Ej, znaš što, prošla je već godina dana otkad smo dobili našu prvu bebu. Cijeli taj događaj bio je ogroman za našu obitelj, a svekrva i svekar su odlučili napraviti nešto stvarno veliko za nas poklonili su nam svoj stan. Iskreno, ta vijest je mogla biti prava sreća za nas, ali meni je u srcu svejedno bilo teško. Nekako sam željela natrag u one naše stare unajmljene prostore, a za ovo sam dijelom krivila i svekra i svekrvu.
Nakon svadbe, moj muž Ivan i ja smo iznajmili mali stan na Trešnjevci. Oboje smo radili ko konji i redovno plaćali stanarinu, s nadom da ćemo jednog dana skupiti kune pa možda uzeti kuću ili veći stan. I onda hop doznala sam da sam trudna. Planirali smo još malo odgoditi bebu, ali život se uvijek poigra svojim kartama.
Kad su Ivanovi roditelji doznali da uskoro postaju baka i djed, odlučili su svom unučetu osigurati što bolji život. Kupili su si kuću u selu kraj Samobora, a nama dali svoj dvosobni stan na Jarunu. Malo su ga uredili, ubacili nam nekoliko komada novog namještaja i stvarno su bili široke ruke. Mi smo bili zahvalni na svemu, stvarno jesmo, ali znaš kako je nismo imali riječ u uređenju ničega. Priznajem, bio je to ogroman dar, uselili smo se i pokušali si napraviti dom a uopće nismo znali što nas čeka.
Vrlo brzo je to postalo teško. Svekar i svekrva su nas počeli obilaziti gotovo svaki dan. Nekad bih radije bila gost u svom stanu, koliko sam se nevidljivom osjećala. Svekrva bi stalno kopala po našim ormarima i policama, često i kad nas nije bilo doma! Moj osjećaj privatnosti je bio nula bodova, svaki put bi trznula kad bih htjela samo pomaknuti čašu na drugo mjesto, jer su oni sve nadgledali. Redovno bi radili generalke i čistili što se njima činilo viška, a mi smo poslije satima tražili stvari koje su oni bacili ili premjestili tko zna gdje.
Jednom je izbio gadni konflikt kad je Ivanov tata zabunom bacio važne papire s posla. To je završilo ogromnom svađom, a onda su par mjeseci međusobno šutjeli i izbjegavali se. Sad Ivan ozbiljno razmišlja kako da povratimo malo mira i vlastitog prostora gledamo kako im što suptilnije uzeti ključeve stana, pa da bar imamo svoj kutak bez iznenadnih upada.
Ma, vjeruj mi, velika pomoć i velike ruke znaju biti i veliki teret. Koliko god volim tu njihovu spremnost za pomoć, nekad mi stvarno fali moj mir i ono malo privatnosti koje smo imali u malom, unajmljenom stanu.
