica, ali ipak otvoreni za miran razgovor.
Jedan je upitao: “Tko je jučer spasio našu sestru?” Pokazao sam prstom na Ivana, pomalo nesigurno. Braća su zahvalila Ivanu, a jedan mu je u ruke gurnuo ključeve jednog od luksuznih automobila.
Ispričali su nam da je djevojka, Lucija, njihova jedina sestra, i nije im bilo ništa važnije nego zahvaliti čovjeku koji joj je spasio život. Ivan je ostao zatečen, nije znao ni što da kaže. Tri godine je skupljao kune za novi auto, a nikako nije uspijevao skupiti dovoljno.
Sad mu je sudbina preko dobrog djela dala ono o čemu je sanjao i to na najemotivniji mogući način. Naša kavana nad Jadranom ispunila se zahvalnošću i tiha suza krenula je s Ivanovog lica, dok se mirno zagledao u ključeve, shvaćajući da ponekad, u Hrvatskoj, dobrota zaista nađe svoj put natrag.
