Ivan poziva Jelenu na večeru u elegantni talijanski restoran. Kad djevojka izlazi iz kuće, put joj prepriječuje Vesna.
Kažu da samo dijamant može izbrusiti dijamant baca enigmatično gospođa profesorica.
Oprostite…? Ne razumijem.
Još si mlada smiješi se žena. Vjeruj mi, ljudi se ne zaljubljuju samo jednom u životu.
Gospođo Vesna, kunem se da se između mene i Ivana ništa ne događa.
Možda još ne. Ali to ne znači da će tako ostati. Ne zatvaraj srce, Jelena. Život umije iznenaditi i ponekad donosi najveću sreću baš onda kad je najmanje očekuješ.
Jeste li vi ikad…?
Pa… Bojan nije bila moja prva ljubav odgovara mirno Vesna, a u njezinim očima pojavljuje se sjena uspomena. Nekad sam voljela nekog drugog. Mislila sam da neću preživjeti rastanak, da neću moći disati bez njega. A onda je došao Bojan. Sve se promijenilo. Bila sam sretna. Zaista sretna. Zato ti ponavljam ne zatvaraj se. Ljubav može biti bliže nego misliš.
Uvijek sam mislila da je ujak Bojan bio vaša prva ljubav…
Ni on nije bio moj prvi, ni ja njegova. Ali jedno ti mogu reći: prvu ljubav se nikad ne zaboravlja.
Jelena tiho uzdiše, zahvaljuje na razgovoru i odlazi prema autu koji čeka ispred kuće, u kojem sjedi Ivan.
Odmah nakon njezina odlaska na verandi se pojavljuje Branka. Zuri u Vesnu s hladnim osmijehom.
Jeste li upravo odlučili postati nova majka Jeleni? Savjetujete je u ljubavnim stvarima, dijelite priče o kojima meni nikad niste spomenuli.
Učinila sam to za Melitu odgovara bez traga oklijevanja Vesna. Jer samo jedno može zauvijek razdvojiti Jelenu i Egona.
Što točno mislite?
Ljubav Jelenina prema nekome drugom odgovara mirno, ali odlučno.
***
Silvija, slomljena nakon razgovora s Karlom, ide bez cilja sredinom ceste. Njezino lice je blijedo, oči prazne izgleda kao da ne vidi svijet oko sebe.
Ne primjećuje nadolazeći auto.
Cik guma. Udarac.
Čuju se vrisci, netko zove hitnu.
Silvija leži nepomično na asfaltu. Oko nje se okupljaju prolaznici. Jedna od žena se naginje nad njom, tražeći puls.
Djevojko, čuješ li me? Halo?!
Nema odgovora. Silvija se ne miče ni za milimetar.
***
Cvijeta se približava čistini u šumi, gdje u polumraku među drvećem već čeka Alen. Njegova silueta stapa se sa sjenama, ali pogled ima hladan i uporan.
Evo ti dva milijuna eura kaže žena hladno, pružajući mu kožnu torbu punu gotovine.
Kamera prelazi na Nedu. Od same kuće je išla za Cvijetom, prateći je s odlučnošću. Sada skrivena u gustim grmovima, samo deset metara dalje, gleda s nevjericom.
Alen… i ti novci… To su moji novci! šapće, s mukom kontrolirajući emocije. Videći kako Alen broji novčanice, u očima joj se pojavljuje bijes. Kakva drskost… izvlači telefon i počinje snimati sve iz skrivenog položaja.
U međuvremenu Alen završava brojanje novca. Osmijeh mu je zlokoban.
To je sve. Hoćeš li nas sada konačno ostaviti na miru? pita Cvijeta s napetosti u glasu.
U tišini se začuje pucketanje slomljene grane.
Alen se odmah okreće.
Jesi li čula to? Netko je ovdje. Rekao sam ti da dođeš sama!
Došla sam sama! odgovara Cvijeta nervozno. Nikoga sa mnom nije bilo, kunem se.
Alen ne vjeruje. Oprezno kreće prema buci. Nakon nekoliko koraka odgura grane i ugleda Nedu, koja drži telefon.
U njegovim očima pojavljuje se bljesak bijesa. Izvlači iz džepa nož.
Dakle imamo uhodu… kaže ledeno. Znaš, kad si previše znatiželjna, možeš se naći u vrlo ozbiljnim nevoljama.
Neda se povlači korak unatrag, s mukom obuzdavajući drhtaj ruku.
Alene, ostavi je kaže oštro Cvijeta. Ne budi glup.
Pokaži mi što imaš u torbi baca Alen Nedi.
Ostavi me na miru! protestira žena.
Odgovori mi! Zašto si došla ovamo?! umiješa se Cvijeta.
Što se ovdje događa?! Što smišljate?! bukne Neda. Snimam sve! Odmah ću pozvati policiju!
Ništa ne smišljamo! viče Cvijeta. On me ucjenjivao! Prijetio je da će ubiti Karla i Bojanu. Zato sam mu platila!
Neda poseže u torbu po telefon.
Sada ću nazvati policiju i reći im što se događa.
NE USUDI SE! vrišti Alen, dižući nož. Jer ću te ubiti!
POMOĆ! SPASITE ME! viče Neda, pokušavajući pobjeći.
ALENE, DOĐI K SEBI! viče Cvijeta, pritrčavajući mu.
Ali muškarac je već izvan kontrole. Odgura Cvijetu tako jako da ona pada na zemlju.
Obrati lud pogled na Nedu, koja se trese od straha.
Počet ću s tobom sikće. A onda dođe Karlo. Vidjet će te svu u krvi. I njega ću ubiti!
Alen podiže nož, spreman zadati udarac. Neda vrišti, pokušavajući se zaštititi. Oštrica se približava opasno, ali žena u posljednjem trenutku hvata njegov zglob. Bori se, boreći se za svaki pokret, svaki dah. Vrisak, teško disanje, napetost raste…
U jednom trenutku Neda izvodi nagli pokret oštrica se okreće u njihovim isprepletenim rukama i zabija se ravno u Alenovo prsa.
Muškarac se ukoči. Na licu mu se pojavljuje iznenađenje, a zatim grimas bol. Iz usta mu izlazi hroptaj, kao da želi nešto reći, ali ne stigne. Klizi na tlo poput prerezane niti.
Cvijeta je zaledila. Prilazi, drhtavim rukama pritišće dva prsta na njegov vrat. Tišina.
On… nije živ kaže tiho, blijeda kao krpa. Nije živ…
O Bože… O BOŽE! bukne Neda. To nisam ja! Nije tako! Bila je nesreća! hvata se za glavu, upadajući u histeriju. Nazovimo hitnu! Možda još živi! URADI NEŠTO!
Ušuti! sikće Cvijeta, hvatajući je za ramena i tresući. Ne vrišti tako! Želiš da cijeli svijet čuje?! Želiš završiti u zatvoru?!
U zatvoru?! jeca Neda. Ali to nije bilo namjerno… Vidjela si, branila sam se! Nisam ubojica!
Istina nema značenja! Cvijeta zabija u nju pogled. Policija ti neće vjerovati! A ako to izađe na vidjelo… ljudi će govoriti da je majka Karla Božića ubojica!
NISAM UBOJICA! protestira Neda očajnički. Hitna! Policija! Treba nešto učiniti!
Gospođo Neda, molim… glas Cvijete postaje molećiv, ali čvrst. Smirite se. Nitko ne mora saznati. Ništa se nije dogodilo. Razumijete? NIŠTA. SE. NIJE. DOGODILO.
Ali on… on tamo leži… Neda drhti cijelim tijelom.
Već mu ne možemo pomoći. Ali ti možeš sebi još pomoći. Hajde. Otišao je. Mi živimo. I samo to se sada računa.
Cvijeta je čvrsto grli, kao da silom želi spriječiti svijet da se raspadne. Polako vodi Nedu kroz gustu šumu, daleko od mjesta zločina. Iza njih, među lišćem, leži nepomično tijelo Alena. Njegova šaka još uvijek grčevito steže nož.
Tajna, koju je šuma upravo progutala, možda nikada neće ugledati svjetlo dana.
***
Karlo, pozvan hitnim telefonskim pozivom od Bojane, utrči u kuću zadihan. Na pragu se naglo zaustavlja, videći je kako stoji s koferom kraj vrata. Njezino lice je blijedo, oči vlažne, ali pogled odlučan.
Odlazim kaže tiho, dajući kratak, gotovo bezvučan poljubac na njegov obraz. Ne želim više smetati ni tebi ni tvojoj majci. Zbogom, Karlo. Budi sretan.
Bojana, što to pričaš? gleda je s nevjericom. Što to ima veze s mojom majkom?
Ona zna… o onoj noći. O svemu što se između nas dogodilo.
Karlo okreće pogled, provlačeći rukom kosu i masirajući zatiljak.
Prokletstvo… Kako je saznala?
Pročitala je pismo koje sam ostavila na dan kada… kada sam progutala tablete.
Čekaj malo njegove obrve se mršte. Ipak si rekla da to nije bilo samoubojstvo…
Rekla sam tako jer sam te željela poštedjeti. Nisam htjela da se brineš. Ali tvoja majka me ne želi. Boji se da ću se udati za tebe. I… ponudila nam je novac. Meni i majci. U zamjenu za moj odlazak.
Karlo je promatra zapanjeno.
Što?! Dala vam je NOVAC?
Da. Ali odbile smo. Ja to nikada ne bih prihvatila. Zato sada… odlazim. Za sve će tako biti bolje.
Bojana, nigdje nećeš ići hvata kofer i odmiče ga u stranu. Neću dopustiti to. Neću dopustiti da nestaneš iz mog života.
Nemam izbora, Karlo. Razumiješ? Moja majka već zna sve. Rekla je da sam si upropastila život i… da bi radije umrla nego to čula. Ako se ne vjenčamo, neće ti dati mira. A tvoja majka me mrzi. Teta Neda me gleda kao nekoga nečistog. Nitko me ovdje ne želi. Moj odlazak je jedini način da svi uživamo u miru.
Karlo se približava joj i gleda ravno u oči.
Bojana… neću te ostaviti. Naći ćemo način. Tvoja majka će povratiti mir, i moja također. Na kraju će se naviknuti. Dat ćemo sebi računa.
Karlo… šapće, a u njezinim očima pojavljuje se sjena nade. To znači da… ćemo se vjenčati?
Pada teška tišina. Bojana ga gleda s napetosti, kao da cijeli njezin život ima se upravo odlučiti u jednom trenutku, u jednoj riječi.
Karlo uzima njezinu ruku. A u glavi Bojane kao san na javi odjekuju riječi koje bi toliko željela čuti. Riječi o kojima je sanjala noćima, koje je nosila u srcu, koje su joj davale nadu:
Nakon one noći nisam mogao zaboraviti na tebe. Zaljubio sam se u tebe, Bojana. Ti si u mojim mislima, u mom srcu. Vidim te posvuda. Volim te. Udaj se za mene. Budi moja žena.
Ali to je samo mašta. Pravi Karlo, stojeći tik uz nju, ne izgovara nijednu od tih riječi. Njegov glas, kada konačno progovori, je hladan i bezosjećajan:
Naravno da se nećemo vjenčati, Bojana. Ne možemo. Nešto takvo… nikada se neće dogoditi.
Tišina koja nakon toga pada boli više od najgorih vrisaka. Bojana spušta glavu, stišće usne, a zatim poseže za koferom s gotovo ritualnom sporošću. Njezina šutnja govori više od bilo kakvih suza.
***
Egon stoji malo podalje i razgovara telefonom s Mirkom. U isto vrijeme Melita se oslanja na auto i također vodi razgovor, njezin glas je napet, a oči nervozno prate svaki pokret Egona.
Mamo, reci mi istinu kaže u slušalicu s nelagodom. Egon cijelo vrijeme razgovara telefonom. To je Jelena, zar ne? To s njom se kontaktira?
Ne, draga. Jelena je bila sa mnom cijelo vrijeme. Nisam čula da je razgovarala s ikim. odgovara mirno majka s druge strane.
Mamo, ako pokušavaš me samo smiriti…
Za Boga, govorim istinu! Jelena je otišla s Ivanom u novi talijanski restoran. Sama sam im to predložila.
Na licu Melite pojavljuje se lukav osmijeh, jedva primjetan, ali pun zadovoljstva. Odlaže telefon i odmah, kao da nikad nije bilo ništa, uzima svoj najsjajniji osmijeh. Kad Egon vraća se autu, baca radošno:
Dragi, odjednom sam gladna. Imam takvu želju za špagetima! Čula sam da blizu naše kuće otvorili novi talijanski restoran. Možda tamo odemo?
Egon je pogleda s iznenađenjem.
Pa ipak si rekla da izbjegavaš ugljikohidrate kao vatru. Da su za tebe štetni.
Oh, draga, organizam ponekad treba ‘punjenje ugljikohidratima’, nisi znao? smije se lagano, milujući trbuh. Uostalom… kad sam samo rekla ‘špageti’, dijete se pomaknulo! Mislim da i ona to želi.
Gleda ga ravno u oči, kao da baca izazov. A u njezinom osmijehu je nešto više od samo apetita je najava igre u koju namjerava igrati do kraja.
***
Ivan i Jelena stižu u elegantni restoran. Još nisu uspjeli ući, kad im prilazi pristojni konobar i s osmijehom klanja se Ivanu.
Dobrodošli ponovno, gospodine Ivane. Čeka vas omiljeni stol.
Jelena podiže obrve, očito iznenađena.
Dakle ovo nije tvoja prva posjeta ovdje?
Često dolazim s šefom odgovara slobodno Ivan, ali njegov pogled bježi nekamo u stranu.
Stekla sam dojam da si ti ovdje šef primjećuje s laganim osmijehom. S takvim dočekom…
Možda zato što uvijek ostavljam napojnice. Šef se ne bavi takvim sitnicama. Zato sam ovdje više… cijenjen.
Sjedaju za intimni stol. Ivan potajno pogleda na vrat Jelenin. Ogrlica obješena na njezinom dekolteu blista u svjetlu lampe. Mora je dobiti. U džepu sakoa već čeka identična kopija. Mora samo pronaći pravi trenutak za zamjenu.
Jelena, čekaj… Tvoja ogrlica se pomaknula. Upravo će pasti.
Ustaje, prilazi odostraga i nježno stavlja ruke na njezina ramena, dosežući do kopče ogrlice. Pokušava zadržati spokoj, iako srce kuca sve brže.
Upravo u tom trenutku vrata restorana se otvaraju i unutra ulaze Egon i Melita. Djevojka se smiješi trijumfalno nisu mogli doći u boljem trenutku. Egon se ukoči na mjestu. Pogled Ivana stojeći tako blizu Jeleni, dodirujući joj vrat, izaziva u njemu val ljubomore i bijesa.
Ogrlica se sklizne i padne na pod. Ivan već poseže za njom, ali ga Egon preduhitri. Podiže je brzo i stišće u dlanu.
Ogrlica ostaje kod mene kaže oštro, ne skidajući pogled s Ivana.
Što? Zašto? pita iznenađena Jelena, podižući se sa stolice.
Egon poseže u džep i izvlači fotografiju koju je ranije uzeo iz Ivanove kuće. Stavlja je na stol, pred Jelenu.
Jer si imala pravo kaže mirno, ali glas mu drhti od napetosti. Ovo je ogrlica djevojke koja je ubila Milu.
Jelena se naginje nad fotografijom. Prikazuje plavušu, čije je lice pažljivo izrezano. Na vratu ima identičnu ogrlicu kao ona koju je nosila Jelena.
To… to isto! šapće Jelena šokirana. Ali zašto je netko izrezao njezino lice?
Ne znam odgovara Egon, gledajući je ravno u oči. Ali znam jedno: ta žena je bila u autu kad je poginula moja sestra. I netko želi po svaku cijenu sakriti njezin identitet.
Zavladala je tišina koja teži nad njima kao olujni oblak. Ivan šuti, ali njegovo lice odaje nemir. A Jelena bulji u fotografiju, pokušavajući shvatiti u što je upravo uvučena.
***
Silvija polako dolazi k svijesti u bolničkom krevetu. U svjetlu fluorescentnih svjetiljki škilji očima. Liječnik se naginje nad njom, koji nježno razdvaja njezine vjeđe i svijetli lampicom u zjenice.
Kako se zoveš, kćeri? pita mirno, ali s očitim napetosti u glasu.
Silvija se osvrće oko sebe. Njezin pogled luta po sobi, kao da je vidi prvi put.
Ja… ne znam odgovara zbunjeno, sve brže dišući. Gdje sam ja?
Koji je danas dan? ispituje liječnik.
Silvija mršti obrve, zatvara oči, kao da pokušava sjetiti se nečeg važnog.
Utorak…? Ne, čekaj… možda nedjelja? Već sjedi uspravno. O Bože! Moram ići na tržnicu! Moja sestra sigurno se vratila iz škole i gladna je. Molim, dopustite mi izaći! Moram stići prije sumraka!
Diže se, pokušavajući ustati, ali liječnik i medicinska sestra brzo je pridržavaju, nježno, ali odlučno pritiskajući natrag na krevet.
Mirno, sigurna si. Liječnik nastoji govoriti blagim tonom. Reci mi, koja je godina?
Godina? Silvija pokušava odgovoriti, ali njezino lice se iskrivi u boli i panici. Dvije tisuće dvadeseta? Ne… dvije tisuće devetnaesta? Bože, ne sjećam se! Hvata se za glavu, suze naviru u oči. Ništa ne pamtim! Ali znam da moram vratiti se u selo. Moram skupiti gljive. Mama i sestra čekaju na mene… One su gladne. Pustite me, molim!
Njezin glas puca, a u očima pojavljuje se očaj. Liječnik baca kratak pogled medicinskoj sestri, nakon čega kaže tiho:
Kontaktirat ću profesora Stjepana s odjela za psihijatriju. Moramo se odmah pozabaviti njezinim stanjem.
Da, doktore odgovara medicinska sestra. Dat ću joj sredstvo za smirenje.
Samo nježno dodaje liječnik, promatrajući Silviju s brigom. Ona ne glumi. Izgubljena je. I jako uplašena.Ivan poziva Jelenu na večeru u elegantni talijanski restoran. Kad djevojka izlazi iz kuće, put joj prepriječuje Vesna.
Kažu da samo dijamant može izbrusiti dijamant baca enigmatično gospođa profesorica.
Oprostite…? Ne razumijem.
Još si mlada smiješi se žena. Vjeruj mi, ljudi se ne zaljubljuju samo jednom u životu.
Gospođo Vesna, kunem se da se između mene i Ivana ništa ne događa.
Možda još ne. Ali to ne znači da će tako ostati. Ne zatvaraj srce, Jelena. Život umije iznenaditi i ponekad donosi najveću sreću baš onda kad je najmanje očekuješ.
Jeste li vi ikad…?
Pa… Bojan nije bila moja prva ljubav odgovara mirno Vesna, a u njezinim očima pojavljuje se sjena uspomena. Nekad sam voljela nekog drugog. Mislila sam da neću preživjeti rastanak, da neću moći disati bez njega. A onda je došao Bojan. Sve se promijenilo. Bila sam sretna. Zaista sretna. Zato ti ponavljam ne zatvaraj se. Ljubav može biti bliže nego misliš.
Uvijek sam mislila da je ujak Bojan bio vaša prva ljubav…
Ni on nije bio moj prvi, ni ja njegova. Ali jedno ti mogu reći: prvu ljubav se nikad ne zaboravlja.
Jelena tiho uzdiše, zahvaljuje na razgovoru i odlazi prema autu koji čeka ispred kuće, u kojem sjedi Ivan.
Odmah nakon njezina odlaska na verandi se pojavljuje Branka. Zuri u Vesnu s hladnim osmijehom.
Jeste li upravo odlučili postati nova majka Jeleni? Savjetujete je u ljubavnim stvarima, dijelite priče o kojima meni nikad niste spomenuli.
Učinila sam to za Melitu odgovara bez traga oklijevanja Vesna. Jer samo jedno može zauvijek razdvojiti Jelenu i Egona.
Što točno mislite?
Ljubav Jelenina prema nekome drugom odgovara mirno, ali odlučno.
***
Silvija, slomljena nakon razgovora s Karlom, ide bez cilja sredinom ceste. Njezino lice je blijedo, oči prazne izgleda kao da ne vidi svijet oko sebe.
Ne primjećuje nadolazeći auto.
Cik guma. Udarac.
Čuju se vrisci, netko zove hitnu.
Silvija leži nepomično na asfaltu. Oko nje se okupljaju prolaznici. Jedna od žena se naginje nad njom, tražeći puls.
Djevojko, čuješ li me? Halo?!
Nema odgovora. Silvija se ne miče ni za milimetar.
***
Cvijeta se približava čistini u šumi, gdje u polumraku među drvećem već čeka Alen. Njegova silueta stapa se sa sjenama, ali pogled ima hladan i uporan.
Evo ti dva milijuna eura kaže žena hladno, pružajući mu kožnu torbu punu gotovine.
Kamera prelazi na Nedu. Od same kuće je išla za Cvijetom, prateći je s odlučnošću. Sada skrivena u gustim grmovima, samo deset metara dalje, gleda s nevjericom.
Alen… i ti novci… To su moji novci! šapće, s mukom kontrolirajući emocije. Videći kako Alen broji novčanice, u očima joj se pojavljuje bijes. Kakva drskost… izvlači telefon i počinje snimati sve iz skrivenog položaja.
U međuvremenu Alen završava brojanje novca. Osmijeh mu je zlokoban.
To je sve. Hoćeš li nas sada konačno ostaviti na miru? pita Cvijeta s napetosti u glasu.
U tišini se začuje pucketanje slomljene grane.
Alen se odmah okreće.
Jesi li čula to? Netko je ovdje. Rekao sam ti da dođeš sama!
Došla sam sama! odgovara Cvijeta nervozno. Nikoga sa mnom nije bilo, kunem se.
Alen ne vjeruje. Oprezno kreće prema buci. Nakon nekoliko koraka odgura grane i ugleda Nedu, koja drži telefon.
U njegovim očima pojavljuje se bljesak bijesa. Izvlači iz džepa nož.
Dakle imamo uhodu… kaže ledeno. Znaš, kad si previše znatiželjna, možeš se naći u vrlo ozbiljnim nevoljama.
Neda se povlači korak unatrag, s mukom obuzdavajući drhtaj ruku.
Alene, ostavi je kaže oštro Cvijeta. Ne budi glup.
Pokaži mi što imaš u torbi baca Alen Nedi.
Ostavi me na miru! protestira žena.
Odgovori mi! Zašto si došla ovamo?! umiješa se Cvijeta.
Što se ovdje događa?! Što smišljate?! bukne Neda. Snimam sve! Odmah ću pozvati policiju!
Ništa ne smišljamo! viče Cvijeta. On me ucjenjivao! Prijetio je da će ubiti Karla i Bojanu. Zato sam mu platila!
Neda poseže u torbu po telefon.
Sada ću nazvati policiju i reći im što se događa.
NE USUDI SE! vrišti Alen, dižući nož. Jer ću te ubiti!
POMOĆ! SPASITE ME! viče Neda, pokušavajući pobjeći.
ALENE, DOĐI K SEBI! viče Cvijeta, pritrčavajući mu.
Ali muškarac je već izvan kontrole. Odgura Cvijetu tako jako da ona pada na zemlju.
Obrati lud pogled na Nedu, koja se trese od straha.
Počet ću s tobom sikće. A onda dođe Karlo. Vidjet će te svu u krvi. I njega ću ubiti!
Alen podiže nož, spreman zadati udarac. Neda vrišti, pokušavajući se zaštititi. Oštrica se približava opasno, ali žena u posljednjem trenutku hvata njegov zglob. Bori se, boreći se za svaki pokret, svaki dah. Vrisak, teško disanje, napetost raste…
U jednom trenutku Neda izvodi nagli pokret oštrica se okreće u njihovim isprepletenim rukama i zabija se ravno u Alenovo prsa.
Muškarac se ukoči. Na licu mu se pojavljuje iznenađenje, a zatim grimas bol. Iz usta mu izlazi hroptaj, kao da želi nešto reći, ali ne stigne. Klizi na tlo poput prerezane niti.
Cvijeta je zaledila. Prilazi, drhtavim rukama pritišće dva prsta na njegov vrat. Tišina.
On… nije živ kaže tiho, blijeda kao krpa. Nije živ…
O Bože… O BOŽE! bukne Neda. To nisam ja! Nije tako! Bila je nesreća! hvata se za glavu, upadajući u histeriju. Nazovimo hitnu! Možda još živi! URADI NEŠTO!
Ušuti! sikće Cvijeta, hvatajući je za ramena i tresući. Ne vrišti tako! Želiš da cijeli svijet čuje?! Želiš završiti u zatvoru?!
U zatvoru?! jeca Neda. Ali to nije bilo namjerno… Vidjela si, branila sam se! Nisam ubojica!
Istina nema značenja! Cvijeta zabija u nju pogled. Policija ti neće vjerovati! A ako to izađe na vidjelo… ljudi će govoriti da je majka Karla Božića ubojica!
NISAM UBOJICA! protestira Neda očajnički. Hitna! Policija! Treba nešto učiniti!
Gospođo Neda, molim… glas Cvijete postaje molećiv, ali čvrst. Smirite se. Nitko ne mora saznati. Ništa se nije dogodilo. Razumijete? NIŠTA. SE. NIJE. DOGODILO.
Ali on… on tamo leži… Neda drhti cijelim tijelom.
Već mu ne možemo pomoći. Ali ti možeš sebi još pomoći. Hajde. Otišao je. Mi živimo. I samo to se sada računa.
Cvijeta je čvrsto grli, kao da silom želi spriječiti svijet da se raspadne. Polako vodi Nedu kroz gustu šumu, daleko od mjesta zločina. Iza njih, među lišćem, leži nepomično tijelo Alena. Njegova šaka još uvijek grčevito steže nož.
Tajna, koju je šuma upravo progutala, možda nikada neće ugledati svjetlo dana.
***
Karlo, pozvan hitnim telefonskim pozivom od Bojane, utrči u kuću zadihan. Na pragu se naglo zaustavlja, videći je kako stoji s koferom kraj vrata. Njezino lice je blijedo, oči vlažne, ali pogled odlučan.
Odlazim kaže tiho, dajući kratak, gotovo bezvučan poljubac na njegov obraz. Ne želim više smetati ni tebi ni tvojoj majci. Zbogom, Karlo. Budi sretan.
Bojana, što to pričaš? gleda je s nevjericom. Što to ima veze s mojom majkom?
Ona zna… o onoj noći. O svemu što se između nas dogodilo.
Karlo okreće pogled, provlačeći rukom kosu i masirajući zatiljak.
Prokletstvo… Kako je saznala?
Pročitala je pismo koje sam ostavila na dan kada… kada sam progutala tablete.
Čekaj malo njegove obrve se mršte. Ipak si rekla da to nije bilo samoubojstvo…
Rekla sam tako jer sam te željela poštedjeti. Nisam htjela da se brineš. Ali tvoja majka me ne želi. Boji se da ću se udati za tebe. I… ponudila nam je novac. Meni i majci. U zamjenu za moj odlazak.
Karlo je promatra zapanjeno.
Što?! Dala vam je NOVAC?
Da. Ali odbile smo. Ja to nikada ne bih prihvatila. Zato sada… odlazim. Za sve će tako biti bolje.
Bojana, nigdje nećeš ići hvata kofer i odmiče ga u stranu. Neću dopustiti to. Neću dopustiti da nestaneš iz mog života.
Nemam izbora, Karlo. Razumiješ? Moja majka već zna sve. Rekla je da sam si upropastila život i… da bi radije umrla nego to čula. Ako se ne vjenčamo, neće ti dati mira. A tvoja majka me mrzi. Teta Neda me gleda kao nekoga nečistog. Nitko me ovdje ne želi. Moj odlazak je jedini način da svi uživamo u miru.
Karlo se približava joj i gleda ravno u oči.
Bojana… neću te ostaviti. Naći ćemo način. Tvoja majka će povratiti mir, i moja također. Na kraju će se naviknuti. Dat ćemo sebi računa.
Karlo… šapće, a u njezinim očima pojavljuje se sjena nade. To znači da… ćemo se vjenčati?
Pada teška tišina. Bojana ga gleda s napetosti, kao da cijeli njezin život ima se upravo odlučiti u jednom trenutku, u jednoj riječi.
Karlo uzima njezinu ruku. A u glavi Bojane kao san na javi odjekuju riječi koje bi toliko željela čuti. Riječi o kojima je sanjala noćima, koje je nosila u srcu, koje su joj davale nadu:
Nakon one noći nisam mogao zaboraviti na tebe. Zaljubio sam se u tebe, Bojana. Ti si u mojim mislima, u mom srcu. Vidim te posvuda. Volim te. Udaj se za mene. Budi moja žena.
Ali to je samo mašta. Pravi Karlo, stojeći tik uz nju, ne izgovara nijednu od tih riječi. Njegov glas, kada konačno progovori, je hladan i bezosjećajan:
Naravno da se nećemo vjenčati, Bojana. Ne možemo. Nešto takvo… nikada se neće dogoditi.
Tišina koja nakon toga pada boli više od najgorih vrisaka. Bojana spušta glavu, stišće usne, a zatim poseže za koferom s gotovo ritualnom sporošću. Njezina šutnja govori više od bilo kakvih suza.
***
Egon stoji malo podalje i razgovara telefonom s Mirkom. U isto vrijeme Melita se oslanja na auto i također vodi razgovor, njezin glas je napet, a oči nervozno prate svaki pokret Egona.
Mamo, reci mi istinu kaže u slušalicu s nelagodom. Egon cijelo vrijeme razgovara telefonom. To je Jelena, zar ne? To s njom se kontaktira?
Ne, draga. Jelena je bila sa mnom cijelo vrijeme. Nisam čula da je razgovarala s ikim. odgovara mirno majka s druge strane.
Mamo, ako pokušavaš me samo smiriti…
Za Boga, govorim istinu! Jelena je otišla s Ivanom u novi talijanski restoran. Sama sam im to predložila.
Na licu Melite pojavljuje se lukav osmijeh, jedva primjetan, ali pun zadovoljstva. Odlaže telefon i odmah, kao da nikad nije bilo ništa, uzima svoj najsjajniji osmijeh. Kad Egon vraća se autu, baca radošno:
Dragi, odjednom sam gladna. Imam takvu želju za špagetima! Čula sam da blizu naše kuće otvorili novi talijanski restoran. Možda tamo odemo?
Egon je pogleda s iznenađenjem.
Pa ipak si rekla da izbjegavaš ugljikohidrate kao vatru. Da su za tebe štetni.
Oh, draga, organizam ponekad treba ‘punjenje ugljikohidratima’, nisi znao? smije se lagano, milujući trbuh. Uostalom… kad sam samo rekla ‘špageti’, dijete se pomaknulo! Mislim da i ona to želi.
Gleda ga ravno u oči, kao da baca izazov. A u njezinom osmijehu je nešto više od samo apetita je najava igre u koju namjerava igrati do kraja.
***
Ivan i Jelena stižu u elegantni restoran. Još nisu uspjeli ući, kad im prilazi pristojni konobar i s osmijehom klanja se Ivanu.
Dobrodošli ponovno, gospodine Ivane. Čeka vas omiljeni stol.
Jelena podiže obrve, očito iznenađena.
Dakle ovo nije tvoja prva posjeta ovdje?
Često dolazim s šefom odgovara slobodno Ivan, ali njegov pogled bježi nekamo u stranu.
Stekla sam dojam da si ti ovdje šef primjećuje s laganim osmijehom. S takvim dočekom…
Možda zato što uvijek ostavljam napojnice. Šef se ne bavi takvim sitnicama. Zato sam ovdje više… cijenjen.
Sjedaju za intimni stol. Ivan potajno pogleda na vrat Jelenin. Ogrlica obješena na njezinom dekolteu blista u svjetlu lampe. Mora je dobiti. U džepu sakoa već čeka identična kopija. Mora samo pronaći pravi trenutak za zamjenu.
Jelena, čekaj… Tvoja ogrlica se pomaknula. Upravo će pasti.
Ustaje, prilazi odostraga i nježno stavlja ruke na njezina ramena, dosežući do kopče ogrlice. Pokušava zadržati spokoj, iako srce kuca sve brže.
Upravo u tom trenutku vrata restorana se otvaraju i unutra ulaze Egon i Melita. Djevojka se smiješi trijumfalno nisu mogli doći u boljem trenutku. Egon se ukoči na mjestu. Pogled Ivana stojeći tako blizu Jeleni, dodirujući joj vrat, izaziva u njemu val ljubomore i bijesa.
Ogrlica se sklizne i padne na pod. Ivan već poseže za njom, ali ga Egon preduhitri. Podiže je brzo i stišće u dlanu.
Ogrlica ostaje kod mene kaže oštro, ne skidajući pogled s Ivana.
Što? Zašto? pita iznenađena Jelena, podižući se sa stolice.
Egon poseže u džep i izvlači fotografiju koju je ranije uzeo iz Ivanove kuće. Stavlja je na stol, pred Jelenu.
Jer si imala pravo kaže mirno, ali glas mu drhti od napetosti. Ovo je ogrlica djevojke koja je ubila Milu.
Jelena se naginje nad fotografijom. Prikazuje plavušu, čije je lice pažljivo izrezano. Na vratu ima identičnu ogrlicu kao ona koju je nosila Jelena.
To… to isto! šapće Jelena šokirana. Ali zašto je netko izrezao njezino lice?
Ne znam odgovara Egon, gledajući je ravno u oči. Ali znam jedno: ta žena je bila u autu kad je poginula moja sestra. I netko želi po svaku cijenu sakriti njezin identitet.
Zavladala je tišina koja teži nad njima kao olujni oblak. Ivan šuti, ali njegovo lice odaje nemir. A Jelena bulji u fotografiju, pokušavajući shvatiti u što je upravo uvučena.
***
Silvija polako dolazi k svijesti u bolničkom krevetu. U svjetlu fluorescentnih svjetiljki škilji očima. Liječnik se naginje nad njom, koji nježno razdvaja njezine vjeđe i svijetli lampicom u zjenice.
Kako se zoveš, kćeri? pita mirno, ali s očitim napetosti u glasu.
Silvija se osvrće oko sebe. Njezin pogled luta po sobi, kao da je vidi prvi put.
Ja… ne znam odgovara zbunjeno, sve brže dišući. Gdje sam ja?
Koji je danas dan? ispituje liječnik.
Silvija mršti obrve, zatvara oči, kao da pokušava sjetiti se nečeg važnog.
Utorak…? Ne, čekaj… možda nedjelja? Već sjedi uspravno. O Bože! Moram ići na tržnicu! Moja sestra sigurno se vratila iz škole i gladna je. Molim, dopustite mi izaći! Moram stići prije sumraka!
Diže se, pokušavajući ustati, ali liječnik i medicinska sestra brzo je pridržavaju, nježno, ali odlučno pritiskajući natrag na krevet.
Mirno, sigurna si. Liječnik nastoji govoriti blagim tonom. Reci mi, koja je godina?
Godina? Silvija pokušava odgovoriti, ali njezino lice se iskrivi u boli i panici. Dvije tisuće dvadeseta? Ne… dvije tisuće devetnaesta? Bože, ne sjećam se! Hvata se za glavu, suze naviru u oči. Ništa ne pamtim! Ali znam da moram vratiti se u selo. Moram skupiti gljive. Mama i sestra čekaju na mene… One su gladne. Pustite me, molim!
Njezin glas puca, a u očima pojavljuje se očaj. Liječnik baca kratak pogled medicinskoj sestri, nakon čega kaže tiho:
Kontaktirat ću profesora Stjepana s odjela za psihijatriju. Moramo se odmah pozabaviti njezinim stanjem.
Da, doktore odgovara medicinska sestra. Dat ću joj sredstvo za smirenje.
Samo nježno dodaje liječnik, promatrajući Silviju s brigom. Ona ne glumi. Izgubljena je. I jako uplašena.
