Adam je ručao, pio čaj i kavu koje smo mi kupili, ali nismo čuli što je rekao o svima nama na korporativnoj zabavi

Bio je jedan tip koji je radio u našoj firmi. Zvao se Tomislav Škiljić. Bio je voditelj jednog od odjela u našem uredu u Zagrebu i ne bih rekao da je zarađivao male novce, dapak, živio je fino. Vozio je skupi Audi, oblačio se u markirane butike oko Ilice i uvijek je bio sjajno dotjeran, mirisao po skupom parfemu. No imao je jednu veliku manu. Štedio je na svemu. Pogotovo na hrani.

Kad bismo imali pauzu, Tomislav bi se polagano šuljao kroz sve urede i oko svakog stola oko kojeg bi vidio sendviče ili kolače, parkirao bi se nenametljivo i počeo bi jesti bez da ga itko pozove. Čim bi osjetio miris hrane, izustio bi onaj svoj čuveni, Opa, kako ovdje dobro miriše! ili Vau, pileća krilca, daj da probam jedno! i nezaobilazno, Što ovdje imamo?. Nije ga nikad bilo sram uzeti, iako nije donio ništa.

Za rođendane nikad nije davao poklone, ali bi sudjelovao na svakom slavlju, pjevao s nama Sretan rođendan i napunio tanjur kao da je sam donio sve. Kolege su primijetile da stalno puni mobitel na poslu da ne troši struju kod kuće. Nikad ne bi otišao prije kraja radnog vremena, taman da potroši i zadnju kap vode s aparata i ne mora mijenjati boce doma. Ukratko, pravi škrti Slavonac, kako kažu.

A sebe je uvijek opravdavao da samo mudro štedi kune. Na zadnjem našem božićnom domjenku, Tomislav se napio gemišta i kad ga je kolega Stipe pitao hoće li se ženiti, Tomislav je rekao, sav zanesen:

Da što će mi žena? Samo bi mi izvlačila pare za marende i haljine. Ako mi rodi dite, ode mi polovica plaće na pelene i kašice. Ma ne trebam ti ja takve troškove, dobro mi je ovako, sam svoj gazda!

Stipe mu uzvrati, A dobro ti je, nema šta, ali dobro ti je na naš račun. Puniš tanjur kod nas svaki dan. Tomislava su te riječi izbacile iz takta i počeo je galamit: Tako je! Bar nisam glup, ja živim pametno. Imam auto, imam stan na Jarunu, markirane cipele. Ti svoje kune potrošiš na burek i ćevape, a nemaš ni bicikl!

Poslije toga, cijeli se odjel usuglasio da više ne žele imati posla s njim nitko mu više nije govorio, a kava s njim postala je samo prošlost. Tako je Tomislav Škiljić preko noći morao spakirati crnu aktovku i otići raditi u neku drugu firmu, negdje među ljude koji možda ne paze tako na sendviče, ali sigurno paze na vlastite tanjure.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

1 × 4 =

Adam je ručao, pio čaj i kavu koje smo mi kupili, ali nismo čuli što je rekao o svima nama na korporativnoj zabavi
Postala sam majka kada je moj sin imao samo dva tjedna.