Telefon je zazvonio u pola sedam ujutro, dok je Jelena Kovač stajala u hodniku s jednom cipelom u ruci. Na ekranu je pisalo „Sanja”. Nije se javila dok nije navukla drugu cipelu, a onda je ipak pritisnula zelenu tipku i slušalicu namjestila između uha i ramena. Znala je da Sanja zove samo kad joj nešto treba, i to uvijek u najgorem mogućem trenutku.
— Lena, treba mi hitno četrdeset tisuća kuna. Luka ide u kamp — onaj jezični — i još poduka iz matematike, znaš kakve su sad cijene.
Ne „bok”, ne „kako si”. Odmah četrdeset tisuća i Luka.
— Dobro jutro — reče Jelena.
— Dobro, dobro. Pa, hoćeš li mi danas prebaciti? Mjesto u kampu će otići.
***
Luku su doveli zimi, kad je imao dvije godine i tri mjeseca. Sanja je stajala na pragu s torbom preko ramena i kolicima u kojima je spavao nećak, i pričala brzo, kao da se boji da će je prekinuti.
— Lena, samo par mjeseci. Sad mi stvarno ne ide. Tomislav je otišao, nemam novaca, moram naći posao, a s njim kud ću. Mama kaže da si ti slobodna, pa ti je lakše.
Slobodna. Ta je riječ u njihovoj obitelji prirasla uz Jelenu kao etiketa koja se ne da odljepiti. Trideset i jedna godina, svoj jednosobni stan u Dubravi, knjigovođa u građevinskoj firmi, bez udaje, bez djece. Zapravo — slobodna. Pa onda — lakše.
— Sanj, ja radim. Izađem u šest, vratim se u osam.
— Pa ima vrtić! Dat ću ti nešto novca čim se zaposlim. Ma Lena, molim te. Dobra moja.
Majka je nazvala te iste večeri.
— Što ćeš, sestru s djetetom izbaciti na ulicu? Muž joj je pobjegao, nije pri sebi. A ti si sama kao prst, ta ti nije teško. Bog ti nije dao svoje — pa pomozi bar nećaku.
Bog ti nije dao. To je također bilo rečeno. Uzgreban, kao da se govori o vremenu.
Jelena je uzela Luku na par mjeseci.
Par mjeseci se razvuklo tako da ih Jelena prestala brojati. Prvo je Sanja „tražila posao”. Onda ga je našla, ali „nije kliknulo sa šefom”. Onda je otišla u Split „da se rasprši, pa ću poludjeti”. Iz Splita su stigle fotografije — ona na barki, ona s nekim preplanulim muškarcem, ona u kafiću. Novaca nije stiglo.
Luka je krenuo u vrtić kraj Jeleninog stana. Jelena je ustajala u pet da ga stigne spremiti, odvesti i doći na posao. Bolovao je često, kao sva vrtićka djeca, pa bi uzela slobodan dan bez plaće ili noćima sjedila nad izvješćima kako bi danju bila s njim. Kupila mu je krevetić, a onda je rasklopila kauč jer je krevetić postao malen. Cipele, jakne, kape — sve se to kupovalo nekako samo, bez računice, jer nije dijete smjelo hodati u pohabanom.
Sanja bi se pojavila svaka dva-tri mjeseca. Dovela bi igračku, izljubila Luku, plakala: „Jao, kako mi te fali, sunce moje”, a za dva sata otišla — imala je „posla”, „sastanak”, „novoga frajera, ne možeš vjerovati kakav je”.
— Mogla bi barem ostaviti za pelene — rekla je jednom Jelena.
— Lena, sad mi je baš teško. Čim se zaposlim, sve ću vratiti, kunu do kune.
Luka je Jeleni govorio „mama Lena”. Sam od sebe, nitko ga nije učio. Ona ga je u početku ispravljala, govorila „ja sam teta”, ali on nije razumio, pa je odustala.
Zaspao bi joj na ramenu dok mu je čitala o Profesoru Baltazaru. Sa četiri godine znao je sva slova napamet, jer ih je Jelena slagala od magnetića na hladnjaku. Plakao je kad bi ona odlazila na posao, a dočekivao je na vratima kad bi se vratila.
Pet godina.
Oduzela ga je Sanja ljeti, pred školu.
Došla je, ali druga — popravila se, u finom kaputu, s novim mužem Hrvojem, koji je čekao u autu.
— E, Lena, gotovo je, spremna sam. Hrvoje zarađuje, imamo stan, upisat ću Luku u normalnu školu, imamo gimnaziju blizu. Hvala ti, naravno, puno si me spasila.
— Sanj, ima sedam godina. Cijeli život je ovdje.
— Pa on je moj sin. Ne budi kao da nisi od nas. Dijete mora uz majku.
Luka nije htio ići. Držao se Jelenine majice, derao se toliko da su susjedi izvirivali. Sanja je nervozno skidala njegove prste.
— Luka, prestani se sramotiti. Idemo k mami, kod mame je predobro, imat ćeš svoju sobu.
Jelena je sjedila na podu u hodniku dok su silazili. Čula je Luku kako plače na stubištu. Zatim su lupnula vrata zgrade i postalo je tiho.
Skupila je njegove magnetiće s hladnjaka u kutiju od cipela. Spremila u ormar, na gornju policu.
Tri godine Sanja gotovo nije zvala. Za Novu godinu — formalno „sretan blagdan”, za Jelenin rođendan — ponekad se sjeti, ponekad ne. Luku k njoj nije dovodila. „Lena, neugodno je, vući se preko cijelog Zagreba, zauzet je, ima treninge.”
Jelena je išla sama. Nosila darove, šetala s njim u parku pred njihovom zgradom vikendom kad je Sanja dopustila. Luka je porastao, bilo mu je neugodno grliti se na ulici, ali u parku, kad nitko nije gledao, svejedno ju je hvatao za ruku.
A onda su i ti susreti prestali. Čas Sanja „otišla na more s Hrvojem”, čas „Luka ima poduku”, čas jednostavno ne bi javila.
I evo — pola sedam ujutro. Četrdeset tisuća kuna.
— Sanj, čekaj. Koje četrdeset tisuća?
— Govorim ti. Kamp, poduka, još mu treba uniforma, sav je izrastao. Sad mi je teško, Hrvoje preustrojava tvrtku, sav novac mu je u njoj. A ti njega voliš. Ti si ga odgojila. Nije ti teško.
To „ti si ga odgojila” Jelena je prvi put čula u tri godine. Prije je bilo — „on je moj sin”, „dijete treba uz majku”. A sad, kad su zatrebale pare — odgojila.
— A Hrvoje? Rekla si da on zarađuje.
— Objašnjavam ti — on je sad sve uložio u firmu. I uopće, što se ti miješaš u Hrvoja, to nije njegovo dijete. Tomislavovo. Točnije, moje.
— A Tomislav? On mu je otac. Neka plaća alimentaciju.
U slušalici se začuo uzdah, težak, iz dubine.
— Jelena, jesi li ti normalna? Tomislava nisam vidjela sto godina, gdje ću ga tražiti. Molim te čovječno. Sestru rođenu. Imaš plaću, imaš karijeru, živiš sama, trošiš samo na sebe. A ja sam majka, imam dijete.
— Imaš dijete već deset godina. Luka nije jučer rođen.
— Pa što? Djeca stalno traže pare! Ne znaš ti jer nemaš svoje!
To je to. Jelena se nije ni uzrujala. Znala je da će to reći, čekala je, svejedno je pogodilo kao vrela voda.
— Svojih nemam — ponovi Jelena. — Zato sam pet godina odgajala tvojega.
— Opet ti to! Sto godina je prošlo! Što si zapela — odgajala, odgajala. Jesi li te ja silila? Sama si uzela!
Jelena je tog jutra zakasnila na posao. Sjedila je u hodniku na stoličici, u cipelama, u kaputu, i računala.
Nikada nije računala prije. Nije htjela. A sad je uzela papir na kojem je bio napisan recept od doktorice, okrenula ga i počela pisati po poleđini.
Vrtić — plaćala ga je sama, nije imala olakšicu, tuđe dijete bez dokumenata na njen račun. To je jedno. Odjeća, obuća — svake sezone. To je dva. Igračke, knjige, priručnici. Lijekovi — Luka je s pet godina imao upalu pluća, uzela je godišnji bez plaće. Zubi — vodila ga kod privatnika jer je u okolnom ambulanti bio red mjesec dana. Krevetić, kauč, posteljina, dječje posuđe.
Ispalo je — za pet godina iz vlastitog je džepa izvadila toliko da bi s tim novcem mogla godinu dana ne raditi.
A Sanja nije dala ni kune. Ni jednom. Ni za pelene, ni za jaknu, ni za lijekove.
I sad traži četrdeset tisuća. Da joj se „ne izgubi mjesto u kampu”.
Jelena je presavila papir na četiri i spremila u torbu.
Navečer je Sanja nazvala opet. Ovoga puta smirenije, ulazeći iz daljine.
— Lena, jesi li razmislila? Ne inzistiram na četrdeset. Koja trideset. Koja i dvadeset i pet, barem za kamp.
— Neću ti dati, Sanj.
Pauza.
— Kako – nećeš?
— Ovako. Neću dati ni četrdeset ni dvadeset i pet. Ti si njegova majka. Uzela si ga kad ti je odgovaralo. Sada ga sama i uzdržavaj.
— Jelena! — glas joj je poskočio. — Kako ti jezik to može! Pa to je Luka! Nosila si ga na rukama!
— Nosila. Pet godina. Bez plaće. A ti si u to vrijeme u Splitu jahala na skuteru. Tražila sam da ostaviš bar za pelene — sjećaš se što si rekla? „Čim se zaposlim, vratit ću.” Gdje su moje pare, Sanj? Kunu do kune, obećala si.
— Ti… ti mi predbacuješ staro? Meni to nije bilo do toga! Život mi se rušio!
— A meni se nije? Ustajala sam u pet. Noćima sam slavila izvještaje da bih danju bila s njim. Tri godine nisam bila ni na kakvoj vezi, jer kakvom muškarcu treba žena koja nije udana i ima tuđe dijete, a ne može ga ni posvojiti jer je majka živa i zdrava i ljetuje na moru.
U slušalici je zaplakala. Stvarno ili ne — Jelena je odavno prestala razlikovati.
— Mislila sam da ga voliš — rekla je Sanja tankim glasom.
— Volim. Zato ti neću dati novac. Jer oni neće otići na kamp. Znam ja tvoje kampove. Nađi Tomislava, podnesi za alimentaciju — to je zakonski, to je ispravno. Ili pitaj Hrvoja, kad si već u braku. Ja nisam bankomat koji se uključi kada je tebi „sav novac u firmi”.
Majka je nazvala dan poslije. Jelena je znala da hoće.
— Jelena, što čujem. Odbila si sestru?
— Bok, mama.
— Nema „bok”, nego odgovori! Sanja plače, dijete joj ostaje bez kampa, a ti, tetka rođena, štediš kune! Kako te nije sram!
— Mama, pet godina sam odgajala Luku. Gdje je bila Sanja?
— Pa imala je tešku fazu! Što se praviš tužitelj, sve ti računaš! Rođena krv, a ti kao strana.
— Rođena krv. A kad je meni bilo kasno za svoje i sjedila sam s tuđim, faktički tuđim djetetom umjesto svog života — koja je to bila krv?
Majka je zastala na sekundu.
— Pa ti si sama pristala. Nitko te nije silio.
— Pristala. Zato što si ti rekla „Bog ti nije dao svoje, pomozi bar nećaku”. Sjećaš se? Pomozi. Pomogla sam. Pet godina. A sad Sanja traži još, i opet sam ja loša.
— Ona ne traži, ona tebe moli!
— Ona traži, mama. S „dužna si” i „nemaš svoje”. To nije molba.
— Kažem ti, Jelena — majka je snizila glas, i Jelena je znala da slijedi presuda. — Ne daš novac — nemoj se ni javljati za blagdane. Kad si već tuđa obitelji.
— Dobro — rekla je Jelena. — Neću se javljati.
Prva je spustila slušalicu. Prije je uvijek čekala da majka završi.
Sanja je povukla posljednji adut za tjedan dana. Napisala je poruku, dugu, na pola ekrana.
U suštini jednostavno: „Kad si takva, svima ću reći da je rođena tetka odbila pomoći djetetu. Da ga se odrekla, izbacila iz života kad joj je postao nepotreban. Da vidimo što će ljudi reći.”
Jelena je čitala stojeći za štednjakom. Pročitala dva puta. Onda je odgovorila polako, birajući svaku riječ.
„Reci. A ja ću pokazati račune. Sačuvala sam ih — za vrtić, za doktore, za sve. Pet godina. I ispričat ću kako mi nisi mogla ostaviti za pelene dok si se vozila po Splitu. I kako si uzela Luku kad ti je odgovaralo, a onda me tri godine nisi puštala k njemu. Da vidimo, Sanj, koga će ljudi osuditi.”
Nije, naravno, imala sve račune. Nešto je ostalo — potvrde iz privatne klinike, ugovor s vrtićem. Ali Sanja to nije znala. I Sanja je zašutjela.
Zauvijek.
Prošlo je proljeće, počelo ljeto. Na majčin rođendan — šezdeset i petu, a da — Jeleni nisu poslali pozivnicu. Saznala je kad je vidjela da je sestrična objavila fotografije s proslave, svi su bili tamo, i Sanja, i Luka u novoj košulji, i majka na čelu stola. Bez nje.
Jelena je gledala Luku na fotografiji. On se izdužio, postao nezgrapan kao svi tinejdžeri, ali oči su mu ostale iste — prepoznala bi ih među tisućama. One iste koje su je gledale odozdo dok mu je čitala o Profesoru Baltazaru.
Poziv je stigao u lipnju, kasno navečer, s nepoznatog broja.
— Mama Lena? — glas mu se mijenjao, skakao iz dubokog u visoki. — Ja sam, Luka. Zovem s frendovog telefona. Mama mi ne da da te zovem, kaže da si nas ostavile.
Jelena je sjela na stoličicu.
— Lukice. Nisam te ostavile. Čuješ li me? Nikad.
— Znam — tiho je rekao. — Sjećam se kako si stavljala slova na hladnjak. Sve se sjećam. Ali mama priča drugačije.
Razgovarali su desetak minuta. O školi, o robotici, koja ga je sad obuzela, nešto lemi. Jelena je slušala i bojala se disati da ga ne prestraši. Na kraju je rekao:
— Nazvat ću te opet. Samo nemoj reći mami, molim te. Oduzet će mi telefon.
— Neću reći — obeća Jelena. — Zovi, sunce, kad god poželiš.
Veza je prekinuta.
Zvao je još dvaput. Onda je prestao — ili je frendov mobitel crkao, ili je Sanja naslutila. Jelena nije znala. Broj s kojeg je zvao više se nije javljao.
Izvadila je iz ormara, s gornje police, kutiju od cipela. Otvorila je. Magnetići — plavo „L”, crveno „U”, žuto „K”, zeleno „A”. Sva slova pomoću kojih je naučio čitati ležeći na njenom ramenu.
Jelena ih je poslagala na hladnjak. Jedan po jedan, kao nekad. „L”, „U”, „K”, „A”. Stajala je, gledala. Onda je uzela telefon, našla zadnji broj s kojeg je zvao, i spremila ga. Dala mu ime „Luka”. I ostavila telefon na stolu, ekranom prema gore, da vidi ako se upali.
