Mirela i Borna nikad zapravo nisu našli zajednički jezik u braku bilo im je jasno od početka da tu nešto ne štima. Ipak, proveli su zajedno tri godine, dobili kćer, i na kraju se rastali. Borna, kao odgovoran otac, odmah je počeo Mireli (njegovoj bivšoj ženi) davati kune svaki mjesec da podrži njihovu malu. Dogovorili su se da ona neće pokretati alimentaciju službeno, nego da će on redovito, svakog petnaestog u mjesecu, platiti iznos na koji su se dogovorili. I tako je i bilo… barem neko vrijeme.
Jednog dana, dok je prolazio stubištem visokih zagrebačkih zgrada, Borna je primijetio kako mu se sandučić smiješi nekim čudnim osmijehom. Unutra je našao pismo. Otvorio ga je, prepustivši se slanom mirisu snova, i pročitao da Mirela traži da ga sud liši očinstva. Kako to, pitao se, dok je kapi kapale niz zidove njegovih misli? U prilogu je bio nekakav DNK test on nije otac djevojčice za koju je godinama mislio da je njegova. Pravi otac je bivši Mirelin muž, s kojim je ona bila u braku dok je još izlazila s Bornom.
Sve se u Borninoj glavi pretvorilo u izmiješane zvukove splitske rive i maglovitih parkova shvatio je da ga je Mirela varala pune dvije godine, istovremeno živjela dvostruki život i pokušavala obrisati vrijeme. On, s druge strane, godinama je uplaćivao novce iz mjeseca u mjesec, gledajući kako mu iz ruku klize kune kao lišće s kestena u Maksimiru.
U srcu mu se probudio osjećaj gubitka, pomiješan s dozom zagrebačkog inata. Odlučio je da mora vratiti sve ono što je toliko sezona i zima marljivo slao na tuđi račun jer po zakonu, uz DNK nalaz, može tražiti povrat novca. Sada Borna prolazi kroz sudsku trakavicu nalik na ljuljanje broda usidrenog na riječkom pristaništu pluta između želje za pravdom i osjećaja da ga more duše vuče nazad.
I dok noći u snovima postaju sve čudnije, a rubovi stvarnosti se brišu kao obrisi planina u kasnu jesen, Borna se pita: radi li zaista pravu stvar ili je ovo još jedna od onih priča koje samo Rijeka može isplakati svojim kišama?
