Sada imam 33 godine, ali još uvijek me preplavi val srama kad se sjetim onog što sam napravila s osamnaest, tik pred devetnaesti rođendan.
Studirala sam na Sveučilištu u Zagrebu, život mi je bio udoban poput toplog popluna, ali ne raskošan.
Nismo bili bogati, ali nikad nismo gladovali.
Majka mi je bila profesorica matematike u srednjoj školi, otac stomatolog.
U našem domu je uvijek bilo reda, mira i obilja hrane.
Imali smo gospođu koja nam je dolazila čistiti, pa je jedina moja dužnost bila držati sobu urednom i učiti.
Još otkad sam bila mala znala sam: moja “posla” su samo dobra ocjena i da ne radim gluposti.
Na faksu sam godinu i nešto dulje bila u vezi.
Dečko miran, iz iste sredine, studirao i bio uvijek pristojan.
Roditelji su ga voljeli.
Zajedno smo išli na kino, sladoled na Cvjetnom, šetnje Gornjim gradom.
Sve predvidivo i nevjerojatno mirno.
Nisam tada znala da je stabilnost privilegija, nimalo dosadna.
Na rođendanu jedne kolegice, na mjestu gdje su lustere zamijenile mrlje svjetala, upoznala sam drugog.
Došao je na motoru, u crnoj majici, smijao se na gotovo nepristojan način, radio u automehaničarskoj radioni nije studirao.
Od te prve večeri mi je uporno slao poruke, čekao me ispred Filozofskog, govorio mi da sam preljepa da bih bila s dosadnima.
Počela sam potajno izlaziti s njim.
Lagala sam onom svom dobrom, lagala roditeljima, pa i prijateljima.
S mehaničarem je sve bilo kao filmska scena: vožnje motorom po noći prema Jarunu, pive u kutijama iza kioska, glasna glazba na rubu ušiju, trčanja po kiši.
Osjetila sam neki bunt u sebi, kao da sam netko tko može sve i ne pita za posljedice.
Nakon nekoliko mjeseci mi je predložio da preselim kod njega.
Nisam imala snage raskinuti s onim prvim jer, iskreno, nikad nisam naučila rješavati ovakve stvari.
Pa ipak, pokupila sam svoje stvari jedne noći, tiho, dok su roditelji spavali, ostavila papirić na stolu i otišla.
Kuća njegova obitelji na rubu Sesveta bila je malena, kaotična i vruća.
Ja, koja sam ustajala s budilicom za fakultet, sad sam ustajala radi kuhanja doručka, metle, ribanja WC-a, ručnog pranja.
Znala sam napraviti samo rižu i prženo meso.
Njegova majka gledala me ispod oka čim bi ručak bio običan, otac bi nešto gunđao čim bi vrata zaskričala.
Plakala bih u kupaonici jer sam se osjećala beskorisno.
Fakultet sam napustila nisam imala kune ni vremena.
On je ubrzo počeo mijenjati lice.
U radioni je pio Ožujsko svaki dan radi vrućine, vikendom bi nestajao s društvom.
Dolazio bi doma pijan, vikao, grdio me jer kuća nije za ljude, a ja ne znam biti prava žena.
Zvao me razmaženom, beskorisnom, govorio kako su moji roditelji sve krivo napravili s odgojem.
Osjećala sam se kao da me netko zatvorio u san iz kojeg nema buđenja.
Nisam imala novca, ni školu do kraja, ni ikoga kome bih mogla pokucati.
Dani su prolazili i sanjala sam o svom starom životu: miris čistih plahte, bilježnice, kolači koje mama peče, otac koji me vozi autu i pita treba li mi što iz dućana.
Sjetila bih se i tog dobrog dečka tišina i pažnja koju sam odbacila.
Nisam vjerovala da sam mijenjala sve to.
Jednog jutra, dok je sve još plutalo u polusnu, odlučila sam pobjeći.
Poslali su me po kruh i mlijeko u najbližu samoposlugu.
Umjesto toga, prošla sam dva kvarta dalje, popela se u autobus za Trnje i stisnula drhtavu kunu u dlanu.
Cijelim putem nisam disala.
Kad sam stigla, otvorila je vrata moja mama i začudo, samo je pogledala, skupljena u pidžami, a onda zaplakala.
Moj otac je izašao iz sobe i zagrlio me bez riječi.
Nismo se vidjeli skoro deset mjeseci.
Te noći sam spavala u čistom, poznatom krevetu tišina, sigurnost, bez straha.
Nikad nisam vratila onog dobrog dečka.
On je već imao drugi život.
Ali vratila sam roditelje.
Vratila sam se na faks, vratila učenju.
I shvatila bolnu istinu: prije nisam bila nesretna.
Moj život nije bio dosadan.
Bio je čvrst, samo nisam znala cijeniti dobro dok nisam upoznala ono drugo, mračno.
