Uncategorized
Mama, mogu li ući? Moram nešto reći, Lada stajala je u pragu roditeljske stanu, držeći veliku torbu uz tijelo.
Mamă, pot intra? Am ceva de zis, Sorina stătea în pragul apartamentului părinților, strângânduși o geantă mare.
Marko, pet godina čekamo. Pet. Liječnici kažu nećemo imati djece. A ovdje Marko, gledaj! ustala sam pri
Mihăiță, aşteptăm cinci ani. Cinci. Medicii ne spuneau că nu vom avea copii. Şi uitea Mihăiță, uităte!
Mama, koliko još možemo? Hoćeš li cijeli život samo ponavljati isto? uzburkano je odzvanjala petnaestogodišnja Biserka.
Mamă, câtă dată să-ți mai repeti? O să-mi amintești toată viața? răspunse cu iritare Mădălina, de cincisprezece ani.
Exact când acel motan necăjit a apărut în curtea blocului, nimeni nu-și mai aducea aminte de el.
Hej, dragi, moram ti ispričati priču koju sam vidio u jednoj staroj zagrebačkoj zgradi, baš kao da ti
În dimineaţa aceea m-am trezit iar pe marginea aceluiaşi patură în care, în şoaul nopţii, m-am prăbuşit.
Zora me zatekla na rubu istog krevetu na kojem sam te noći razbila. Oči su mi gorjele, grlo su se sušilo









