Martina je tiho otvorila vrata i provukla se u svoj sanjivi stan, ne znajući hoće li majke slučajno odmarati ali, gdje je sreće! Iz kuhinje su dopirali glasni povici, majke su opet raspravljale kao da su na pijaci usred Splita. Toliko su se uživjele u svoju svađu da nisu ni primijetile njen dolazak u hodnik, gdje je cvilio pas Zvonimir kao da čuje duhove.
Majke, tako ih je Martina zvala, bile su njezina rođena majka Verica Branković, stara 82 godine, i svekrva Danica Radić, dvije godine starija, žena britka jezika i još bistrijeg pogleda. I sama Martina nije bila više mlada 59 godina, ali još je radila kao medicinska sestra u seoskoj ambulanti, s mirisom alkohola i zavoja pod noktima. Dan je bio težak, radnici iz dvije tvornice dolazili su na sistematski pregled, krvi na milijun i sve to za nekoliko eura. Martina sanjari o toploj večeri i mekom kauču, ali njene majke su imale druge planove; opet su pokrenule rat.
Prije tri godine izgubila je muža, a jedina kći preselila se u Rijeku i rijetko dolazila, pa je kad ju je sestra zamolila da preuzme njihovu majku, Martina pristala. Vozila se do Zagreba, vratila se u mali gradić i uselila Vercu u svoj podstanarski san. Stan, u staroj drvenoj kući s osam ulaza, bio je na prizemlju, s klupom pred ulazom na kojoj sjede stare žene i gledaju prolaznike, ali nijedna u godinama njezine majke. Tada su živjele samo njih dvije, godinu-dvije. Ali sve se promijenilo, kad je Martina dovela Danicu iz slavonskog sela.
Kućica Danice bila je pred raspadom, život na selu postao joj je nemoguć, a sva djeca su joj već otišla. Martina je bila uvjerena da će u društvu vrijeme brže prolaziti; napokon je svekrva prošla liječnički pregled, otkriven joj je šećer, dobila je tablete, dijetu i more podupirućih lijekova za srce koji su šuškali u noći. Majkama je dala cijelu veliku kćićinu sobu, kao kraljicama iz nekog sapuna.
Tjedan dana mir. Onda je počela fešta, kao na lokalnoj svadbi. Svađa za svaku sitnicu: jedna je pogrešno ostavila štap, druga je hrkala, treća je prdila od graha iz prošle večere. Smijeh, ali i suze, sve odjednom, kao u nepoznatom snu. Sve su žalile Martinu, kome drugome?
Martina ih je razdvojila Danica u Martininu sobu, Martina otišla u dnevni boravak među slike iz prošlosti. Mir je trajao kratko, nisu izdržale bez njihove rasprave oko jela i krive posteljine. Martina je majka provela život kao kuharica u školskoj kuhinji; Danica, pak, na selu, među kravama u štali.
A što tebi fali? Cijeli život uz peć, debljala se na besplatnoj hrani! Dobro znam kako ste pečene šnicle dorađivali kruhom, a meso štedjeli! Još ste i kiselo vrhnje s vodom razrijedili, tko tebi može zamjerit? Ja sam u štali od pet ujutro! riknula bi Danica, s osmijehom.
Vi iz štale, da ne kradete mlijeko i vrhnje, ni vrabac na grani ne bi preživio! A meni je trebalo nositi ogromne lonce mesa, prsti bi otpadali! E, trebala si u grad, pa ne bi krave ganjala do kraja života! uzvraćala bi Verica, dok bi pas Zvonimir gledao što bi ostalo od ručka.
I tako svaki dan. Nakon svađe bi pile valokordin, držale se za srce i prijetile kosturima štapovima, kao pokretne sjenke iz snova. Martina se bojala, hoće li si štogod napraviti.
Po čemu se sad svađate? upitala bi tiho.
Tad su je napokon uočile.
Ona je pojela dvije bajadere a ne smije, sama si rekla da može dobiti komu! Stalno jede bombone i krije papiriće pod jastuk! žalila se Verica.
A ti si razbila bocu s mlijekom, ni krhotine nisi mogla pokupiti ispod ormara! Još stoje tamo! dobacila bi Danica.
Drage moje! Sestra mi se javila, mladi su se iselili. Mama, ti ideš natrag u Zagreb, Danica tu ostaje, njezina kućica se raspala. Ja više ne mogu ovako. Moram vas razdvojiti, inače ću završiti u ludnici! izgovorila je Martina, kao da šapće snovima.
Majke su se povukle kao izgubljeni oblaci. Tri dana kuća je spavala, tiha, beživotna, ali onda su se obje pojavile pred Martinom, s molbom u očima.
Ne šalji me natrag, tu mi je lijepo, uvijek mi pomažeš, ovdje je zrak dobar, ovdje si mi ti rasplakala se Verica.
Više nećemo. Stvarno! Povjeruj nam zadnji put, jer bez Verice mi je dosadno, osjećala bih se krivom molila je Danica, šapatom.
I, gle čuda, od tog dana kao da su razumjele: nitko nije bolji, nitko nije imao lakši život svima je bio težak. Živjele su u miru, gledale beskrajne serije i navečer ih prepričavale Martini, dok su ljetne večeri mirisale na smokve i more kroz otvoren prozor.
Tako je prolazila godina za godinom, sve dok nisu, u razmaku od pola godine, tiho nestale iz Martininih snova, kao dva oblaka nad plavim jadranskim horizontom.
