Bez duše
Katarina Radić vratila se kući.
Bila je kod frizerke; unatoč svojim godinama prije mjesec dana navršila je 68 redovito je odlazila kod svoje majstorice, obnavljala frizuru, uređivala nokte, te joj ti mali rituali dizali raspoloženje i davali neku novu energiju.
Katarina, dolazila ti je neka rođakinja.
Rekao sam joj da ćeš biti doma kasnije.
Obećala je da će ponovno svratiti obavijestio ju je muž Josip.
Koja rođakinja?
Nemam više rodbinu, tko zna koji je to šesti koljeno…
sigurno želi nešto tražiti.
Trebao si joj reći da sam otišla na kraj svijeta nezadovoljno odvratila je Katarina.
Zašto lagati?
Čini mi se da je iz tvoje familije, visoka je, stasita, podsjeća na tvoju pokojnu majku.
Ne vjerujem da je došla nešto moliti.
Djeluje kao ugledna žena, lijepo obučena pokušao ju je smiriti Josip.
Nakon četrdesetak minuta rođakinja je pozvonila na vrata.
Katarina ju je pustila unutra.
Doista, nalikovala je pokojnoj majci, odjevena besprijekorno: kvalitetan kaput, čizme, rukavice, naušnice sa sitnim dijamantima.
U tom Katarina ima dobar nos.
Pozvala ju je za stol koji je već bio postavljen.
Hajde, upoznajmo se, kad smo rodbina.
Ja sam Katarina, nema potrebe za prezivanjem.
Vidim da smo tu negdje po godinama.
Ovo je moj muž Josip, a s koje si ti linije meni rođakinja?
upitala je domaćica.
Žena je zastala, malo se zacrvenjela.
Ja sam Mirna…
Mirna Petrović.
Razlika u godinama je mala, nedavno sam napunila 50, točno 12.
lipnja.
Je li vam taj datum nešto govori?
Katarina je problijedila.
Vidim da ste se sjetili.
Da, ja sam vaša kćer.
Nemojte se brinuti, ne tražim ništa od vas.
Samo sam htjela vidjeti svoju biološku majku.
Cijeli život sam živjela u neznanju.
Nikad nisam shvatila zašto me mama nije voljela.
Usput, nje nema već osam godina.
Zašto me samo tata volio?
Njega nema tek dva mjeseca.
Pred kraj mi je ispričao o vama.
Molio je da ga oprostite, ako možete uznemireno je govorila Mirna.
Ništa ne razumijem?
Imaš kćer?
upitao je šokirani Josip.
Izgleda da imam.
Objasnit ću ti kasnije odgovorila je Katarina.
Znači, ti si kćer?
Dobro!
Vidjela si me?
Ako misliš da ću se kajati i moliti za oprost, neću.
Nije moja krivnja.
Nadam se da ti je tata sve ispričao?
Ako očekuješ od mene da se probude neki osjećaji majčinstva, ni slučajno!
Oprosti.
Mogu li vas još jednom posjetiti?
Živim u jednom od novih naselja kraj grada.
Imamo veliku kuću na dva kata, možete vi i Josip doći.
Donijela sam vam fotografiju unuka i praunuke, možda vas zanima?
sramežljivo je pitala Mirna.
Ne.
Ne želim.
Nemoj dolaziti.
Zaboravi me.
Zbogom oštro je odgovorila Katarina.
Josip je pozvao Mirni taksi i otišao je ispratiti.
Kad se vratio, Katarina je već maknula stol i mirno gledala televiziju.
Baš si hladna!
Mogla bi komandirati vojskama, zar u tebi nema nimalo duše?
Oduvijek sam sumnjao da si besćutna, ali ovo nisam očekivao rekao je Josip.
Upoznali smo se kad sam imala 28, zar ne?
Dragi moj, dušu su mi iščupali mnogo ranije.
Bila sam djevojka iz sela, cijeli život sanjala otići u grad.
Zato sam i učila najbolje, jedina iz razreda upisala fakultet.
Imala sam 17 kad sam upoznala Marka.
Voljela sam ga ludo.
Bio je gotovo 12 godina stariji, ali mi to nije smetalo.
Poslije mog siromašnog djetinjstva u Rijeci, gdje sam studirala, sve je bilo kao iz bajke.
Stipendija nije bila dovoljna ni za osnovno.
Stalno sam bila gladna, pa sam s oduševljenjem prihvaćala Markove pozive u kafić ili na sladoled.
Ništa mi nije obećavao, ali sam bila sigurna da će me uzeti za ženu.
Kad je jedne večeri pozvao u vikendicu, pristala sam bez razmišljanja.
Mislila sam da sad, kad je sve “dogovoreno”, sigurno će mi biti privržen.
Vikendica je postala mjesto redovitih susreta.
Brzo je postalo jasno da ćemo imati dijete.
Priopćila sam mu to.
Bio je presretan.
Shvaćajući da će mi položaj ubrzo biti očit, sama sam ga pitala kad ćemo se vjenčati?
Već sam napunila 18, mogla sam predati izjavu.
Jesam li ti ikad obećao brak?
odgovorio je Marko.
Nisam i neću.
Ionako sam već oženjen spokojno je dodao.
Ali što s djetetom?
Sa mnom?
Što s tobom?
Mlada si, zdravog, mogla bi ti kip napraviti na mjestu s veslom.
Na fakultetu uzmi akademsku godinu, dok se ne primijeti.
Onda ćemo te žena i ja preuzeti kod nas.
Ne možemo dobiti dijete, možda zato što je supruga znatno starija.
Kad rodiš, dijete ćemo mi uzeti.
Kako će to formalno biti, nije tvoj problem.
Ja radim u općini, žena je šefica odjela u bolnici.
Ne brini za dijete.
Nakon poroda odmori, vrati se na fakultet.
Još ćemo ti platiti.
Tada nitko nije znao za surogat majčinstvo.
Bila sam vjerojatno prva takva.
Što sam mogla?
Vratiti se u selo, obrukati obitelj?
Prije poroda sam živjela kod njih, supruga me izbjegavala, vjerojatno je bila ljubomorna.
Djevojčicu sam rodila u kući, doveli su babicu, sve po propisima.
Nisam je dojila, odmah su je odnijeli.
Nikad je više nisam vidjela.
Za tjedan dana su me pristojno ispratili.
Marko mi je dao novac.
Vratila sam se na fakultet.
Poslije toga u tvornicu, dali su mi sobu u radničkom domu.
Radila sam prvo kao majstorica, kasnije kao starija majstorica kontrole kvalitete.
Imala sam dosta prijatelja, ali nitko me nije zaprosio, dok nisi došao ti.
Imala sam već 28, nisam ni htjela udaju, ali je bilo vrijeme.
Dalje znaš.
Dobro smo živjeli, promijenili tri auta, kuća uvijek puna svega, vikendica uređena.
Svake godine putovali.
Tvornica je opstala za rata, jer naš pogon proizvodi dijelove za traktore i nitko ne zna što se radi u ostalima.
Tvornica je i danas okružena žičanom ogradom i stražarnicama.
Na povlaštenu mirovinu smo otišli oboje.
Sve imamo.
Djeca nikad, i ne treba.
Kad vidim kakva danas djeca rastu…
završila je Katarina.
Nije dobro.
Volio sam te.
Cijeli život sam pokušavao odmrznuti tvoje srce, ali nisam uspio.
Nije problem što nema djece, ali ni mačića ni psa nisi nikad pomilovala.
Sestru nisi pustila da tvoja nećakinja prespava tjedan dana.
Danas ti došla kćer, a kako si je primila?
Tvoja krv, a ti…
Da smo mlađi, razveo bih se, sad je kasno.
Hladno je kraj tebe, hladno izjavio je ljutiti Josip.
Katarina se malo uplašila: nikad nije tako razgovarao s njom.
Cijeli miran život joj je poremetila ta kćer.
Josip se preselio u vikendicu.
Zadnje godine živi tamo.
Ima tri psa, uzeo napuštene štence, i ne zna ni broja mačkama.
Doma dolazi rijetko.
Katarina zna da ide kod njezine kćeri Mirne, upoznao je sve, praunuku obožava.
Oduvijek je bio nježan, tako i ostao.
Neka živi kako hoće misli Katarina.
Nikad nije poželjela bliže upoznati kćer, unuka, praunuku.
Morem i dalje sama putuje, odmara se, puni energiju i osjeća se odlično.
I danas shvaćam put iz sela u grad nije uvijek trajan lijek protiv samoće.
Od kuće se može otići, ali dio srca ostane zaključan.
