Dok majke žustro raspravljaju na forumima što spakirati u prvu pomoć i hoće li ih s kolicima pustiti u kabinu aviona, drugi putnici sjede u istom redu, napeti, pripremajući se za let kao da idu na bojište. Već neko vrijeme, priča je jasna: nekad su drugi pokušavali posramiti one kojima smetaju djeca, govoreći da ih treba voljeti, a sad se avio-kompanije otvoreno traže da uvedu posebna odjeljenja kako bi jedne odvojili od drugih. Kad smo to postali narod koji o tome uopće razmišlja?
Sretan vam let, poželjela je stjuardesa s osmijehom koji nije mogao sakriti napetost.
Kad je postalo u trendu ne zatvoriti se pred životom čim dobiješ dijete? Ideš na posao, zadržavaš društveni život, ne propuštaš koncerte ni putovanja, bez obzira koliko dijete ima godina. Naše majke nikad nisu sanjale takav luksuz. Teško mi je zamisliti Nadu kako sjedi u restoranu s bebom šezdesetih godina, pa čak i kasnije. Takve stvari su se smatrale nedostižnom srećom i iskreno, imale su smisla.
Koliko god tko pokušavao pobjeći od toga, putovanje na dulje relacije s djetetom uvijek je stresno i za dijete i za roditelja. Ako želiš da svima bude dobro, trebaš se potruditi. A mnogo ljudi to jednostavno ne želi. Čim krenu na put, odmah krenu odmarati, a djecu puštaju da se snalaze sama. I onda su, naravno, svi na milost i nemilost svima ostalima.
Svi žele udoban let. Nitko ne želi biti u avionu punih dva sata u buci i neredu pogotovo kad si tolko platio kartu, u kunama ili sad eurima. Ljudi se žale i na razmak između sjedala, a kamoli kad ti iza glave divlja petogodišnjak i ne prestaje njihati naslon, istražujući kako to funkcionira. Koliko se sjećam, nikad nisam vidjela nekoga da se nasmije na tako nešto, kamoli da dijete pretvori u kozlića.
Vrtići su kao da nestaju.
Jednom sam pokušala biti uljudna kad se pored mene sjela Petra s bebom starom jedva osam mjeseci, ostala sam bez daha. Ali vrlo brzo bilo je jasno da je to bila samo kap u moru cijela obitelj je bila tu! Smješteni ispred, iza i sa strane, razbacali su stvari posvuda, razgovarali jedan preko drugog, dijelili bočice i dude niz redove. Osjećala sam se ko da me posvojila. Iskreno, bilo mi je grozno. Tražili su me da im držim ovo i ono, bez jednog molim te, a nekoliko puta sam bila zalivena skoro kipućom vodom iz termosa. Savršeno! Nisam imala gdje pobjeći, još malo pa bih kroz prozor skočila.
Drugi put, u vlaku, gledala sam prizor koji mi se urezao u pamćenje. Kristina je svojoj četverogodišnjoj Neveni punih 26 sati pokušavala osmisliti svaki trenutak dok smo skakutali prugom. Vidjelo se koliko se trudi da mala ne smeta nikome. Ali što se dogodilo? Cijeli vagon je zujao od: Nevena, idemo ovdje, Nevena, hajdemo tamo, pogledajmo kroz prozor, ajde, crtamo sad i tako četrdeset minuta glasnog crtanja, sve boje svijeta, sve vrste psića i mačkica. Ponekad se pitaš što je gore.
Kako ne završiti na stubu srama, kad nakon svega netko predloži sjedi doma dok djeca ne odrastu? Ako je dijete toliko mirno da tri sata tiho crta i zaspi među neobojenim životinjama skidam kapu. Ali postoji li uopće takvo dijete?
A da ne pričamo o bebama koje plaču pri polijetanju, slijetanju, i tijekom cijelog puta. Prije ih je bilo jedno, sad ih u avionu bude tri, pet, sa sestrama i braćom koji jure i vrište po prolazu. Iz te kabine izađeš istom brzinom kojom si ušla.
Nisam, da se razumijemo, od onih koji ne vole djecu. Prošla sam i ja putovanje s malim djetetom. Ali iskreno, bilo je to iz nužde. Moji živci nisu za služenje djetetu na odmoru. Krenuli smo putovati tek kad su narasla toliko da mogu brojati na prste, shvatiti i poslušati strogu naredbu: sjedi mirno tu, ništa ne diraj. To onda može se izdržati. Ljudi, međutim, ne razmišljaju tako već nose cijeli arsenal igračka i aktivnosti za razvoj, pa trčanje, što naravno jest važno za dijete, i to je to…
