Zrinka leti dan ranije od ostalih, na rođendan svoje bivše svekrve. Tek što se spustila u sjedalo, trgne se – netko ju je upravo iznenada prozvao po imenu.
Prsti joj se grče oko remena torbe dok stoji u redu za prijavu. Do rođendana njezine bivše svekrve ostaje još jedan dan, ali Zrinka je namjerno odabrala raniji let. Zna da će Krešimir, kao i uvijek, sve odugovlačiti – vjerojatno će tek sutra ujutro poletjeti. Prošle su tri godine od razvoda, a za sve to vrijeme uspjeli su živjeti u istom gradu, a da se nisu ni jednom susreli. Sada, manje nego ikad, Zrinka želi poremetiti tu krhku ravnotežu.
Sjedalo 12A, preleti pogledom kartu. Do prozora, kako voli. U avionu posegne za knjigom – novim romanom koji je jučer počela čitati i ne može ga ispustiti iz ruku. Priča o ljubavi, izdaji i oprostu. Nekada je bježala od takvih priča, ali vrijeme liječi.
„Zrinka?” – poznati glas je trgne. „Kakva slučajnost!”
Polako podigne pogled. Krešimir stoji u prolazu, s ručkom svog kofera u ruci. Njegovan kao i uvijek, u svom omiljenom sivom sakou. Samo mu se na sljepoočnicama uvuklo malo sijedih vlasi, što prije nikada nije primijetila.
„Ti obično uvijek zakasniš”, izleti joj umjesto pozdrava.
„A ti uvijek sve planiraš unaprijed”, odgovori on sa smiješkom i izvadi kartu. „Hm, 12B.”
Zrinkine obraze oblije vrućina. Sat vremena leta pored čovjeka kojega je sve te godine brižljivo izbjegavala. Sudbina im se očito želi narugati.
„Mogu zamoliti nekoga da zamijeni sjedalo”, započne Krešimir.
„Pusti”, prekine ga Zrinka. „Odrasli smo.”
Krešimir klimne i sjedne pokraj nje. Njegov poznati aftershave dopliva do njezinih nosnica, a miris je pogodi kao ubod ravno u srce. Koliko se puta probudila s tim mirisom?
„Kako je na poslu?” upita nakon polijetanja, dok je šutnja postala nepodnošljiva.
„Dobro. Otvorila sam svoj studio joge”, odgovori smireno. „A ti? Još uvijek radiš na istom mjestu?”
„Ne, prešao sam u savjetovanje. Sjećaš li se da sam oduvijek sanjao o tome?”
Naravno da se sjeća. Sjeća se i beskrajnih rasprava o tome. Ona se bojala promjene, on ju je žudio. Sada, godinama kasnije, svatko je dobio što je želio. Zašto je onda njezino srce još uvijek boli?
„Mama će se jako obradovati kad te vidi”, kaže Krešimir nakon stanke. „Još uvijek čuva onu keramičku vazu koju si joj poklonila za prošli rođendan.”
„Ružica je uvijek bila…”, Zrinka zastane, tražeći pravu riječ, „tako dobra prema meni.”
„Čak i nakon razvoda govorila je da si bila najbolja snaha koju se moglo poželjeti.”
Zrinkine oči zasuze. Posegne za knjigom kako bi prikrila uzbuđenje.
„Što čitaš?” Krešimir baci pogled na naslovnicu.
„Vrijeme oprosta”, odgovori, i oboje zašute, shvativši ironiju naslova.
Ostatak leta provedu u šutnji, ali to je drugačija šutnja – ne napeta kao struna, nego gotovo ugodna, kao nekada. Kad avion sleti u Split, Krešimir joj pomogne skinuti torbu s police.
„Hoćemo li zajedno u taksi?” predloži. „Idemo ionako u istom smjeru.”
Zrinka oklijeva. Prije tri godine razišli su se uvjereni da nikada više neće stajati jedno pokraj drugoga. A eto ih sada, i svijet se nije srušio.
„U redu”, klimne. „Ali ja pazim na navigaciju – ti se inače svađaš s tehnologijom.”
Krešimir se nasmije, a taj mu poznati smijeh izazove drhtaj u nutrini. Možda ponekad treba pustiti prošlost da bi sadašnjost postala svjetlija?
Kad izađu iz aviona, shvati da se prvi put nakon dugo vremena ne kaje zbog slučajnog susreta. Pred njima je rođendan, svečano postavljen stol i nesigurni pogledi rodbine. No sada zna: uspjet će. Naposljetku, oduvijek su uspijevali.
Taksi se vijuga večernjim splitskim ulicama. Zrinka, kao što je obećala, pazi na rutu, dok Krešimir sjedi pokraj nje, odvojen samo torbom na srednjem sjedalu.
„Ovdje desno”, kaže Zrinka, a Krešimir se mora nasmiješiti: ona put do njegovih roditelja zna bolje od njega samoga.
„Sjećaš li se kad smo prvi put išli mami?” upita odjednom. „Cijelo si vrijeme bila tako nervozna.”
„Ma kakvi!”, frkne Zrinka. „Tri puta sam se presvukla od uzbuđenja. Htjela sam ostaviti dobar dojam.”
„A onda si se polila juhom.”
Oboje se nasmiju, i na trenutak vrijeme kao da stane. No tada taksi stane pred poznatom kućom, i trenutak nestane u sumraku.
Ružica ih dočeka na vratima i iznenađeno podigne ruke:
„Vi ste došli zajedno? Kakvo iznenađenje!”
„Slučajno smo se sreli u avionu”, požuri se objasniti Zrinka, dok u očima svoje bivše svekrve prepoznaje iskru nade.
„Uđite, uđite! Zrinka, pripremila sam ti sobu, istu kao i uvijek.”
Zrinka se ukoči. Njezina soba – spavaća soba na katu u kojoj su ona i Krešimir uvijek spavali kad bi došli u posjet. Gdje jutarnje sunce baca nestašne uzorke na tapete, a s prozora se vidi stara jabuka.
„Mama, možda bih bolje uzeo gostinjsku sobu?”, pokuša Krešimir.
„Nema rasprave!”, prekine ga Ružica. „Tamo sutra spavaju gosti. Zrinka ostaje u spavaćoj sobi, ti u svojoj staroj dječjoj sobi. Sve kao nekada.”
Kao nekada – te riječi odjekuju u Zrinkinim mislima. Zapravo ništa nije kao nekada, ali s Ružicom se nitko ne usuđuje raspravljati.
Večer prođe u pripremama za proslavu. Zrinka pomaže u kuhinji, dok Krešimir na tavanu sortira stare kutije – zadatak koji njegova majka odavno traži od njega. Namjerno izbjegavaju biti sami, ali pod istim krovom to nije jednostavno.
Noću Zrinka dugo ne može zaspati. Krevet joj se čini prevelik, previše prazan. Iza zida, u dječjoj sobi, škripi pod – očito ni Krešimir ne može spavati. Prepoznaje zvukove: tri koraka do prozora, četiri natrag. Tako je uvijek hodao kad je o nečemu razmišljao.
Odjednom postane tiho. Zrinka se okrene na bok i pogleda kroz prozor. Jabuka šumi na vjetru, i na trenutak joj se učini da posljednje tri godine nisu ni postojale.
