Prije nekoliko mjeseci, život mi se neočekivano promijenio. Imala sam sve divnog supruga, kćerku, psa. A onda mi je jednog dana muž rekao da je upoznao drugu ženu i da me ostavlja zbog nje. Ništa nije ovisilo o meni, naravno, pa sam sve prihvatila onako kako jest.
Već tada sam znala da će mi biti teško. Morala sam sama zarađivati i brinuti se za dijete, što mi s mojom malom plaćom nije bilo lako. Jedne večeri, krajem studenoga, kad sam uspavala Anku i izvela Lunu u šetnju, susrela sam jednu ženu.
Bio je tipično studeniški ugođaj hladno, uz kišu. Ta starija gospođa sjedila je sama na klupi, već u mirovinskim godinama. Pored nje je stajala torba. Vidjelo se da ju zebe, pa sam joj prišla i pitala mogu li joj pomoći.
Pogledala me umornim očima i rekla da ju je kćer izbacila iz stana. Srce mi se steglo za tu gospođu, pozvala sam je da dođe kod mene. Kod kuće sam joj dala toplu deku, skuhala čaj od kamilice i pripremila večeru.
Zvala se Ljubica. Kad smo se malo ugrijale, ispričala mi je svoju životnu priču.
Ljubica ima kćer. Sama ju je odgojila, jer joj je muž davno umro. Radila je puno da bi kćeri omogućila što bolje uvjete, ali, kako je sama rekla, možda zbog toga što je bila stalno na poslu, njezina kćer to nikada nije cijenila.
Djevojka nije radila, godinama je živjela od majčine mirovine, a sada s 35 godina za sve krivi Ljubicu. Govori joj da zbog nje nije uspjela u životu jer su živjele zajedno u malom stanu i da se zbog toga nije mogla udati. Naredila joj je da se vrati na selo kod obitelji, jer joj smeta u životu.
Te večeri ostavila sam Ljubicu da prespava kod mene.
Ujutro je Ljubica htjela otići, ali ja sam joj predložila da ostane. Nisam nimalo sumnjala u tu ženu. Ja sam išla na posao, Ljubica je ostajala s Ankom i izvodila Lunu u šetnju. S radošću je prihvatila moju ponudu.
Kasnije sam saznala da Ljubica ima svoju kuću izvan Zagreba, pravu seosku kućicu, ali bez grijanja. Stvorila se divna povezanost između nas. Postala mi je kao druga majka. Anka ju je obožavala, zvala ju je baka i tako se prema njoj ponašala.
Na proljeće smo sve zajedno otišle do njezine kuće. Bilo je predivno šuma svuda, jezero nedaleko, zrak čist, priroda očaravajuća. Kućica lijepa, uređena, vidi se da domaćica pazi na sve.
Bile smo sretne. Došao je i njezin susjed, popričali smo. Kad je doznao što se dogodilo, odmah je rekao da će u selu pomoći napraviti novu peć da Ljubica može grijati i kuhati kod kuće.
Ljubica je imala sreću što joj je život donio ljude koji su joj bili spremni pomoći u najtežim trenucima. I mi smo je zavoljeli kao člana obitelji i zamolili je da živi s nama, da nam pomaže, a ljeti bismo svi zajedno boravili u njezinoj vikendici. Prihvatila je s osmijehom.
Tako smo obje, i ja i Ljubica, izgubile svoje obitelji, ali zajedno smo pronašle novu i to nam je donijelo pravu sreću.
