S tobom sam star
O razvodu nismo počeli pričati krajem onog dana kad sam prvi put rekao Ani da se sve promijenilo. Niti kad je pronašla moj mobitel u džepu sakoa i pročitala poruke od kojih joj je zastao dah. Razgovor se dogodio posve obično, jednog veljačkog jutra, dok smo zajedno doručkovali za kuhinjskim stolom.
– Ana, moramo ozbiljno razgovarati.
– Reci.
– Želim razvod.
Ona je tiho stavila šalicu na stol. Kao da pazi da ne razbije nešto krhko, što je visjelo negdje u zraku.
– Već si donio odluku?
– Jesam.
Podigla je pogled i gledala me ravno. Sjedio sam nasuprot nje, s pramenovima sijedih pri sljepoočnicama, u onom tamnoplavom džemperu što mi ga je kupila prošli rođendan. Nisam je gledao, prstima sam prelazio po rubu stolnjaka, proučavao uzorak.
– Zbog Maje?
– Ne spominjimo imena.
– Zašto? Ti ne želiš nju izgovoriti ili želiš praviti se da ne postoji?
Napokon sam je pogledao. Već dvadeset i pet godina, Ana je znala čitati točno tu notu u mojim očima: odluka je pala, sad joj samo trebam da mi olakša.
– Umoran sam, Ana. Teško nam je posljednjih godina.
– Teško kome? Meni?
– Oboje nam je teško.
– Nemoj govoriti u moje ime. Ako ti je teško, kaži za sebe.
Duboko sam uzdahnuo, zavalio se u stolicu.
– Ne želim svađu. Želim da se rastanemo kao odrasli ljudi.
– A što odrasli rade? Samo klimnu glavom?
– Ana…
– Nisi proveo sa mnom dvadeset i pet godina tek tako. Sjećaš se kad smo stanovali kod tete Mare u Petrinjskoj, onoj sobici gdje su zimi znali zaleći prozori? Kad sam s tobom obilazila kreditore dok si otvarao prvi servis? Kad sam ti vodila knjige do kasno u noć, dok si spavao? Sjećaš li se?
– Sjećam se. I zahvalan sam ti za sve.
– Ne tražim zahvalnost! – Glas joj se na trenutak slomio, ali odmah ga je vratila pod kontrolu. – Tražim objašnjenje. Mijenjaš me za djevojku od dvadeset i šest godina, koja radi kao recepcionarka, koja ne zna ni koliko vrijedi pola onoga što ti koristiš.
– Nije do godina, Ana.
– Onda zbog čega?
Ponovno sam okrenuo pogled u šalicu. Tišina se rastegla.
– S tobom se osjećam staro, – rekoh tiho, naposlijetku.
Ana me gledala dugo. Onda je ustala, odnijela svoju šalicu do sudopera, zalila je vodom, obrisala ruke o krpu. Sve usporeno, s posebnom pažnjom, kao da svaki pokret nešto znači.
– Imaš četrdeset osam godina, Marko. Nisi mlad. Nije to moja krivnja.
Izašla je iz kuhinje. Ostao sam sjediti.
Dvadeset i pet godina nestade. Bez galame, plakanja, tanjura koji bi letili kroz prostoriju. Sve zbog jedne rečenice izgovorene uz jutarnji čaj i toga da sam rekao da se s njom osjećam staro.
Razvod je bio brz. Nismo imali djece: prvo nije išlo, kasnije se naviknuli na svakodnevicu, posao, obaveze, brige drugih. Imovinu su podijelili odvjetnici; Ani sam prepustio stan na Zrinjevcu, onaj troipolsobni što smo kupili pred sedam godina za svaki slučaj, i pola štednje što smo imali na računima. Mislio sam velikodušno je. Možda i jest. Ana je uzela ono što sam joj dao, ni riječi nije pitala više. Odvjetnik ju je uvjeravao da može tražiti još, no odrezala je: Dosta.
Meni je to bio dokaz da smo ostali civilizirani. Da sam sve napravio kako treba.
Maja se uselila kod mene u kuću nadomak Zagreba u ožujku. U travnju letjeli smo zajedno za Dubai. Slikao sam je uz more, ona je objavljivala fotografije s geolokacijom. Gledao sam te slike i mislio ovo je to, novi život. Sve sjaji, sve izgleda na svom mjestu.
Maja je bila lijepa. Riječ koju mnogi prebrzo kažu, ali točno joj je pristajala: kao natpis na reklamnom plakatu, privlačno ali ispražnjeno iznutra. Visoka, blajhana plavuša, s onim vještim načinom odijevanja naučenim novcem, a ne ukusom, glavom uvijek lagano zabacivanom unazad, kao da stalno pozira. Bila je od onih žena koje kad uđu, svi gledaju. Prvo sam mislio da je to prednost.
U firmi su je primili raznoliko. Djelatnici u Auto Marko servisu smješkali su se ispred, a komentirali iza. Moj stari partner Krešo, kad ju je prvi put upoznao, stisnuo joj ruku, a mene povukao u stranu:
– Zgodna je. Samo, pazi malo.
– Pazi na što?
– Ništa. Star si dovoljan.
Tada sam mislio da je Krešu jednostavno uhvatila zavist. Ljudi uvijek zavide kad netko napravi nagli preokret. Tako sam si objasnio.
Godišnjica mature bila je zakazana za kraj svibnja. Mi s fakulteta nalazili smo se svakih pet godina, ovaj put organizirao je Jura Babić, koji vodi odvjetnički ured u centru i voli kad je sve na veliko. Odabrao restoran Dubrovnik kod Kvatrića: dvanaest stolova, živa muzika, sve unaprijed plaćeno.
Odlučio sam voditi Maju. Zamišljao sam kako ulazimo zajedno, kako nas vide stari kolege, kako oni koji nisu nikad zavidjeli možda sad osjete tračak nemira ili čak poštovanja. Zvuči sitno, znao sam da je sitno, ali i dalje me grijalo.
Maja nije odmah pristala.
– Kakvi su to ljudi?
– S faksa, kolege. Davno smo završili zajedno.
– Jesu bogati?
– Neki jesu, neki nisu.
– Bit će mi dosadno s tim starcima.
– Svi imamo četrdeset i osam godina.
– Tebi to nije staro. Ja preferiram druge ekipe.
Kupio sam joj haljinu za tu večer, tamno plavu do poda, otvorenih leđa, skupu iz butika Maksimirska dama. Isprobala ju je, pogledala u ogledalo, rekla: Može, i ostavila u ormaru. Prihvatio sam to kao znak da dolazi.
Došli smo u Dubrovnik oko osam. Dvorana je vrvjela. Prepoznao sam Juru, sad širi u licu, proćelav, i Miru s njegovom suprugom Gordanom tihu, pažljivu ženu blagih očiju i ozbiljna izraza. Vidio sam Ivana, sada profesora na faksu, isto se oblači kao prije dvadeset godina, kao da svjesno prkosi vremenu. Prišla nas i Tea, sada gospođa Golubić s mužem Borom. Nekad dječačka, sad stari s dostojanstvom, što god to značilo.
Ulazak s Majom izazvao je tihu, gotovo neprimjetnu pauzu u razgovoru, ali ja sam ju jasno osjetio. Jura je skočio, zagrlio me, potapšao po ramenu:
– Markec! Bravo. Predstavi nam.
– Ovo je Maja, – rekoh, a u tom imenu osjetio sam uzlet ponosa.
Maja se nasmiješila onim svojim ispraksiranim osmijehom: savršeni zubi, usne naprijed, pogled pluta kroz ljude. Najmlađa i najblistavija te večeri, i svjesna toga.
Sjeo sam pokraj Gordane, koja odmah upita za Anu, ne shvaćajući da možda ne bi trebala:
– A gdje je Ana? Nisam je godinama vidjela. Prošle godine smo pričale…
– Razveli smo se, – kratko odgovorih.
Zastala je. Pogledala u Maju. Maja je baš tad listala mobitel, postavila ga uspravno za stolom stalna navika.
– Dobro, – rekla je Gordana tiho, a nisam znao što joj je točno jasno.
Večera je tekla svojim tokom. Pričali su o djeci, poslu, ljetovanjima, netko se žalio na zdravlje. Jura je pričao o novom projektu, gestikulirao živahno. Ivan se upuštao u raspravu. Slušao sam, kimao glavom, nalijevao si vino.
Maja je doslovno bila odsutna. Sjela je ravno, s haljinom što privlači pažnju, ali cijelu večer za mobitelom. Povremeno bi lajka nešto, jednom je uslikala tanjur za story.
Pristupila joj je Tea, pokušala započeti razgovor:
– Majo, gdje radite?
– U autosalonu. Bila sam recepcionarka. Sad ništa.
– Aha. Koliko ste dugo s Markom?
– Od jeseni.
– Lijepo, – Tea reče tonom kad ne znaš što bi zapravo rekao.
Maja klimne i vrati se mobitelu.
Onda dogodio se trenutak koji posebno pamtim. Mira, veseo ili primjereno “pod gasom”, nagnuo se prema Maji i pitao nešto o kvartu. Maja odgovori, pa ga upita:
– Koliko vam ima kvadrata stan?
Mira iznenađeno pogleda.
– Stan? Koliko kvadrata?
– Da.
– Sto dvadeset. Zašto pitaš?
– Ma samo tako, – slegnula ramenima.
Napraviš se da nisi čuo, ali čuješ. Vidio sam Gordanino lice kako se lagano zatvorilo, kao da je odlučila okrenuti glavu i nestati.
Nekoliko minuta kasnije, Tea i Gordana izašle su zajedno iz dvorane, a ja slučajno, isto izašao na cigaretu i zatekao se iza ugla u hodniku kad sam čuo njihov razgovor:
– Baš mi ga žao, – tiho reče Tea.
– Trebao bi sebe žaliti, – odgovori joj Gordana. – Ana je s njim prošla svašta. Sjećaš se dok su imali problema sa servisom? Nije spavala noćima.
– Sjećam se. Kako je sad ona?
– Čula sam je prošli tjedan, kaže dobro. Ide sestri u Španjolsku. Kaže smršavila, smije se.
– Hvala Bogu.
– Baš tako.
Vratio sam se za stol, natočio si još vina. Maja je tipkala nekome i smijala se ekranu. Gledao sam je i mislio: lijepa je. I što s tim?
Večer je završila oko jedanaest. Jura je toastao prijateljstvo koje “ne zahrđa”. Svi su se slikali, grlili, pozdravljali s obećanjima da se ne izgube.
Na parkiralištu Maja promrmlja:
– Baš je dosadno bilo. Tvoji prijatelji, kao iz drugog vremena.
– Sasvim su normalni ljudi.
– Normalni. Samo nisu moji.
– Sjedila si za mobitelom cijelu večer, – rekao sam glasnije nego što sam mislio.
– Dosadno je bilo.
– Nisi ni pokušala.
– Marko, ne moram ja zabavljati tvoje prijatelje s faksa. Htio si da dođem, došla sam. Sjedila, smješkala se.
Nisam imao što reći. Ima pravo, formalno. U biti je sasvim nepravda, ali nisam znao kako to objasniti. Sjedamo u veliki crni SUV Orkan, kupljen prije dvije godine, i na koji sam bio silno ponosan. Maja se veže, izvlači mobitel.
Šutimo dok vozim.
Na putu za Sesvete, cesta je postala mračna i uža. Uključujem duga svjetla. Već je bila skoro ponoć, šleperi tutnje iz rijetkog susreta. U glavi još odzvanja razgovor na hodniku: “žao mi ga”. O Ani, koja se smije u Španjolskoj. O Maji i onom pitanju o kvadratima.
Maja uz mene nešto priča, ja ne slušam.
– Marko.
– Da?
– Ništa, pitala sam te čuješ li me.
– Čujem.
– Trebali bismo do Atlasa sutra po ljetne cipele.
– U redu.
– I još nešto. Rita slavi rođendan idući petak, pozvala nas je…
Nisam čuo kraj. Ispred nas, iz zavoja, usred naše trake, izlazi golemi kamion. Vidim farove. U sekundi skrenem desno, hvatam rub ceste. Traka je ipak tamo pri kraju bila na nasipu, pa nas “Orkan” udara bočno u zemljani nagib, okreće se, potom drugi udarac u prednji kraj sve se okreće u trenu, ponestaje mi zraka, a zadnje što osjećam prije mraka je bol u lijevom ramenu. Sve se zatvara oko mene kao zimska magla.
Dalje ništa.
Intenzivna je mirisala na domestos i na nešto medicinsko, zauvijek prepoznatljivo. Došao sam svijesti postupno, prvo osjećajem težine cijelo tijelo kao od gline. Lijeva ruka nepokretna, nešto je steže sad shvaćam: gips. Svugdje boli, ali kroz sloj vate anestezija.
Nad menom medicinska sestra u plavoj kapi.
– Gospodine Marko, čujete li me?
– Da, – kažem, a vlastiti glas mi čudan.
– Dobro. Ležite mirno. U sigurnosti ste, sve je u redu.
– Nesreća?
– Da. Ne mičite se.
– Maja? Djevojka koja je bila sa mnom…
– Ona ima lakše ozljede, puštena je.
– Puštena?
– Prije par dana već.
– Par dana?
– Tri dana ste bili bez svijesti, gospodine Marko.
Tri dana. Pokušavam to pojmiti. Tri dana, a Maja već otpuštena. Znači, dolazila je. Sigurno je brinula, zvala liječnike. Valjda.
– Kada je bila ovdje?
Sestra se nevoljko nasmije.
– Provjerit ću kod kolegica, – odmahuje i odlazi.
Nije imala što provjeravati. Maja nije dolazila. To sam shvatio i prije no što je sestra došla s izmotavanjem o raznim smjenama. Prestar sam da ne čitam između redova.
Dan kasnije prebacuju me u sobu. Lom ramena lijevo, dva rebra, napuknuće lopatice, potres mozga. Teško, ali preživjet ću. Mlad doktor mi objašnjava mjesec ležanja, poslije rehabilitacija.
U sobi četiri kreveta, samo stariji gospodin s nogom u gipsu. Spava cijeli dan. Užasno tiho.
Nađem mobitel u ormariću, netko ga je donio. Nema punjača, ali sestra obeća dovesti.
Ležim, čekam pozive. Očekujem da će zvati Maja. Pa Jura ili Mira. Svi znaju za prometnu, netko mora zvati. Nitko ne zove. Mobitel leži pored mene, taman i nijem.
Predvečer dobijem punjač. SMS-ovi su ipak stigli. Tri poruke od Jure: prva čuo sam za sudar, nadam se da si dobro, druga javi kad možeš, treća imaš li se?. Od Maje ništa. Ni slova.
Biraj njezin broj. Dugi tonovi, automatska sekretarica. Ostavim slušalicu. Za sat vremena opet. Ništa.
Ležim i buljim u strop, beskrajno ponavljajući besmisleno pitanje: zašto se ne javlja? Možda je bez baterije, možda je pobjegla iz grada, možda…
Sam znam da je možda lažan izgovor. Nisam želio priznati sebi drugo.
Treću večer, kad je susjed već zaspao, a izvana zamračilo, otvori se vrata. Mislim sestra s terapijom, a uđe Ana.
Uđe tiho, onako kako jedino ona zna. U ruci joj termosica i vrećica s robom. Jednostavno odjevena: tamne hlače, svijetli džemper, kosa svezana. Vidim nešto drukčije, ali ne mogu odmah prepoznati što kasnije shvaćam: izgleda odmorno. Ne mlađe na glup način, nego kao čovjek koji je napokon odložio težak kofer.
– Bok, – kaže ona.
– Ana, – jedino to uspijem izustiti.
Sjeda do mene, stavlja vrećicu na stolicu, termicu kraj mene. Gleda me pogledom u kojem ima više sućuti, nego bola.
– Kako si?
– Živ.
– To je najvažnije.
Sjeda. Ja je gledam i šutim. Sve boli iznutra.
– Sama si došla?
– Sama.
– Maja…
– Znam da nije Maja, – mirno kaže. – Zato sam ja došla.
Šutim. Ana otvori termos, nalije bistru juhu u šalicu, mirisi podsjećaju na dom, nešto što mjesecima nisam osjetio.
– Popij.
– Ana, zašto si došla?
– Donijela stvari. Krešo s posla pričao da si ovdje. Nazvali firmu, rekli. Evo, čista roba, punjač, sve što treba.
– Zvala si na posao?
– Meni su javili.
Zahvalim na juhi, pijem je kao lijek. Prava, vruća, domaća.
– Ana…
– Nemoj, Marko.
– Samo želim…
– Rekla sam: nemoj. Ne počinji opet.
– Samo želim reći hvala.
Pogleda me. Zašuti.
– Nema zašto.
– Ana… Maja… Ni jednom nije došla. Zovem, ne javlja se.
– Znam.
– Znaš?
Ruke drži mirno na krilu. Govori tiho, smireno, o onome što nije lako, ali je u sebi izmirila.
– Znam nešto. Krešo mi je rekao. Jesi li potpisivao Maji kakvu punomoć oko imovine?
Osjetim hladnoću niz leđa.
– Što?
– Prije mjesec dana. Sjećaš se?
Sjećam se. Maja je donijela papire, rekla obična procedura, notar predložio, nikad ne znaš što može biti. Potpisao sam, žurio sam, vjerovao sam.
– Sjećam se.
– Krešo veli Orkan je prodan već. Po toj punomoći.
Sklopim oči.
– Kolekcionarske satove, Švicarce, što si ih godinama skupljao… Nema ni njih. Papiri pokazuju da je i oko kuće išla procjena. Ne znam detalje. Sam odluči što ćeš dalje.
– Ana… Oprosti.
Ne odgovara odmah. Gleda kroz prozor, tamo negdje gdje je već noć.
– Za što točno tražiš oprost?
– Za sve. Što sam otišao. Kako sam otišao. Što sam ti rekao… da se s tobom osjećam staro. Nije trebalo…
– Nije.
– Ana, znaš ti da si… da je sve…
– Marko. – Pogleda me, ne oštro nego kao netko tko je sve odtugovao. – Oprosta tražiš jer ti je sad teško. Ne jer si shvatio. Nego jer ti je teško. To nije isto.
Htio bih nešto reći. Ne znam što.
– Nisam više ljuta, – nastavi. – Dugo sam bila. Onda sam se umorila. Sad sam dobro i ne želim se vraćati u to.
– Izgledaš dobro.
– Hvala.
– Stvarno si… promijenila se.
– Postala sam to što sam cijelo vrijeme bila. Samo nisam vidjela.
Tišina. Susjed hrče u kutu.
– Krešo veli pravo ti treba brzo. Po punomoći može se pokušat osporiti, al što prije. Danas me tražio, dolazi kod tebe sutra. Javi sestri da ga puste.
– U redu.
– Ostavit ću mobitel na punjenje. U vrećici ti je punjač i odjeća.
– Ana…
– Što?
– Hoćeš doći opet?
Zaustavlja se na vratima. Pa iskreno odgovora:
– Neću. Vjerojatno ne. Došla sam se oprostiti. Uskoro letim. K Vale, u Španjolsku.
– Na dulje?
– Ne znam. Možda zauvijek. Vidjet ću.
– Sama ideš?
Na to se nasmiješi ne s podsmjehom, nego toplo, kao netko koga iznenadi naivnost tvog pitanja.
– Odrasla sam žena, Marko. Mogu sama.
– Čuo sam da si nekoga upoznala. Jura spomenuo…
– Juri bi bolje bilo da manje priča, – kaže bez ljutnje. – Da, ima nešto. Ali nije to više tvoja briga.
– Razumijem.
– Dobro je ako razumiješ.
Hvata kvaku.
– Ozdravi, Marko. Ustani na noge, riješi tu situaciju. Imaš firmu, imaš Krešu, imaš ljude koji te cijene. Ne predaj se.
– Ana.
Okrene se.
– Volim te. Želim da znaš.
Duga šutnja.
– Znam, Marko, – kaže tiho. – I ja sam tebe prije silno voljela. To je stvarno bilo i nitko to iz nas ne može uzeti. Ali to ne znači da treba vraćati prošlost.
Vrata su se tiho zatvorila.
Ostajem sam u polumraku. Slobodi se čuju koraci sestara, netko prolazi hodnikom. Izvana kaplje kiša, svibanj.
Zgrabim mobitel, hoću opet zvati Maju. Ne zovem. Počnem čitati stare poruke našu prepisu. Skrolam.
Bilo je tu svega. U početku, dok smo se upoznavali, slala je poruke što su me dizale. Onda, kasnije, sve kraće ok, pa kasnije, do deset, ne mogu sada. Skrolam mjesecima unatrag. Puno pitanja o novcu, kao podloga svakog razgovora: nisi rekao za prsten, kad idemo na more, trebam torbu, Marko, možeš samo prebaciti na karticu, nije mi više ugodno moliti.
Vlastite riječi više ne prepoznajem. Ne prepoznajem ni čovjeka kakav sam tada bio.
Onda, slučajno, naiđem na poruke pod imenom Ante, ostale slučajno sinkronizirane iz Majinog maila. U početku mi ništa ne bude jasno, ali čitam dalje tu su stvari koje ne želim vjerovati. Tu, od listopada prošle godine. Kad smo već bili zajedno nekoliko mjeseci.
On još ništa ne sumnja
Jesi mu isposlovala punomoć?
Prošli tjedan. Sve po planu
Pametna moja
Samo čekaj. Nakon nesreće, ili kad bude na putu, onda prebacujemo
Pročitam više puta. Polako, bez panike. Taman kad mi dođe do mozga.
Nesreća nije bila planirana. Do toga je samo došlo. Ali sve drugo je. Otpočetka. I ja, koji sam poslovao dvadeset godina, znao ugovor pročitati, znao procijeniti ljude, tu sam bio slijep. Slijep jer sam to htio biti jer mi je pasalo misliti da me mlada, lijepa žena voli, a ne ono što sam izgradio s Anom za dvadeset i pet godina.
Zamijenio babu za mladu tako govore kod nas. Nikad mi se ta rečenica nije sviđala, uvijek mi se činila primitvnom. A gle, nema točnijeg izraza.
Ležim dugo. Ne spavam. Mislima sam uz Anu, koja sad sjedi doma, ili već pakuje kovčeg za Španjolsku. Sjećam se kako je rekla znam, kad sam priznao da je volim. Ne i ja tebe, ne kasno je, samo znam. I u tom znam je sve.
Sjećam se okupljanja. Majinog pitanja o kvadratima. Gordaninog pogleda. Kako sam se tada pravio gluh. Gorka iskustva postanu dio tebe kad već nemaš priliku igrati ponovno.
U vrećici što je Ana donijela, pronađem pažljivo složenu zamjenu odjeće, knjigu mekih korica (znala je da volim čitati kad ležim, još otkako sam imao upalu slijepog crijeva 2009.), te na samom dnu, fotografiju.
Mala, papirnata, debeo stari sjaj. Nas dvoje. Ja dvadeset i sedam, ona dvadeset i šest. Negdje na Jarunu, ljeti, iza nas rijeka. Smijem se, bacam glavu unatrag. Ana me gleda kao što samo voliš istinski: mirno, sigurno, zauvijek.
Uz fotografiju cedulja, preklopljena, njenim rukopisom: Ovo nije moje. To je za tebe. Ozdravi. A.
Držim sliku i cedulju. Ništa ne govorim. Susjed hrče, kiša tambura po prozoru.
Marko Ivanković, 48 godina, vlasnik lanca servisa Auto Marko servis, leži slomljenih rebara, s gipsom na ramenu, napuklom lopaticom i potresom mozga. Drži fotografiju iz mladosti, a pored mu stoji termos sa juhom koju je donijela žena od koje se rastavio jer se s njom osjećao starim.
U toj slici ima nešto okrutno, nešto iskonski cinično, što sad osjećam do kraja.
Razmišljam o izdaji muža kakav jesam. O tome kako mi se odluke činile razumne: umorio sam se, želim promjenu. Takve rečenice korisne su samo kao izgovori. Ali nisu opravdanja, jer opravdanja nema.
Ana je otišla. Nisam ja otišao od nje. Mislio sam da sam otišao, ali zapravo je ona otišla prva, i to bez galame, mirno, bez uništavanja svega što sam gradio. Otišla je u svoj novi život, kojeg tek počinje šivati. Sad leti za Španjolsku. I smije se.
Mislim o vrijednostima, zemljištima našeg života, koje obično spominjemo apstraktno a zapravo su samo to što držiš, svakodnevno. Žena koja ti je noćima vodila knjigovodstvo. Koja je znala tvoje brige i dugove poimence. Koja nikad nije pitala koliko kvadrata ima nečiji stan. Koja ti je donijela juhu, kad su svi razlozi bili protiv toga.
Veze nakon četrdeset pet su posebno uređene. To nije mladost gdje se ponovo gradi sve iznova i sve rane zacijele. Greške ostaju, postanu dio onoga što jesi. I moraš ih nositi.
To sam sad razumio s tako jasnom oštrinom da me zaboljelo.
Negdje oko jedan ponovim poziv Maji. Nedostupno. Pretplatnik nije dostupan. Ni najmanje ne iznenađuje. Mobilni spremim. Izvadim cedulju s brojem odvjetnika od Ane, pogledam ime. Krešo stiže ujutro. Trebat će se boriti za punomoć, za Orkan, za satove i kuću. Bit će dugotrajno, neugodno morat ću objašnjavati gdje sam pogriješio.
Ali proći će.
Jer sada si više ne dopuštam leći i ne ustati, iz tvrdog inata koji mi je ionako uvijek gurao dalje. Podizao sam servis iz ničega devedesetih, pregovarao s ljutim ljudima, izlazio iz neizlaznih situacija. Znam kako se bori.
Bijes raste polako, kao toplina radijatora u ledenoj zimi. Isprva šaptom, pa sve jače. Ne bijes prema drugima prek zle, radne ljutnje prema sebi samom što sam dopustio sebi luksuz sljepoće.
Okrenem se na bok, koliko dopuštaju rebra, i stavim fotografiju uz termos. Mlada verzija mene smije se s nje. Mlada Ana gleda.
Shvatiti da je ljubav prošla je jedno. Ali znati da nije prošla, već si je sam izdao to je bolest bez lijeka. Pa ni mlada žena, ni skupa auta, ni fotke s mora, ne mogu to zakrpati.
U zračnoj luci Ana, sada opet Ana Perić, čeka let s koferom kraj nogu. Let kasni, ali nije nervozna. Uzima kavu iz aparata, gleda kroz staklo pistu. Misli o tome kako je ispravno posjetila me. Ne radi osjećaja dužnosti, ni nade, nego jer se dvadeset i pet godina ne briše zajedno s povredom, nego zato što je takva: nije mogla ne doći kad zna da sam sam.
O fotografiji razmišlja posebno. Našla ju je prije tri mjeseca, dok je spremala stvari pred selidbu. Dugo je držala. Onda odlučila ostavit će meni. Njoj više ne treba. Sve ionako nosi u sebi. Meni nek ostane papirnata za slučaj da mi zatreba nešto stvarno, kad mi bude najpotrebnije.
Objava: Valentina šalje poruku: Dolazimo po tebe u zračnu. Antonio isto dolazi, hoće te napokon upoznati. Antonio. Ana se smješka. Sve je to novo, čudno, možda malo strašno, ali dobro. Nitko ne zna gdje vodi. U četrdeset sedmoj, nakon svega, opet ispočetka.
Njezini dani dugo su pripadali tuđem životu. Nije se žalila. Sad su njeni. Njeno vrijeme, kofere, kava, avion, Valencia, novi nepoznati Antonio. Nevjerojatno ali ne treba brže nego ide, nego se već događa.
Veze nakon četrdeset i pet su drugačije. Nema tu žurbe, nema potrebe odmah sklapanjem svega. Samo mirna radoznalost gdje ideš. Ništa više.
Objava ukrcavanja. Dopije kavu, baci čašu, uzme kovčeg. Staje u red. Kroz prozor avion grije sunce.
Ana misli: kako je dobro što nisam ogorčena. Biti ljuta na muškarca koji nije mogao to bi bila taka šteta vremena. Biti ljuta na ženu koja je iskoristila slabost. Sve to traži snagu koju sad koristi pametnije.
Usput osjeća žaljenje za mnom ne onakvo željno pomoći, nego žaljenje iz daljine.
Predaje dokumente, ulazi u avion. Nalazi mjesto do prozora, sprema stvari. Gleda kroz staklo, aerodrom svjetluca. Kako znaš da je ljubav prošla? Kad te više ne boli. Prvo peče svaki dan, onda povremeno, onda samo kad pogodiš ranu, a onda ožiljak. Ožiljak ne smeta životu.
Avion kreće. Gleda kroz prozor; asfalt sjaji, sve se izdužuje. Zagreb ostaje ispod. Ne okreće se niti jednom.
Ležim u bolnici. Kiša pada. Fotografija stoji na ormariću. Pored nje termosica juhe. Krešo dolazi sutra u deset. Odvjetnik kasnije. Bit će to dug i neugodan proces. Dokumenti, dogovori, sudovi sve moguće. Bit će teško.
Prvo moram ozdraviti. Ustati iz kreveta. To nesmijem propustiti.
Uzmem fotografiju. Pogledam je još jednom, dugo. Ostavim je na ormariću, okrenutu tako da stalno u nju mogu pogledati.
Kišne kapi kuckaju po prozoru. Pomalo. Neprestano.
Možda sam tek sad, ležeći, na kraju svega, shvatio što znači biti star i što znači biti čovjek.
