Dobro se sjećam našega seoskog dućana, koji smo svi jednostavno zvali bufet. Tamo su često navraćala djeca iz okolice da kupe karamele ili kekse. Meni je novac za slatkiše rijetko padao u ruke; obično bi mi mama kriomice od oca dala nekoliko kuna.
Prije nego što bih ušla u dućan, moja prijateljica iz susjedstva uvijek bi prvo provirila kroz prozor. Provjeravala je nije li unutra moj otac. Ako je on sjedio za pultom, okrenula bih se i otišla kući jer sam znala da mu moj dolazak sigurno ne bi bio po volji. No kad bi tamo umjesto njega bio stric Nikola, naš susjed, sve je bilo sasvim drukčije.
On bi me zapazio već s praga, iskreno se nasmiješio i doviknuo prodavačici Štefici neka mi da najveću čokoladu koju imaju u ponudi. Uvijek bi ponovio da će sam sve platiti i pritom izvadio novčanik. Štefica ga je jednom upitala zašto tako često kupuje slatkiše za Ružinu kćer, dok drugoj djeci jednostavno odvagne po sto grama običnih bombona. Stric Nikola samo je slegnuo ramenima i rekao da mu je žao djeteta koje rijetko dobiva takve poslastice. Štefica nije ništa odgovorila jer joj je najvažniji bio dnevni promet u blagajni.
U našoj kući nikada nije bilo pravog mira. Otac me otvoreno nije volio, i to sam osjećala od ranog djetinjstva. Znao se razbjesniti zbog svake sitnice: zbog krivo postavljenih cipela, loše opranog tanjura ili samo zbog moga pogleda. Kad bi počeo dizati glas, mama bi se uvijek našla između nas. Zaklonila bi me sobom i molila ga da se smiri i ne dira dijete. U takvim bi trenucima on postajao još razdražljiviji, govorio je da je u kuću dovela bogzna koga, a sad se još usuđuje protiviti njegovoj riječi. Mnoge riječi tada nisam razumjela, ali za mamu sam se bojala.
Mamina je ljepota ostala sačuvana samo na nekoliko starih fotografija koje je čuvala u drvenoj škrinjici na dnu ormara. Na tim je slikama bila nasmijana, svježa i radosna lica. U njezinim godinama mnoge su žene u selu još divno izgledale, ali mama je uvenula vrlo rano. Kriv je bio obiteljski život.
Tata je uvijek nalazio razlog za nezadovoljstvo, čak i kad je sve bilo savršeno obavljeno. Suseljani su se često pitali i nisu mogli shvatiti što tom čovjeku zapravo nedostaje. Imao je veliko i uredno imanje, pristojnu kuću, red u dvorištu. U školi sam imala same petice, ponašala sam se uzorno i potom bez ikakvih problema upisala studij u Osijeku. Mama se nikada nije protivila ocu; šutke je ispunjavala sve njegove upute samo da ne izazove novu svađu.
Kad sam napokon otišla na studij, osjetila sam ogromno olakšanje. Ipak, u gradu me nisu napuštale misli o mami koja je ostala potpuno sama. U rijetkim telefonskim razgovorima ili kad bih došla kući za vikend, znala sam je pitati zašto se otac tako ponaša prema nama. Govorila sam joj da od njega ne osjećam ni kap ljubavi i da se bojim kako isto tako ne voli ni nju. Mama bi oborila pogled, pokušala skrenuti razgovor i rekla da on ima težak karakter na koji se valja naviknuti te da će s godinama sve doći na svoje mjesto. Zamolila bi me da ne mislim na loše i da se posvetim učenju.
Nakon završetka studija odlučila sam se ne vratiti u selo. Uspjela sam se zaposliti kao ekonomistica u velikom poduzeću u gradu. Dodijelili su mi malu sobu u radničkom domu, i to je bilo moje vlastito mjesto u kojem mi nitko nije imao što zapovijedati. Tamo sam upoznala Andriju, koji je također radio u našem poduzeću kao mladi stručnjak. Često smo se sretali na poslu, zatim bismo zajedno ručali i šetali gradom nakon smjene.
Kad mi je nakon godinu dana Andrija predložio da mu postanem žena, osjetila sam se nevjerojatno sretnom. Odmah sam počela zamišljati naše vjenčanje, prekrasnu bijelu haljinu i mamu koja će se radovati. Jako sam htjela vjerovati da će me ta vijest možda natjerati oca da se promijeni i pokaže barem malo roditeljske topline.
Sljedećeg vikenda otišla sam u selo da roditeljima osobno priopćim svoje planove. Kad smo sjeli za stol, mirno sam objavila da se udajem. Mama je zaplakala od sreće, oči su joj zasjale toplinom kakvu nisam vidjela jako dugo. Odmah je počela govoriti što treba pripremiti i kako sve najbolje organizirati. Tata nije rekao ni riječi. Samo je spustio vilicu na stol, ustao i šutke izašao iz kuće. Te se večeri više nije vratio.
Kasnije, kad smo ostale same u kuhinji, mama je s teškim uzdahom rekla da otac ne želi dati novac za vjenčanje i da uopće ne namjerava sudjelovati. Kad sam se vratila u grad i sve ispričala Andriji, on me čvrsto zagrlio i rekao da nam ne treba ničiji novac te da ćemo sve sami organizirati. Bilo me jako sram pred njegovim roditeljima. Stalno sam mislila što će misliti o mojoj obitelji i zašto mi otac tako očito pokazuje svoj stav prema meni. Na kraju smo odlučili prirediti skroman ručak u kantini našega poduzeća i pozvati samo najbliže prijatelje i Andrijinu rodbinu. Moj otac na slavlje nije došao. Svim gostima koji su pitali za njega mama je kratko odgovarala da se iznenada razbolio i da nije mogao podnijeti dugo putovanje.
Neposredno prije početka svadbenoga ručka, dok smo stajale u zasebnoj sobi, mama mi je pomagala namjestiti veo. Ruke su joj jako drhtale, a suze su joj neprestano navirale. Gledala me s toliko duboke čežnje da mi je bilo neugodno. Tiho je šapnula da ima preda mnom veliki grijeh i zaklinjala me da joj oprostim. Tada sam pomislila da je samo uznemirena zbog očeve odsutnosti i skromnosti našega slavlja. Zagrlila sam je, zamolila je da se ne brine i rekla da je Stjepanova odsutnost isključivo na njegovoj savjesti, a da ćemo Andrija i ja ionako biti sretni. Mama je samo kimnula, ali joj je lice ostalo blijedo i tužno cijele večeri.
Nakon moje udaje mama je počela vidljivo kopnjeti. Jako je smršavjela, kretala se sve sporije i sve se češće žalila na umor. Nekoliko je puta dolazila k meni u grad, dugo sjedila u našoj kuhinji, započinjala neki važan razgovor, ali bi se svaki put zaustavila na pola rečenice, ne usudivši se reći glavno. Jednostavno nije stigla.
Na majčinu pogrebu otac se ponašao neobično. Na licu mu nije bilo nikakvih emocija, nije pustio nijednu suzu i ni s kim od suseljana nije progovorio. Bilo mi je neizdrživo bolno gledati tu hladnoću. Kad smo se nakon ukopa vratili u ispražnjenu kuću po moje osobne stvari, zaustavio me na pragu. Pogledao me svojim tvrdim očima i zlobno rekao da me sada, kad mame više nema, u toj kući nitko ne čeka i da tu nemam više što tražiti. Te su riječi stavile konačnu točku na naš odnos.
Godine su prolazile. S Andrijom smo izgradili čvrstu obitelj i dobili dvoje divne djece. Nedavno smo se uselili u novi stan, a život je tekao skladno i mirno. No mamu nikada nisam zaboravila. Redovito sam odlazila u selo posjetiti njezin grob, donijeti cvijeće i jednostavno biti uz nju. Svaki put kad bih prolazila pokraj naše nekadašnje kuće, vidjela bih oca kako radi u dvorištu, ali nikada se ne bih zaustavljala. Ta mi je kuća postala potpuno tuđa. Često sam mislila kako bi se bilo koji drugi čovjek na njegovu mjestu radovao uspjesima svoga djeteta, ponosio unucima i čekao posjete – samo on nije.
Prošle jeseni opet sam došla na groblje. Dan je bio hladan, a nebo prekriveno sivim oblacima. Već izdaleka ugledala sam kako uz mamin spomenik stoji neki čovjek i nešto radi. Prvo sam pomislila da je to možda otac, i srce mi se stisnulo od lošeg osjećaja. No kad sam prišla bliže, prepoznala sam našega staroga susjeda, strica Nikolu. Bio je u staroj toploj jakni i pažljivo je vadio suho cvijeće koje je već uhvatio prvi mraz.
„Dobar dan, striče Nikola“, mirno sam se javila, zaustavivši se kod ograde. „Nisam vas očekivala ovdje. Odlučili ste pomoći počistiti?“
Čovjek se polako ispravio, stavio ruke na donji dio leđa i teško uzdahnuo. Lice mu je bilo izorano borama, a pogled vrlo umoran.
„O, zdravo, mala“, odgovorio je promuklim glasom, koristeći moj stari dječji nadimak. „Eto, vidiš, odlučio sam malo pomoći jer suho cvijeće kvari izgled. Treba pospremiti dok se zemlja sasvim ne smrzne.“
„Kakva sam ja sad mala“, tiho sam se nasmiješila, pokušavajući održati ležeran razgovor. „Moja starija kći već se sprema za udaju, uskoro ćemo slaviti vjenčanje. Vrijeme brzo prolazi.“
„Brzo, doista“, složio se i opet protrljao leđa. „Ova me leđa u posljednje vrijeme užasno bole. Pogotovo kad se vrijeme mijenja. Eto, vidiš oblake, do večeri će sigurno snijeg.“
Nekoliko je puta muklo zakašljao, oborio pogled, a onda me ponovno pogledao. Pogled mu je odjednom postao ozbiljan i napet. Prestajao je s noge na nogu, obrisao ruke o radne hlače i prišao bliže.
„Znaš, Katica“, počeo je, a to što me je oslovio mojim pravim imenom učinilo mi se neobičnim. „Davno sam jednoj osobi dao čvrstu riječ da nikada neću otvoriti usta i da ću držati jezik za zubima. Šutio sam mnogo godina. Ali sada, kad Ruže više nema na ovome svijetu, a i moji su dani sve bliže kraju, osjećam da taj teret više ne mogu nositi u sebi. Moram ti se ispovjediti da napokon saznaš istinu. Imaš puno pravo znati zašto se Stjepan svih tih godina tako ponašao prema tebi i tvojoj majci. On jednostavno nije tvoj rođeni otac.“
Te su riječi bile toliko neočekivane da najprije nisam ni shvatila njihovo značenje. Samo sam stajala i gledala starca, osjećajući kako mi se sve iznutra hladi.
Nikola je nastavio govoriti; glas mu je bio mukao i miran, bez suvišnih emocija, kao da priča neku običnu prošlu priču. Ispričao mi je da su se u mladosti jako voljeli s mojom majkom Ružom. Ona je tada živjela u „bogataškom kraju“ našega sela, gdje su kuće gradili samo najimućniji domaćini. Njezina je obitelj bila vrlo ponosna, s prezirom je gledala na siromašnije suseljane i sanjala da kćeri nađe ugledna i bogata zaručnika. Mama se jako bojala svojih roditelja, pa je vezu s Nikolom čuvala u najstrožoj tajnosti. Čak ni njezina najbolja prijateljica nije znala da se potajno sastaju. Cijeli se kraj pitao zašto mlada djevojka koja radi u seoskoj pisarnici odbija sve domaće momke. Svi su mislili da čeka nekakva gradskoga prosaca.
Istina je izbila na vidjelo tek kad je mama shvatila da će s Nikolom dobiti dijete. Kad se povjerila roditeljima, u kući je planuo pravi skandal. Njezina je majka bila u takvom očaju da je bila spremna na svaku krajnost samo da spriječi udaju za siromašnog susjeda. Grozničavo je tražila čovjeka koji bi pristao brzo oženiti Ružu i prihvatiti tuđe dijete. Ružin je otac u potpunosti podržao ženu, rekavši da su spremni dati bilo kakav miraz i žrtvovati novac i imetak, samo da Nikola nikada ne prekorači njihov prag.
Njihov je izbor pao na Stjepana. Bio je znatno stariji od mame, mrzovoljna karaktera, ali vrlo praktičan i lakom na novac. Kad su mu ponudili veliku svotu i novo imanje u zamjenu za šutnju i brak, odmah je pristao. Ipak, postavio je jedan oštar uvjet: kategorički je odbio živjeti u istome dvorištu s njezinima. Zbog toga su Ružini roditelji morali mladome paru ostaviti novoizgrađenu kuću, a sami su se preselili u staru napuštenu kuću na drugom kraju sela.
Za cijelo je selo ta vijest bila šok. Nitko nije mogao shvatiti zašto se mlada ljepotica odjednom udaje za neljubazna i otvoreno gruba čovjeka iz kojega se ne može izvući ni riječ. Nikola se sjeća da je na dan njihova vjenčanja od jutra padala hladna kiša i da mu je to bilo najteže iskušenje u životu. Stjepan je od prvoga dana zajedničkoga života počeo pokazivati svoj odnos. Nije volio Ružu, a kad sam se rodila, njegova je razdražljivost samo rasla. Ni mama si nije mogla oprostiti slabost; nije voljela muža i stalno se okrivljavala što nije obranila svoju pravu ljubav. Odlučno nije htjela više djece sa Stjepanom jer se bojala da bi naslijedila njegovu tešku narav.
Nakon nekog vremena i Nikola je morao zasnovati vlastitu obitelj. Oženio se ženom s djetetom iz prvoga braka, njezina je dječaka odgojio kao vlastitoga sina, a poslije su dobili još jednoga dječaka. Pokušavao je živjeti normalno, ali svaki put kad bi me vidio na ulici ili pokraj dućana, osjetio bi jaku bol u srcu. Znao je da njegova vlastita kći odrasta u ozračju bez ljubavi, ali nije mogao ništa promijeniti. Jedino što je mogao bilo je da mi potajno kupi onu čokoladu u bufetu kako bi nekako pokazao svoju brigu. Ružini roditelji bili su ga strogo upozorili: ako se ikada pokuša približiti meni ili otkriti istinu, učinit će da ostane bez kuće.
„Eto, takva je priča, Katica“, tiho je završio stric Nikola i teško uzdahnuo. „Sad znaš sve kako je doista bilo.“
Stajala sam potpuno zatečena onime što sam čula. Te su se činjenice u mojoj glavi teško slagale jer su potpuno mijenjale moje poimanje djetinjstva i obitelji. Shvatila sam zašto me Stjepan nije volio, zašto je mama pred njim uvijek drhtala i zašto me prije vjenčanja molila za oprost.
„Samo nemoj svoju majku prestrogo suditi“, tiho je dodao Nikola i popravio kapu. „Njoj je tada bilo nevjerojatno teško.“
Polako se okrenuo i krenuo uskom stazom. Zaustavio se na samom izlazu, načas podigao glavu prema tamnom jesenskom nebu na kojemu su se već pojavljivale prve sitne pahulje. Nešto je tiho promrmljao, prekrižio se na starim grobljanskim vratima i zatim polako krenuo prema selu, ostavivši me samu s mojim mislima i sjećanjem na majku.
