Vezu sa svojim suprugom započela sam prije tri godine, a u braku smo već dvije.
Moj suprug mi je bio prvi i jedini muškarac. Nikad me drugi nisu zanimali, niti sam ikad pogledala nekog drugog. Ipak, moj suprug je bio jako ljubomoran. Trudnoću smo planirali i oboje smo s radošću dočekali dvije crtice na testu. Suprug je cijeli život sanjao sina i od samog početka trudnoće bio je uvjeren da ćemo dobiti dječaka. Na velikom ultrazvuku, kad su nam rekli da očekujemo curicu, oboje smo ostali zatečeni.
Nakon tog ultrazvuka suprug je počeo sumnjati u moju vjernost. Pokušavao mi je dokazati kako u njihovoj obitelji “muška krv prevladava” i da se kod njih rađaju isključivo sinovi. Stvarno, muž nema sestru, samo braću, a ni njegov otac nema sestru. Ipak, svi znamo da je za spol djeteta odgovorna biologija i slučajnost, a ne obiteljska sjemena linija, pa sam mu stalno htjela gurnuti biologiju pod nos. Tijekom cijele trudnoće potajno sam priželjkivala ipak sina, nadajući se da će liječnici pogriješiti. No, rodila se naša djevojčica kojoj smo dali ime Ira.
Muž se pravio sretan zbog curice, ali nije to baš mogao dobro sakriti. Sve češće govorio je kako dijete nije njegovo. U tome su ga podržavali i njegovi roditelji. Bila sam povrijeđena tim glupim sumnjama. Još jedna stvar koja je dodatno pogoršavala cijelu situaciju bila je ta što mi kćer nimalo nije sličila na oca on je tamnokos, tamnih očiju, a naša Ira je rođena s plavim očima i svijetlom kosom, ista ja kad sam bila mala. Kako je rasla, moji su geni postajali sve očitiji. Svaki dan sam iznova morala objašnjavati suprugu kako je moguće da nam kćer izgleda tako. Međutim, nisam ga uspjela uvjeriti u svoju vjernost.
To je trajalo više od četiri mjeseca. Nisam imala više snage raspravljati se i nešto mu dokazivati. Onda, odjednom, sve je stalo preobrazio se u nježnog i brižnog tatu. Pomislila sam da se napokon pomirio s time što je naša curica moje kopije. Ipak, razlog je bio sasvim drugi.
Za Iričin rođendan okupili smo puno uzvanika, većinom njegovih rođaka. Što je Ira bila starija, to mi je više sličila, a to suprug nije mogao ne primijetiti. Svekrva i svekar su svakodnevno dolijevali ulje na vatru svojim komentarima kako on odgaja tuđe dijete. Jednog dana puknuo mu je film obznanio im je da je siguran da je Ira njegovo dijete jer je napravio test očinstva.
Kasnije smo razgovarali i priznao mi je da je, kad je Ira imala četiri mjeseca, otišao napraviti DNK test. Rezultati su, naravno, pokazali da je dijete njegovo. O svemu mi nije rekao ni riječi. Tad mi je postalo jasno zašto je iznenada promijenio ponašanje, a ja sam se svim srcem nadala da se jednostavno zaljubio u svoju kćerkicu. Osjećala sam se kao da mi je kantu blata izlio po glavi. Kako me uopće može sumnjičiti do te mjere da potajno radi test očinstva? Znači, ozbiljno je mislio da sam ga prevarila. Kako dalje nakon toga? Povjerenje je nepovratno narušeno, a ako sam ovaj put uspjela dokazati istinu, tko zna što nas čeka u budućnosti.
Ostala sam šokirana i potpuno mi se promijenilo mišljenje o suprugu. Zgadio mi se i shvatila sam da ne mogu cijeli život provesti s nekim tko mi ne vjeruje. Nama je kćer zajednička, ali njegovo ponašanje jasno govori da ga ne zanima što ja govorim i osjećam.
Nakon svega odlučila sam podnijeti zahtjev za razvod. Suprug je bio zatečen. Pokušavao je objasniti svoje postupke, ali ga nisam htjela slušati, baš kao što ni on mene nije slušao prošle godine. Njegova obitelj je govorila da sam luda i da ću požaliti zbog razvoda, da to nije razlog za rastavu. Ni moji roditelji nisu razumjeli u potpunosti moju odluku, ali su me ipak pustili da se vratim kući. Neću ostatak života provoditi u dokazivanju i pravdanju čovjeku koji ne voli mene, nego samo dokaz toga očinstva. Radije ću sama odgajati našu kćerkicu, nego živjeti u strahu i nepoštovanju!
Što vi mislite, je li Ira ispravno postupila?
