Imam 21 godinu. Prije pet godina, moja mama je dovela svog drugog muža u naš stan u Zagrebu. Od prvog trena nije mi sjela. Radio je kao domar u jednoj osnovnoj školi. Došao je s dvije torbe na ramenu, a odmah je krenuo naređivati i petljati mi se u život. Iskreno, gadila mi se njegova pojava. Nikad mi neće biti jasno što je mama vidjela u njemu. Prima mizernu plaću i još plaća alimentaciju bivšoj ženi. Nikad nisam našao zajednički jezik s njim. Isprva sam šutio, ali ubrzo su prepirke i svađe postale stalne. Nakon što sam završio srednju školu, upisao sam Medicinski fakultet, i to na proračunu.
Oduvijek sam sanjao da budem liječnik. Dajem sve od sebe da učim iako su predavanja jako teška. Čak sam dobio i stipendiju. Prije pola godine, taj čovjek je počeo prigovarati kako sam mu na grbači: Punoljetan si, sjediš na majčinoj i mojoj grbači, hranimo te, odijevamo, oblačimo, a ja sam već radio kad sam bio tvojih godina! Stalno mi prebija što ne donosim novce u kuću. Po njegovom, trebao bih odmah raditi i pomagati im, jer para nikad dovoljno. Najgore je što mu mama drži stranu, potvrđuje njegove riječi i govori kako me treba odgojiti i vratiti na pravi put.
Jednom mi je mama rekla: Mogao bi pronaći posao na pola radnog vremena, teško nam je podnositi troškove, nismo od kamena. Prije dva dana, navečer, taj čovjek je ponovno prosuo svoje mudrosti: odrasli, da klinci mojih godina trebaju sami živjeti, odvojeno od roditelja. Pogledao sam mamu, ona je samo šutjela znači da mu daje za pravo.
Otišao sam u svoju sobu. Sljedeće jutro, mama me počela nagovarati zbog onog što smo pričali noć prije: Meni je stvarno teško, pred izborom sam. Cijelo vrijeme se svađamo, radiš scene, ne možeš se suzdržati. Želim da mi život prođe u miru. On je u pravu, odrasla si osoba i trebaš živjeti samostalno. Imaš mjesec dana da pronađeš stan i da se iseliš. Bio sam šokiran. Nikad nisam pomislio da će mama donijeti odluku da me izbaci iz kuće. Nikada joj to neću oprostiti.
