Lina je dan ranije od ostalih odletjela na rođendan svoje svekrve. Tek što je sela u sjedalo aviona, trgnula se – netko ju je neočekivano prozvao imenom.
Prsti su joj se stisnuli oko remena torbice dok je stajala u redu za prijavu. Do rođendana bivše svekrve ostao je još jedan dan, ali Lina je namjerno odabrala rani let. Znala je da će Jonas, kao i uvijek, sve odgađati – vjerojatno će letjeti tek sljedećeg jutra. Tri su godine prošle od razvoda, a sve to vrijeme uspjeli su živjeti u istom gradu, a da se nijednom nisu sreli. Sada je Lina manje nego ikad željela poremetiti tu krhku ravnotežu.
Sjedalo 12A, preletjela je pogledom kartu. Do prozora, kako je voljela. U avionu je posegnula za knjigom kao i obično – novim romanom koji je jučer počela čitati i nije ga mogla ispustiti iz ruku. Priča o ljubavi, izdaji i praštanju. Nekada je izbjegavala takve priče, ali vrijeme liječi.
„Lina?” Poznati glas ju je natjerao da zadrhti. „Kakva slučajnost.”
Polako je podigla pogled. Jonas je stajao u prolazu, držeći ručku svog kofera. Njegovan kao i uvijek, u svom omiljenom sivom sakou. Samo se na sljepoočnicama uvuklo malo sijedih vlasi koje nikada prije nije primijetila.
„Ti inače uvijek zakasniš”, izletjelo joj je umjesto pozdrava.
„A ti uvijek sve planiraš unaprijed”, odgovorio je sa smiješkom i izvadio svoju kartu. „Hm, 12B.”
Lina je osjetila kako joj obrazi gore. Sat vremena leta pokraj čovjeka kojeg je svih ovih godina pomno izbjegavala. Sudbina si je očito dopuštala šalu s njima.
„Mogao bih zamijeniti sjedalo s nekim”, počeo je Jonas.
„Pusti”, prekinula ga je Lina. „Odrasli smo.”
Jonas je kimnuo i sjeo pokraj nje. Njegov poznati aftershave dopro je do nje, a miris ju je pogodio kao ubod u srce. Koliko je puta budila s tim mirisom pod nosom?
„Kako je na poslu?” upitao je nakon polijetanja, kad je tišina postala nepodnošljiva.
„Dobro. Otvorila sam svoj joga studio”, odgovorila je mirnim glasom. „A ti? Još uvijek tamo?”
„Ne, prešao sam u savjetovanje. Sjećaš li se da sam o tome uvijek sanjao?”
Naravno da se sjećala. A sjećala se i beskrajnih rasprava zbog toga. Ona se bojala promjene, on ju je žudio. Sada su, godinama kasnije, oboje dobili što su htjeli. Zašto ju je onda srce tako boljelo?
„Mama će se jako obradovati što te vidi”, rekao je Jonas nakon stanke. „Još uvijek čuva keramičku vazu koju si joj poklonila za prošli rođendan.”
„Helga je uvijek bila…” Lina je zastala, tražeći prave riječi, „tako dobra prema meni.”
„Čak i nakon razvoda govorila je da si najbolja snaha koja se mogla poželjeti.”
Lina je osjetila suze u očima. Posegnula je za knjigom da prikrije uzbuđenje.
„Što čitaš?” Jonas je bacio pogled na naslovnicu.
„Vrijeme praštanja”, odgovorila je, i oboje su zašutjeli shvativši ironiju naslova.
Ostatak leta proveli su u tišini, ali to je bila drugačija tišina – ne napeta poput zategnute žice, već gotovo ugodna, kao nekada. Kad je avion sletio u Zagreb, Jonas joj je pomogao izvaditi torbu iz pretinca.
„Hoćemo li dijeliti taksi?” predložio je. „Svejedno idemo u istom smjeru.”
Lina je oklijevala. Prije tri godine rastali su se uvjereni da više nikada neće stajati jedno pokraj drugog. A ipak su bili ovdje, i svijet se nije srušio.
„Dobro”, kimnula je. „Ali ja pazim na GPS – ti se inače uvijek svađaš s tehnologijom.”
Jonas se nasmijao, a taj poznati smijeh natjerao je nešto u njoj da zadrhti. Možda je ponekad potrebno pustiti prošlost kako bi sadašnjost mogla postati svjetlija?
Dok su izlazili iz aviona, shvatila je da se prvi put nakon dugo vremena ne kaje zbog slučajnog susreta. Pred njima je bio rođendan, svečano postavljen stol i nesigurni pogledi rodbine. Ali sada je znala – uspjet će. Naposljetku, oduvijek su uspijevali.
Taksi je vijugao večernjim ulicama Zagreba. Lina je, kako je obećala, držala put na oku, dok je Jonas sjedio pokraj nje, odvojen samo torbom na srednjem sjedalu.
„Ovdje desno”, rekla je Lina, a Jonas se morao nasmiješiti: znala je put do njegovih roditelja bolje od njega samog.
„Sjećaš li se kad smo prvi put išli mami?” upitao je iznenada. „Cijelo si vrijeme bila tako nervozna.”
„Naravno!”, frknula je Lina. „Triput sam se presvukla od uzbuđenja. Htjela sam ostaviti dobar dojam.”
„A onda si se polila juhom.”
Oboje su se nasmijali, i na trenutak kao da je vrijeme stalo. Ali onda se taksi zaustavio pred poznatom kućom, i trenutak je odletio u suton.
Helga ih je dočekala na vratima i iznenađeno podigla ruke:
„Došli ste zajedno? Kakvo iznenađenje!”
„Slučajno smo se sreli u avionu”, objasnila je Lina žurno, primijetivši u očima bivše svekrve tračak nade.
„Uđite, uđite! Lina, pripremila sam ti tvoju sobu, istu kao i uvijek.”
Lina se ukočila. Njezina soba – spavaća soba na katu u kojoj su ona i Jonas uvijek odsjedali kad su dolazili u posjet. Gdje je jutarnje sunce slikalo zaigrane šare po tapetama i odakle se vidjela stara jabuka.
„Mama, možda bih ipak bolje uzeo gostinjsku sobu?” pokušao je Jonas.
„Bez rasprave!”, prekinula ga je Helga. „Tamo sutra spavaju gosti. Lina ostaje u spavaćoj sobi, ti u svojoj staroj dječjoj sobi. Sve kao nekada.”
„Kao nekada” – te su riječi odjekivale u Lininim mislima. Zapravo ništa nije bilo kao nekada, ali nijedno od njih nije se s Helgom usuđivalo raspravljati.
Večer je prošla u pripremama za proslavu. Lina je pomagala u kuhinji, dok je Jonas na tavanu razvrstavao stare kutije – zadatak koji je njegova majka odavno htjela da obavi. Namjerno su izbjegavali biti sami, ali pod istim krovom to nije bilo lako.
Noću Lina dugo nije mogla zaspati. Krevet joj se činio prevelik, previše prazan. Iza zida, u dječjoj sobi, škripio je pod – očito ni Jonas nije mogao spavati. Prepoznala je zvukove: tri koraka do prozora, četiri natrag. Tako je uvijek hodao kad je o nečemu razmišljao.
Odjednom je postalo tiho. Lina se okrenula na bok i pogledala kroz prozor. Stara jabuka šuštala je na vjetru, i na trenutak joj se učinilo kao da su posljednje tri godine…
