Teret biti najstarija u našoj brojnim obitelji pao je na mene, kao nekakva neškodljiva kazna a nitko me nije pitao želim li tu ulogu. Sve kućanske poslove sam obavljala i čuvala mlađu braću i sestre, dok su mi susjedi i ekipa iz škole sa smiješkom dobacivali kako sam vječno u društvu klinaca! Plakala sam u tišini i zaklinjala se sama sebi da će moj dom jednom biti bez djece. Tata bi mi na te odvažne izjave odgovarao šakom. Objašnjavao je da me bičem preobrazio u pravu osobu.
Kad sam završila prvi razred srednje škole, poslali su me na školu za kuharicu jer je, obiteljski gledano, bilo nužno imati, kako bi oni rekli, pravu profesiju. Po završetku, zaposlila sam se u lokalnoj kavani, gdje su me roditelji žicali i pritiskali da kradem hranu i donosim doma. Sve pod izlikom da ne budeš magarac, moraš nahraniti obitelj tvoja je dužnost!
Naravno, pratili su svaki moj kunu svaka kuna mog minimalnog dohotka bila je pod roditeljskim nadzorom kao da sam firma za iznajmljivanje. To je bio trenutak kad sam odlučila kupila sam kartu i napustila selo, krenula u grad, vjerojatno jedina pametna odluka u životu. Znala sam da povratka nema.
U Zagrebu, našla sam posao kao peračica suđa, makar ono, nije glamur, ali barem sam bila slobodna prvi put bez roditelja za vratom! Iznajmila sam sobicu kod jedne bake, koja je bila kulturna prava sve pošteno, stanarina pristojna, i trudila sam se koliko god sam mogla, da joj olakšam i pomognem oko kuće. S vremenom smo postale super, mjesto je bilo čisto, domaće, a uživale smo i u zajedničkim obrocima prava mala idila, uz asimetričan stol i preslane palačinke.
Ta ista baka me jednog dana spojila s Markom, dragim Zagrepčaninom pa smo se, po svim pravilima, i uz dopuštenje njegove obitelji, vjenčali. I gle čuda! Nakon godinu dana stigla je naša kćerka Helena, a malo zatim sin Ivan.
Usred svih ti promjena, počela sam osjećati nostalgiju za svojim roditeljima nije mi baš bilo svejedno. Marko i ja smo kupili poklone, složili se i krenuli put rodnog kraja. Nažalost, iskustvo za pamćenje dočekala nas je hladna atmosfera i vrata u nos; nisu ni pogledali muža, ni djecu. Poklone sam vratila u auto, bolno ranjena u srce.
I od tog momenta, odlučila sam nikad više neću zakucati na njihova vrata. Dovoljno je jednom promašiti izvesti to porodično okupljanje.
