Četiri noći zaredom mačka je budila Tomislava Horvata točno u tri. Zaključavao je vrata, ljutio se, tražio po internetu kapi za smirenje životinja. A trebalo je samo ustati i poći za njom u kuhinju.
Prve noći Tomislav je zamalo bacio jastuk na mačku.
Bilo je točno tri. Najteži, najomraženiji noćni sat, kad se čovjek još nije porpavio spavao, a već su ga iščupali iz sna. I zato u njemu odmah postane suho, ljutito i bodljikavo.
Probudilo ga je to što ga je netko nježno, ali uporno dodirivao po obrazu. Ne pandžama – nego šapom. Kao da ga nije budila mačka, nego netko tko strpljivo ponavlja: ustani. Molim te, ustani.
Tomislav je otvorio oči i ugledao Cvitu.
Stajala je tik uz jastuk – trobojna, s poderanim lijevim uhom – i gledala ga onako kako samo životinje znaju gledati: ravno, bez neugode, bez suvišnih objašnjenja. Nakon sekunde šapa je opet legla na njegovo lice.
– Jesi li ti poludjela?.. – hrapavo je promrmljao.
Cvita je tiho mjaukala.
Ne glasno.
Ne jadikovački.
Ali tako kao da o tom kratkom zvuku doista nešto ovisi.
Tomislav je sjeo na krevet – ljut, težak, s onom trenutnom noćnom mržnjom prema svemu živom što mu smeta spavati. U sobi je bio mrak. Samo je ulična svjetiljka rezala strop mutnom žutom prugom. Iza prozora bio je studeni – vlažan, gol, nesan. Radijatori su se čas zagrijavali čas hladili. Pod je bio leden.
Otišao je u kuhinju, nasuo hranu u zdjelicu i ljutito promrsio:
– Na, jedi. I daj mi bar noću normalno poživjeti.
Cvita je prišla zdjelici, ponjušila hranu, ali nije jela. Umjesto toga otrla se o njegovu nogu, okrenula se i otišla u dubinu kuhinje. Zaustavila se. Osvrnula se.
Tomislav to više nije primijetio.
Vratio se u postelju, umotao se u deku i gotovo odmah utonuo u san, zaključivši da se mačka jednostavno čudno ponaša. Životinje znaju: čas im hrana nije prava, čas raspoloženje nije takvo, čas mjesec, vjerojatno, ne sja s prave strane.
Ujutro je Cvita bila kao obično.
Sjedila je na fotelji, uredno podvijenih šapa. Onda se premjestila na prozorsku dasku. Onda je legla kraj radijatora. Tiha, smirena, čak previše smirena za onu koja ga je noću tako uporno dizala.
Zapravo, Cvita nije spadala u mačke koje vlasnike izluđuju.
Za dvije godine života kod Tomislava nijednom nije srušila bor, nije urlala noću, nije krala hranu sa stola i nije visila na zavjesama. Jela je uredno. U pijesak je išla bez promašaja. Spavala je u svojoj fotelji. Ako joj je nešto trebalo, tražila je suzdržano, kao da razumije: čovjek ionako ima dosta briga.
Zbog toga se Tomislav i vezao za nju.
Podigao ju je u jesen, gotovo slučajno. Izašao navečer iznijeti smeće i ugledao pred ulazom trobojnu mačku s poderanim uhom. Sjedila je na mokrom betonu. Nije se mlatila, nije se umiljavala, nije molila. Samo je sjedila i gledala pokraj ljudi kao da je odavno shvatila: moliti je beskorisno.
Tomislav je tada stajao s vrećicom smeća u ruci, gledao je i odjednom osjetio nešto neugodno poznato. Imala je isti izgled kao i on sam posljednjih mjeseci nakon razvoda: više ništa ne očekuješ, ali iz nekog razloga ipak ne odlaziš.
Vrećicu je vratio u stan, a mačku poveo sa sobom.
Ime Cvita nije došlo odmah. Prvo je bila samo mačka. Onda – ej. Onda – a što si. A jednom je nasuo hranu i odjednom rekao: Cvita, dođi. Ona je došla. Tako je i ostalo.
Nakon razvoda tišina je Tomislavu postala gotovo najveća vrijednost.
Shvatio je to ne odmah. Isprva ga je prazan stan plašio. Onda ga je počeo liječiti. Nitko se nije svađao. Nitko nije razjašnjavao odnose. Nitko nije lupao vratima i režao: Opet me ne slušaš.
Nije se morao opravdavati, objašnjavati, obećavati da će se promijeniti. Mogao se jednostavno vratiti kući, skinuti jaknu, staviti vodu za čaj i šutjeti.
Cvita se savršeno uklopila u taj život.
I zato kad je druge noći opet došla buditi ga, Tomislav se više nije iznenadio. Razljutio se.
Ovaj put unaprijed je sve provjerio. Hrana u zdjelici bila je. Voda je bila. Pijesak čist. Prozor gotovo zatvoren. Cvita je pojela, umila se i namjestila u fotelji. Ništa nije nagovještavalo noćnu predstavu.
Ali nakon nekog vremena Tomislava je probudio zvuk grebanja.
Čak nije odmah shvatio što je to. Ležao je, gledao u mrak, osluškivao. Onda mu je sinulo: vrata spavaće sobe.
Cvita je grebala izvana.
Pandže su strugane po starom drvetu metodično, ravnomjerno, uporno. Kao da ne pokušava samo ući unutra, nego dozvati. Zvuk je bio suh, neugodan, iritantan. Nakon nekoliko sekundi pridružilo se i mjaukanje.
Ne glasno.
Ne jadikovko.
Čudno.
Kao da je mačka htjela nešto reći, ali nije znala kako.
Tomislav je poluglasno opsovao, ustao, otvorio vrata, pustio Cvitu u hodnik, ponovno legao, ali gotovo odmah shvatio da neće zaspati. Onda je jednostavno zatvorio vrata na zasun.
Zasun je bio star, još iz vremena kad su u ovom stanu živjeli njegovi roditelji. Mali, željezni, na dva vijka, malo klimav, ali čvrst. Tomislav ga je rijetko koristio. Samo kad se htio posve ograditi od svijeta.
Ponovno je legao.
Svjetlost ulične svjetiljke crtala je po stropu kosu žutu prugu. Negdje u cijevima šuštio je zrak. U kuhinji je hladnjak podrhtavao svojom starinskom hrapavošću. Uobičajeni noćni zvukovi starog stana.
I odjednom – opet grebanje.
Sada iza vrata.
Cvita je grebala drvo s istom tvrdoglavom ravnomjernošću. Onda je mjaukala. Zašutjela. Opet mjaukala. I tako gotovo do četiri ujutro.
Tomislav je ležao, navukavši jastuk na uho, i svake minute sve se više ljutio. Činilo mu se da se mačka jednostavno ruga. Da se njegov krhki noćni mir ruši zbog neke životinjske hirovitosti koju on ne razumije i ne mora razumjeti.
Jutro je počelo loše.
Budilica je zazvonila u sedam, i Tomislavu se učinilo da uopće nije spavao. Na poslu je pio kavu jednu za drugom, zijevao, trljao sljepoočice, a u podne je otišao na internet tražiti odgovor.
Mačka me budi po noći, što učiniti.
Internet je rado izbacio savjete. Ignorirati. Kupiti automatsku hranilicu. Davati kapi za smirenje. Igrati se prije spavanja. Isključiti stres. Pokazati veterinaru. Jedan forum je čak uvjeravao da mačke na taj način upozoravaju na suptilni svijet.
Tomislav je frknuo i naručio kapi za smirenje.
Treće noći Cvita je opet došla točno u tri.
Kao po rasporedu.
Prvo – nježan dodir šape po obrazu.
Onda, ako se on pravi da spava – tiho mjaukanje uz sam krevet.
Onda, kad on svejedno ne ustaje – grebanje iza vrata.
Ali sada je u njezinu glasu bilo nešto od čega je postajalo nelagodnije nego od grebanja. Dva kratka zvuka. Stanka. Opet dva.
Kao da broji sekunde.
Ili daje znak.
Tomislav je ležao i nije se micao. U kuhinji su tikali satovi. Iza prozora njihala se svjetiljka. Linoleum u hodniku tiho je škripao pod mačjim šapama.
I negdje u dubini stana – ili mu se to već činilo? – čuo se još neki zvuk. Vrlo slab. Jedva primjetan.
Naglo je ustao, naglo otvorio vrata i gotovo viknuo:
– Dosta!
Cvita je stisnula uši.
Ali nije odstupila.
Pogledala ga je odozdo dugim, mirnim pogledom. I taj je pogled djelovao jače od bilo kakvog jadikovačkog mjaukanja. U njemu nije bilo mačjeg hira. Bila je tu gotovo ljudska ustrajnost. Kao da je već više puta ponavljala jedno te isto i još se nije namjeravala predati.
Onda se Cvita okrenula i otišla u kuhinju.
Tomislav je ostao stajati na vratima.
Tada ga je prvi put obuzela tjeskoba.
Ali svejedno nije pošao.
Vratio se u krevet. Do jutra više nije spavao.
Sljedećeg dana u dvorištu, pred ulazom, sudario se s Biserkom Marić s trećeg kata. Ona je, kao i obično, stajala u kućnom ogrtaču preko debelih hlača, s cigaretom u ruci i s uobičajenim izgledom osobe koju gotovo ništa više ne može iznenaditi.
– Biserka – dozvao ju je Tomislav. – Je li te tvoj mačak ikad budio po noći?
Pogledala ga je preko naočala, povukla dim i ispustila ga u stranu.
– Budio. Zašto?
– Ma, moja me već treću noć ne pušta spavati. Čas šapom u lice, čas grebe, čas mjauče. Sve sam provjerio: hrana je, voda je, pijesak čist.
Biserka se lagano zaškiljila.
– Ako mačka tri noći zaredom radi isto, znači da postoji razlog.
– Kakav razlog?
– Jesi li provjerio?
– Kažem ti, sve sam provjerio.
– Ne mislim na zdjelicu – prekinula ga je Biserka. – Nego jesi li pošao za njom?
Tomislav je zašutio.
Biserka je otresla pepeo i nacerila se:
– One nisu budale, Tomice. Mi smo budale. Ako zove – ne treba nagađati, nego poći.
Cijeli dan ta se rečenica vrtjela po njegovoj glavi.
Za četvrtu noć pripremio se.
Namjestio je budilicu na petnaest do tri, ali probudio se ranije. Ležao je u mraku i slušao stan. Satove u kuhinji. Hladnjak. Lagano pucketanje radijatora.
I još jedan zvuk.
Sasvim slab.
Takav kakav se lako može zamijeniti sa škripom cijevi, s vjetrom ili s čime god, ako baš ne želiš osluškivati.
Točno u tri Cvita je skočila na krevet.
Prišla je jastuku.
Dodirnula šapom njegov obraz.
Tomislav je odmah sjeo.
– Dosta – rekao je tiho. – Idemo.
Cvita je skočila s kreveta na pod i samouvjereno pošla naprijed, čak se ne osvrnuvši. Kao da je točno znala: sada će konačno poći za njom.
Odvela je Tomislava kroz hodnik, dalje u kuhinju, pokraj stola, pokraj stolice – do radijatora ispod prozora.
U tom je kutu bilo najmračnije. Zelenkasto svjetlo mikrovalne jedva je dopiralo tamo slabim sjajem, i zato su cijevi izgledale deblje nego danju, a pukotina između zida i starog željeza – dublja i strašnija. Od prozora je vuklo hladnoćom: kip je opet ostao odškrinut.
Tomislav je strojno prekorio sam sebe. Već tjedan dana pušio je kraj prozora i svaki put ostavljao kip na minutu, a onda zaboravio zatvoriti. Noću je ledeni zrak strujao po podu, a tanka zavjesa lagano se micala.
Cvita je sjela na pod i zapiljila se ravno u radijator.
Tomislav je čučnuo. Najprije nije razumio što bi točno trebao vidjeti. Prašina ispod prozorske daske. Zarđali nosači. Stara cijev. Komad odlijepljene lajsne.
Ništa posebno.
Ali onda se iza radijatora začuo zvuk.
Tanak, gotovo neživotan pisak. Toliko slab da ga danju vjerojatno uopće ne bi bilo moguće razaznati: s ulice bruje automobili, u ulazu ljupkaju vrata, kod susjeda radi televizor, u kuhinji zuji kuhalo.
A noću cijela kuća utone u tišinu, i čak tako sićušan zvuk počne probijati kroz nju.
Tomislav je izvadio telefon, upalio svjetiljku i obasjao pukotinu.
Prvo je vidio samo prašinu i grumenje stare paučine. Onda – nešto malo, crno, slijepljeno.
Mačić.
Sasvim malen. Možda tri tjedna, ne više. Oči su se već otvorile, ali gledale su mutno, kao da beba gotovo ne razumije gdje se našla. Bokovi su mu sitno drhtali. Šape su bile podvučene pod trbuh. Ležao je na boku, stisnut između cijevi, zida i teške radijatorske ploče tako nespretno, kao da tamo nije dospio svojom voljom, nego se skotrljao i zaglavio.
Tomislav je obasjao više, prema prozorskoj dasci, i tek onda sve shvatio.
Vani, odmah ispod prozora, prolazila je uska limena nadstrešnica nad ulazom u susjednu trgovinu. S ulice je na nju, u principu, mogla skočiti odrasla mačka – po drvetu, po izbočini, po nekom rubu.
A dalje je bio odškrinut kip. Pukotina mala, ali za malog mačića dovoljna. Očito je mačka majka premještala mladunce s mjesta na mjesto, spašavajući ih od hladnoće ili pasa u dvorištu, i jednog je unijela ovamo. Ili je sam mali, izvukavši se iz nekog skloništa na nadstrešnici, krenuo prema mirisu topline. Iz radijatora je udarala žega, i za takvu bebu to je mogao biti jedini razumljivi orijentir.
A onda se dalje sve dogodilo jednostavno i strašno.
Provukao se kroz kip, skliznuo s prozorske daske dolje, iza radijatora – na mjesto gdje bi se odrasla životinja još nekako mogla okrenuti, a tako mali više nije. Pukotina između zida i članaka bila je uska, prašnjava, sa stršećim metalnim držačem i odlijepljenom lajsnom. Mogao je ući – prestrašeno, iz čistog instinkta, osjetivši nepoznati miris stana. A vratiti se natrag više nije mogao.
Odozdo je priječila lajsna. Sa strane – cijev. Odozgo su visjela teška rebra radijatora. Svaki put kad je mačić očito pokušavao izaći, samo je dublje skliznuo u kut.
Tomislav je to zamislio tako jasno da se neugodno stegnuo iznutra: mala, jedva živa grudica topline ušla je tamo gdje je mirisalo na spasenje, i upala u zamku dva koraka od ljudi.
Onda mu je postalo jasno i ono drugo – zašto je mačić piskućao samo noću.
Danju je u stanu bilo bučno. Tomislav bi odlazio na posao, hladnjak je brujao, iza prozora su prolazili automobili, susjedi iznad pomicali stolice, u dvorište su izlazila djeca. A mali je bio preslab, prehlađen, gladan; nije mogao stalno vriskati. Zamirao je, spavao, padao u polusvijest. I tek noću, kad bi se kuća stišala i postalo jako hladno, budio se od gladi i straha.
Tada je počeo puštati glas.
Ne glasno – za glasan krik više nije imao snage.
Tanko.
Rijetko.
Gotovo nečujno.
I jedino ga je Cvita mogla čuti.
Vjerojatno ga je čula već prve noći.
Mačke imaju sasvim drugi sluh. Ono što čovjeku zvuči kao šuškanje u cijevima ili igra mašte, za nju je bilo živo biće. Prvo mu je Cvita nosila hranu. Sad je Tomislav to vidio sam: u najdaljem kutu ležali su suhi komadi piletine. Znači, donosila mu je hranu iz svoje zdjelice. Možda jedan po jedan komadić. Možda ga je gurala nosom. Možda gurala šapom.
Nekako je uspijevala gurnuti hranu tamo kamo sama nije mogla ući. I tek kad je shvatila da to nije dovoljno, da je mačić oslabio toliko da je gotovo prestao piskućati, počela je buditi Tomislava.
Tomislav je oprezno legao trbuhom na hladni pod i pružio ruku u pukotinu. Prvo nije išlo: smetala je cijev, oštar rub držača ogrebao mu je zapešće. Morao je posegnuti postrance, gotovo naslijepo.
Prsti su napokon dotaknuli toplo, prljavo krzno, i mačić je jedva čujno pisnuo.
– Tiho, tiho… – šapnuo je Tomislav, i sam ne znajući zašto.
Obuhvatio je bebu dlanom. Bila je gotovo bestežinska, poput zgužvane rukavice. Samo topla. Živa. I drhtava.
Kad je Tomislav napokon izvukao mačića iza radijatora, mali se nije ni pokušao otrgnuti. Samo je slabo pomaknuo šapicu i utihnuo, zarinuvši njuškicu u njegov palac.
Cvita je odmah prišla, onjušila maloga i kratko, gotovo bezvučno mjaukala.
Kao da je rekla: Napokon.
Tomislav je sjeo ravno na pod, naslonio se leđima na kuhinjski ormarić i dugo gledao crnu grudicu u svojim rukama. Cvita je skočila na njegovo krilo, namjestila se pokraj mačića, dotaknula ga njuškom – i prvi put svih tih noći opustila se. Čak je pritvorila oči.
A Tomislav je sjedio i odjednom s bolesnom jasnoćom razumio posve jednostavnu stvar: toliko se navikao živjeti u svojoj šutnji, u svojoj zasebnoj, pomno posloženoj tišini, da se odviknuo odmah odgovoriti kad netko pokraj tebe doista zove u pomoć.
Ujutro je odvezao mačića veterinaru.
Kupio je mliječnu smjesu, pipetu, termofor, pelene. Saslušao sve upute. Kimao je tako pozorno kao, vjerojatno, nikad nije kimao ni na poslu pred šefom.
Vrativši se kući, namjestio je mačića u kutiju s mekim ručnikom pokraj radijatora. Cvita je isprva sjedila pokraj nje oprezno, onda legla bliže, kao da je Tomislavu predala dežurstvo, ali svejedno nije daleko odlazila.
Uvečer je Tomislav dugo lutao po stanu i nije nalazio mjesta.
A onda je iznenada uzeo telefon i nazvao majku.
Prvi put u tri mjeseca.
Kad se javila, na trenutak se zbunio. Nije ni sam očekivao da će doista birati njezin broj.
– Mama, ja sam… – započeo je i zašutio.
Cvita je u tom trenutku skočila na stol i stavila šapu pokraj telefona.
– Što se dogodilo, Tomislave? – odmah je upitala majka.
– Ništa – rekao je nakon stanke. – Samo sam htio čuti kako si.
Na drugom kraju linije nastala je tišina.
Ne uvrijeđena.
Ne teška.
Jednostavno iznenađena.
– Normalno – naposljetku je rekla majka. – A ti?
Tomislav je pogledao kutiju pokraj radijatora. Cvitu. Kuhinju koja je u jednoj noći postala posve drugačija.
– I ja… normalno – odgovorio je.
I prvi put nakon dugo vremena to normalno nije bila laž.
Vrata spavaće sobe više nije zatvarao na zasun.
Kasnije je uopće odvrnuo vijke i odložio zasun u ladicu.
Od tada je vrata, ako bi ih i prikrio, ostavljao napola otvorena.
Jer je sada točno znao: ako ti netko dođe usred noći i uporno te zove, to nije uvijek samo zbog neugodnosti.
