– Skupi svoje krpice i gubi se, prije nego se Vedrana vrati! – taj oštar, bezobrazan ženski glas prikovao je Vedranu Kovačević za hodnik, a da nije stigla ni izuti cipele.
Dotrčala je kući usred radnog dana na pet minuta kako bi pokupila zaboravljenu putovnicu. Večeras su s Krešom Kovačevićem trebali kod javnog bilježnika uplatiti posljednji, presudni obrok za franšizu obiteljske pekare. Bila je to njihova zajednička želja posljednje tri godine, zbog koje su štedjeli svaki euro i odricali se svega. Bez njezine putovnice bilježnik ne bi mogao provesti ugovor.
Umjesto praznoga stana, dočekali su je tuđi glasovi. Muž i ta žena sjedili su u kuhinji iza zatvorenih vrata i glasno se prepirali, pa nisu čuli škljocaj brave.
– Čekaj, ne juri tako. Dogovorili smo se. Daj mi još malo vremena. Ona ništa ne zna.
Glas mu je bio čudan, tih, kao da je progutao kamen.
– Vrijeme je isteklo, dragi moj. Ili ti danas riješiš to, ili ću ja otići i sve joj reći. Dosta mi je skrivanja po kutovima i čekanja da tvoja vjerna supruga udostoji podijeliti ono što je moje po pravu.
Vedrani se učinilo da joj je netko oduzeo zrak. Noge su joj postale vata. Planovi, zajednička želja, njihov mali svijet koji su gradili ciglu po ciglu – sve se raspalo u sekundi. Krešo ima drugu. I ta druga traži da nešto napravi, polaže pravo na njihovu imovinu.
Vedrana nije upala u kuhinju ni napravila scenu. Nije imala snage. Panika ju je paralizirala. Ali putovnicu nije smjela ostaviti – bez nje bi propao posao zbog kojeg su se tri godine mučili.
Oprezno je, ne ispuštajući ni glasa, pružila ruku i zgrabila putovnicu s komode. Zatim je tiho pritvorila vrata, izletjela na stubište i poletjela niz stepenice.
Na ulici se malo pribrala. Paniku je zamijenila tupa, teška ljutnja. Nije imala namjeru priređivati scenu nespremna. Iz torbe je izvadila mobitel i nazvala stariju sestru Jagodu Perić.
– Jagodo, možeš li razgovarati? – glas joj je zapinjao.
– Vedrano, što se dogodilo? Po glasu te ne prepoznajem.
– Bit ću kod tebe za dvadesetak minuta.
Za dvadeset minuta Vedrana je sjedila u Jagodinoj kuhinji, stiskajući šalicu hladne kave. Jagoda je šutke slušala i odmahivala glavom.
– Ma kreten jedan! – prasnula je kad je Vedrana završila. – A kako je pjevao! Pekara, obiteljski posao, zajednička budućnost. A ono dovukao žensku u kuću dok ti radiš kao konj. Tko je, znaš?
– Ne znam. Nisam joj vidjela lice, ali glas… glas mi je bio poznat. Bezobrazan i pretjerano samouvjeren. I spominjala je pravo na imovinu. Jagodo, što ako mi pokuša uzeti dio posla? Novac smo držali na njegovu računu zbog lakšeg plaćanja.
– Stani, bez panike. – Jagoda je lupila dlanom o stol. – Prvo skinuti lovu s računa. Ali moramo otkriti tko je to. Ima li Krešo u servisu kakvih žena?
– Ma tamo su većinom muškarci, on je šef u autoservisu. Od žena radi samo knjigovotkinja… Čekaj. Jasna! Jasna, njegova rođakinja koja je prije tri godine otišla u Split!
– Jasna? – Jagoda se namrštila. – Pa što bi rođakinja radila s “skupi stvari i odlazi”? To je ljubavnica, Vedrano. Zovi Biserku. Ona radi u banci, možda nešto zna o računima i blokadama.
Jagoda je odmah nazvala Biserku Novak, njihovu zajedničku prijateljicu iz djetinjstva. Biserka je saslušala cijelu priču preko zvučnika i odmah presudila:
– Cure, ako je račun na Krešino ime, Vedrana bez njegove suglasnosti ne može maknuti ni lipe. Ali postoji caka. Potpisali ste predugovor za franšizu, s potpisima oba supružnika. Ako Krešo podigne novac mimo ugovora, odvjetnik prodavatelja može tužiti zbog kršenja. Vedrana, moraš hitno razgovarati s njihovim odvjetnikom. Ali najbitnije: saznajte tko je ta ženska.
U tom je trenutku Vedranin mobitel zazvonio. Na ekranu je pisalo “Krešo”. Duboko je udahnula, javila se i glasom bez ijedne treme rekla:
– Vedrana, gdje si? Već sam kod bilježnika, čeka nas za pola sata. Jesi li stigla po putovnicu?
– Jesam, uzela sam je. Dolazim, bit ću za desetak minuta.
– Odlično, čekam.
– Idi – rekla je Jagoda kad je Vedrana spustila slušalicu. – Glumi da se ništa nije dogodilo. Potpiši. Ako lova uđe u posao, ljubavnica je neće tako brzo dobiti. A mi ćemo istražiti tko je to.
Pred javnobilježničkim uredom Krešo je dočekao Vedranu s buketom njezinih omiljenih krizantema. Smješkao se kao da je osvojio glavni zgoditak, a to ju je ljutilo čak više od same moguće ljubavnice. “Kako netko može tako dobro glumiti?” – pomislila je, potpisujući papire. Posao je bio završen. Franšiza je kupljena. Prvi korak prema velikom snu napravljen je. Ali Vedrana nije osjetila ni mrvicu sreće. U njoj je bila samo hladna, proračunata ljutnja.
Navečer je Krešo spomenuo hitan posao u servisu i otišao. Vedrani to nije bilo sumnjivo; bila je to njezina prilika. Znala je da Krešo u garaži drži stari laptop na kojem je prijavljen njegov drugi oblak za privatne arhive i poslovne kontakte.
Uzela je taksi i otišla u garažno naselje. Izgovor je bio bezveze: treba pokupiti zimske gume za Jagodin auto. Ključevi su visili na zajedničkom svežnju.
U garaži je mirisalo na motorno ulje i benzinske pare. Laptop je pronašla brzo, a na ekranu je ostao otvoren messenger. Krešo se nije odjavio.
Otvorena je bila zadnja poruka. Sugovornica “A. Vuković”. Profilna fotografija odmah je razotkrila sve: Anđelka Vuković, bivša žena, s kojom se Krešo rastao još prije nego što je upoznao Vedranu. Anđelka je oduvijek bila poznata po zajedljivom jeziku i zavisti prema tuđim uspjesima. Pri rastanku joj je ostavio gotovo sve, samo da nestane. Ali njezinoj pohlepi očito nije bilo kraja.
Vedrana je krenula listati prema gore. I slika se iz korijena promijenila.
“Obećao si da ćeš mi vratiti svoj dio stana čim kreneš s poslom! – pisala je Anđelka. – Boli me briga za tvoju Vedranu. Ako danas ne pošalješ deset tisuća eura, sutra podnosim tužbu za podjelu imovine. Rok poslije rastave još nije istekao. Odvjetnik je rekao da će ti brzo blokirati račune. Tvoja pekara neće ni otvoriti vrata.”
Krešo: “Anđelka, imaj savjesti. Pri rastanku sam ti ostavio auto i svu ušteđevinu. Stan smo kupili zajedno, ali ti nisi uložila ni lipe. Pomagao sam ti koliko sam mogao. Sad s Vedranom svaki euro ide u posao. Pusti me da pokrenem pekaru, za šest mjeseci počet ću ti vraćati tih deset tisuća u ratama.”
Anđelka: “Ne, danas! Ili ću doći k njoj na posao i napraviti cirkus. Skupi svoje stvari iz garaže koje tamo skrivaš i nestani iz mojega života – ali novac vrati!”
Vedrana je dvaput pročitala poruke. U glavi joj se sve preokrenulo. Nikakve ljubavnice nije bilo. Postojala je prljava ucjena bivše žene koja je nanjušila novac i odlučila se okoristiti na Krešinoj pravnoj nepismenosti.
A Krešo, glup i ponosan, samo je pokušavao spasiti stvar: zaštititi Vedranu od tog pakla i riješiti sve sam. Zato se krišom sastajao s Anđelkom u njihovu stanu – nosio joj je stare papire za stan, da joj dokaže da na njega nema pravo.
Vedrana je zatvorila laptop. Napetost koja ju je držala cijeli dan odjednom je splasnula. Zamijenila ju je odlučnost. Anđelku je vodila samo niska pakost: zavist prema njihovoj sreći i svemu što su postigli. A Vedrana nije namjeravala dopustiti toj ženi da im uništi obitelj.
– Jagodo, otkazujemo potragu za ljubavnicom. Gore je. Bivša žena ucjenjuje Krešu sudom oko imovine – rekla je u telefon.
– Anđelka? Ta pijavica? – naljutila se Jagoda. – Znači, idemo je izvesti na čistac. Muž moje prijateljice odličan je odvjetnik za građanske predmete. Jesi li slikala prepisku? Juri kući.
Dva dana poslije Vedrana je sama dogovorila sastanak s Anđelkom u malom kafiću na periferiji grada. Krešo nije imao pojma. Kad je Anđelka ušla, drsko se klateći i važno se smješkujući, Vedrana se nije ni maknula.
– Gledaj ti nje, sama gazdarica – razvukla je Anđelka, sjela preko puta i prekrižila noge. – Što, Krešo se napokon izbrbljao?
– Krešo nema veze s tim. – Vedrana je mirno izvadila iz torbe debelu mapu. – Ovo je ispis tvoje prepiske s mojim mužem. Zakonski se to zove ucjena. A ovo je kopija bračnog ugovora i zemljišnoknjižni izvadak.
Stan o kojem pričaš kupljen je prije braka, novcem od Krešine prodaje starog studija. Ti tamo nisi ni prijavljena. Odvjetnik je sve provjerio. Ni jedan sud neće ti dosuditi ništa. Samo si blefirala.
Anđelkino lice iskrivilo se od bijesa. Drzovitost je nestala u trenutku.
– Misliš da si pametna? – siknula je. – Uredit ću vam život.
– Nećeš. – Vedrana ju je mirno pogledala. – Ako se još jednom obratiš mom mužu, pošalješ mu poruku ili se pojaviš blizu naše pekare, ova prijava ide ravno u državno odvjetništvo. Pravno gledano, ti si nitko. Izlaziš iz našega života. Sada. Zauvijek.
Anđelka je zgrabila torbu, skočila sa stolca i bez pozdrava umalo istrčala iz kafića. Shvatila je da je izgubila na svim frontovima.
Navečer je Vedrana pripremila svečanu večeru. Kad se Krešo vratio, umoran s posla, zagrlila ga je i pred njega na stol stavila onu mapu.
– Vedrana… što je ovo? – zbunjeno je pogledao papire, a zatim nju. – Otkud ti to?
– Znam sve, Krešo. I za Anđelku, i za njezine prijetnje. Čula sam vaš razgovor onog dana kad sam došla po putovnicu. Prvo sam pomislila da je ljubavnica. Onda su cure i ja sve posložile. Problem s Anđelkom riješen je. Neće nas više dirati. Jagodin odvjetnik provjerio je sve – njezine su prijetnje prazne priče.
Krešo je nekoliko minuta šutio i prekrio lice rukama. Kad je podigao glavu, u očima su mu bili zahvalnost i olakšanje.
– Oprosti mi. Ponašao sam se kao idiot. Htio sam sve riješiti sam, da te ne opterećujem. Bojao sam se da ćeš pomisliti da radim nešto iza tvojih leđa.
– Mi smo obitelj, Krešo. – Vedrana je sjela pokraj njega i stavila dlan na njegovu ruku. – Od sada sve probleme rješavamo zajedno. Bez tajni.
Dva tjedna kasnije pekara je svečano otvorila vrata. Vedrana je stajala za blagajnom, Krešo je slagao svježe pecivo u vitrinu, a Jagoda i Biserka pomagale su za šankom i primale narudžbe prvih gostiju. Do večeri je sve bilo rasprodano. Vedrana je sjela za stol i počela brojiti prvu čistu zaradu. Krešo joj je prišao s leđa, stavio joj ruke na ramena i tiho upitao:
– Pa, šefice, jesmo li u plusu?
Vedrana je preračunala novčanice, spremila ih u blagajnu i nasmiješila se:
– Jesmo, Krešo. Ima za najam za sljedeći mjesec, još i pretekne. Javi Jagodi neka dođe na večeru – slavimo prvi radni dan.
