Četiri noći zaredom mačka me budila točno u tri sata. Ja, Krešimir Lovrić, čovjek koji je poslije razvoda mislio da je sve pod kontrolom, zaključavao sam vrata, ljutio se, tražio po internetu kapi za umirenje životinja. A trebalo je jednostavno ustati i poći za njom u kuhinju.
Prve noći zamalo sam bacio jastuk na Micu.
Tri ujutro. Najteži, najomraženiji noćni sat, kad čovjek još nije stigao naspavati se, a već su ga iščupali iz sna. I od toga u čovjeku odmah postane suho, ljutito i bodljikavo.
Probudilo me to što je netko meko, ali uporno dodirivao moj obraz. Ne kandžama, nego šapom. Kao da me ne mačka budi, nego netko strpljivo ponavlja: ustani. Molim te, ustani.
Otvarao sam oči i ugledao Micu.
Stajala je tik uz jastuk, trobojna, poderanog lijevog uha, i gledala me onako kako samo životinje znaju gledati: ravno, bez neugode, bez suvišnih objašnjenja. Nakon sekunde šapa mi je opet legla na obraz.
– Jesi li ti poludjela? – promrmljao sam hrapavo.
Mica je tiho mijaukala.
Ne glasno.
Ne jadno.
Nego onako kako se čini da od tog kratkog zvuka stvarno nešto ovisi.
Sjeo sam na krevet ljut, težak, s onom trenutačnom noćnom mržnjom prema svemu živom što smeta spavanju. U sobi je bio mrak. Samo je ulična svjetiljka rezala strop mutnom žutom prugom. Vani je bio studeni – vlažan, gol, besan. Radijatori su čas bili vrući, čas hladni. Pod je bio leden.
Otišao sam u kuhinju, nasuo hranu u zdjelicu i ljutito mrmljao:
– Na, jedi. I daj mi da noću normalno poživim.
Mica je prišla zdjelici, onjušila hranu, ali nije jela.
Umjesto toga očešala se o moju nogu, okrenula se i otišla u kraj kuhinje. Stala je. Osvrnula se.
To ja više nisam primijetio.
Vratio sam se u krevet, umotao se u poplun i gotovo odmah utonuo u san, uvjeren da se mačka jednostavno čudno ponaša. Kod životinja ionako zna biti: čas im hrana nije prava, čas raspoloženje nije takvo, čas im se, valjda, mjesec ne sja iz pravog smjera.
Ujutro je Mica bila kao obično.
Sjedila je u fotelji, uredno podvijenih šapa. Onda je prešla na prozorsku dasku. Onda legla kraj radijatora. Tiha, mirna, gotovo previše mirna za onu koja me noću tako uporno podizala.
Inače, Mica nije spadala u mačke koje izluđuju vlasnika.
Dvije godine života kod mene nijednom nije srušila bor, nije noću urlala, nije vukla hranu sa stola i nije visiti na zavjesama. Jela je uredno. U pijesak je išla bez greške. Spavala je u svojoj fotelji. Ako joj je nešto trebalo, tražila je suzdržano, kao da razumije da čovjek i bez nje ima dovoljno briga.
Valjda sam se zato i vezao za nju.
Našao sam je u jesen, gotovo slučajno. Izašao sam navečer iznijeti smeće i kraj ulaza ugledao trobojnu mačku s poderanim uhom. Sjedila je na mokrom betonu. Nije se vrzmala, nije se umiljavala, nije molila. Samo je sjedila i gledala pokraj ljudi, kao da je odavno shvatila: moliti je beskorisno.
Stajao sam s vrećicom smeća u ruci, gledao je i osjetio nešto neugodno poznato. Imala je isti izgled kakav sam i sam imao posljednjih mjeseci nakon razvoda: više ništa ne očekuješ, ali svejedno ne odlaziš.
Vrećicu sam odnio natrag u stan, a mačku poveo sa sobom.
Ime Mica nije došlo odmah. Isprva je bila samo mačka. Onda „hej”. Onda „ti, što”. A jednom sam nasuo hranu i odjednom rekao:
– Mico, dođi.
Došla je.
I tako je ostalo.
Nakon razvoda tišina mi je postala gotovo najveća vrijednost.
Nisam to odmah shvatio. Prazan stan me isprva plašio. Onda je počeo liječiti. Nitko se nije svađao. Nitko nije razrješavao odnose. Nitko nije lupao vratima i nije govorio razdraženim glasom:
– Ti me opet ne slušaš.
Nisam se morao opravdavati, objašnjavati, obećavati da ću se promijeniti. Mogao sam se jednostavno vratiti kući, skinuti jaknu, uključiti kuhalo za vodu i šutjeti.
Mica se savršeno uklopila u taj život.
Zato se druge noći, kad je opet došla da me budi, nisam smeo. Naljutio sam se.
Ovaj put sam unaprijed sve provjerio. Hrana je bila u zdjelici. Voda je bila. Pijesak čist. Prozor gotovo zatvoren. Mica je pojela, umila se i smjestila se u fotelju. Ništa nije nagovještavalo noćnu predstavu.
Ali nakon nekog vremena probudio me zvuk grebanja.
Nisam ni odmah znao što je. Ležao sam, gledao u mrak, osluškivao. Onda mi je sinulo: vrata spavaće sobe.
Mica je grebala izvana.
Kandže su staro drvo grebale metodično, ravnomjerno, uporno. Kao da ne pokušava samo ući, nego kao da želi dozvati. Zvuk je bio suh, neugodan, živcirajući. Nakon nekoliko sekundi pridružilo mu se mijaukanje.
Ne glasno.
Ne jadno.
Čudno.
Kao da mačka nešto hoće reći, ali ne zna kako.
Proklet sam poluglasno, ustao, otvorio vrata, pustio Micu u hodnik, pa opet legao. Ali ubrzo sam shvatio da neću zaspati. Zato sam samo zatvorio vrata na rezu.
Reza je bila stara, još iz vremena kad su u stanu živjeli moji roditelji. Mala, željezna, na dva vijka, malo klimava, ali čvrsta. Rijetko sam je koristio. Samo kad sam htio posve ograditi se od svijeta.
Opet sam legao.
Svjetlost ulične svjetiljke crtala je po stropu kosu žutu prugu. Negdje u cijevima šumio je zrak. U kuhinji je hladnjak pokašljivao svojom staračkom hrapavošću. Uobičajeni noćni zvukovi stare kuće.
I odjednom – opet grebanje.
Sada iza vrata.
Mica je grebala drvo s istom tvrdoglavom ravnomjernošću. Onda bi mijaukala. Zašutjela bi. Opet mijaukala. I tako gotovo do četiri.
Ležao sam s jastukom na uhu i iz minute u minutu bijesnio sve više. Činilo mi se da se mačka samo ruga. Da se moj krhki noćni mir ruši zbog životinjskog hira koji ne razumijem i ne moram razumjeti.
Jutro je počelo loše.
Budilica je zazvonila u sedam i činilo mi se da uopće nisam spavao. Na poslu sam pio kavu za kavom, zijevao, trljao sljepoočnice, a u podne sam na internetu tražio odgovor.
„Mačka me noću budi – što učiniti?”
Internet je rado nudio savjete. Ignorirajte. Kupite automatsku hranilicu. Dajte kapi za smirenje. Igrajte se prije spavanja. Uklonite stres. Odvedite veterinaru. Jedan forum je uvjeravao da mačke tako upozoravaju na „suptilni svijet”.
Frknuo sam i naručio kapi za smirenje.
Treće noći Mica je opet došla točno u tri.
Kao po rasporedu.
Najprije – mekan dodir šapom po obrazu.
Onda, ako sam se pravio da spavam – tiho mijaukanje pokraj kreveta.
Onda, kad ni tada nisam ustao – grebanje iza vrata.
Ali sada je u njezinu glasu bilo nešto zbog čega mi je bilo gore nego od grebanja. Dva kratka zvuka. Stanka. Opet dva.
Kao da broji sekunde.
Ili šalje signal.
Ležao sam i nisam se micao. U kuhinji je sat otkucavao. Kroz prozor se lagano njišala svjetlost svjetiljke. U hodniku je linoleum tiho škripio pod mačjim šapama.
I negdje u dubini stana – ili mi se samo činilo? – čuo se još jedan zvuk. Vrlo slab. Jedva zamjetljiv.
Ustao sam naglo, trgnuo vrata i gotovo viknuo:
– Dosta!
Mica je spustila uši.
Ali nije odstupila.
Pogledala me odozdo prema gore dugim, mirnim pogledom. I taj je pogled djelovao jače nego bilo kakvo jadno mijaukanje. U njemu nije bilo mačjeg hira. Bilo je tu gotovo ljudske ustrajnosti. Kao da ponavlja isto već koji put i još se ne namjerava predati.
Onda se okrenula i otišla u kuhinju.
Ostao sam stajati u vratima.
Tek mi je tada prvi put postalo tjeskobno.
Ali svejedno nisam pošao za njom.
Vratio sam se u krevet. Do jutra više nisam spavao.
Sljedećeg dana u dvorištu ispred zgrade nabasao sam na Baricu s trećega kata. Stajala je, kao i obično, u kućnom ogrtaču preko debelih hlača, s cigaretom u ruci i s onim uobičajenim izgledom čovjeka kojega gotovo više ništa ne može začuditi.
– Barice, je li tebe mačka ikad budila noću?
Podigla je pogled preko naočala, povukla dim i otpuhnula ga u stranu.
– Budila. A što?
– Ma, moja mi treću noć ne da spavati. Čas šapom po obrazu, čas grebe, čas mjauče. Sve sam provjerio: hrana je, voda je, pijesak čist.
Barica se malo zažmirila.
– Ako mačka tri noći zaredom radi isto, postoji razlog.
– Kakav razlog?
– Jesi li provjerio?
– Pa kažem ti, sve sam provjerio.
– Ne mislim na zdjelicu – prekinula me. – Jesi li otišao za njom?
Zašutio sam.
Barica je otresla pepeo i nasmiješila se:
– Nisu one glupe, Krešo. Mi smo glupe. Ako zove – ne treba nagađati, treba poći.
Cijeli dan mi se ta rečenica vrtjela po glavi.
Za četvrtu noć pripremio sam se.
Namjestio sam budilicu na 2:45, ali probudio sam se ranije. Ležao sam u mraku i slušao stan. Sat u kuhinji. Hladnjak. Lagano pucketav radijator.
I još jedan zvuk.
Sasvim slab.
Takav koji se lako može zamijeniti za škripu cijevi, za vjetar ili za bilo što ako baš ne želiš slušati.
Točno u tri na krevet je skočila Mica.
Došla je do jastuka.
Dodirnula mi je šapom obraz.
Odmah sam sjeo.
– U redu – rekao sam tiho. – Idemo.
Mica je skočila s kreveta i samouvjereno pošla naprijed, ne osvrnuvši se. Kao da je točno znala da ću napokon poći za njom.
Povela me hodnikom, zatim u kuhinju, pokraj stola, pokraj stolice, do radijatora ispod prozora.
U tom je uglu bilo najmračnije. Zelenkasta lampica mikrovalne jedva je dopirala do tamo, pa su cijevi izgledale deblje nego danju, a pukotina između zida i starog željeza dublja i strašnija. S prozora je vuklo hladnoćom: ventilica je opet ostala malo odškrinuta.
Mehanički sam izgrdao samog sebe. Već tjedan dana pušim kraj prozora i svaki put ostavim onaj procijep „na minutu”, a onda zaboravim zatvoriti. Noću se po podu širila ledena zraka, a tanka je zavjesa lagano podrhtavala.
Mica je sjela na pod i upiljila se ravno u radijator.
Čučnuo sam. Isprva nisam shvaćao što bih točno trebao vidjeti. Prašina ispod prozorske daske. Hrđavi nosači. Stara cijev. Komad odmaknute lajsne.
Ništa posebno.
Ali onda se iza radijatora začuo zvuk.
Tanak, gotovo neživotan cvil. Toliko slab da ga danju vjerojatno uopće ne bih razlučio: s ulice zuje automobili, u hodniku lupaju vrata, kod susjeda radi televizor, u kuhinji šumi kuhalo.
A noću se cijela kuća kao da uroni u tišinu, pa se i takav sitan zvuk počne probijati kroz nju.
Uzeo sam mobitel, upalio lampu i posvijetlio u pukotinu.
Prvo sam vidio samo prašinu i kuglice paučine. Onda nešto malo, crno, slijepljeno.
Mačić.
Sasvim malen. Možda tri tjedna star, ne više. Oči su već bile otvorene, ali su gledale mutno, kao da jedva zna gdje se našao. Bokovi su mu se sitno tresli. Šape podvijene pod trbuh. Ležao je na boku, stisnut između cijevi, zida i teškog radijatora, tako nespretno da se vidjelo: nije tamo dospio svojom voljom, nego se skotrljao i zaglavio.
Posvijetlio sam više, prema prozorskoj dasci, i tek onda shvatio.
S vanjske strane, točno ispod prozora, prolazio je uski limeni krov nad ulazom u susjednu trgovinu. S ulice se na njega odrasla mačka sasvim mogla popeti – po stablu, po izbočini, po nekom vijencu.
A dalje je bila odškrinuta ventilacija. Uski otvor, ali za tako malog mačića dovoljan.
Vjerojatno je mačka majka prenosila mladunce s mjesta na mjesto, sklanjala ih od hladnoće ili od pasa u dvorištu, i jednog unijela ovamo. Ili je mali sam izašao iz nekog skrovišta na krovu i krenuo za mirisom topline. Radijator je zračio vrućinom; za tako malo stvorenje to je mogao biti jedini razumljiv orijentir.
A onda se sve dogodilo jednostavno i strašno.
Provukao se kroz ventilaciju, skliznuo s prozorske daske iza radijatora, u ono mjesto gdje se odrasla životinja još nekako mogla okrenuti, a tako mali više nije. Pukotina između zida i sekcija bila je uska, prašnjava, s izbočenim željeznim nosačem i odmaknutom lajsnom. Unutra se mogao ugurati – prestrašeno, na samom instinktu, uhvativši nepoznat miris stana. Izaći više nije mogao.
Odspod je smetala lajsna. Sa strane cijev. Odozgo su visila teška rebra radijatora. Svaki put kad je, vjerojatno, pokušao izaći, samo je dublje skliznuo u kut.
To sam zamislio tako jasno da me neugodno stegnulo u prsima: mala, jedva živa grudica topline ušla je onamo gdje je mirisalo na spasenje, a našla se u zamci dva koraka od ljudi.
Sada mi je postalo jasno i zašto je cvilio samo noću.
Danju je u stanu bilo bučno. Ja odlazim na posao, hladnjak bruji, ispod prozora prolaze automobili, susjedi iznad pomiču stolice, djeca izlaze u dvorište. A mali je bio preslab, prehlađen, gladan; nije mogao neprestano vrištati. Zamirao je, spavao, tonuo u polusvijest. I tek noću, kad se kuća stišala i postalo bi još hladnije, probudio bi se od gladi i straha.
Tada je počeo puštati glas.
Ne glasno – za glasan krik nije imao snage.
Tanko.
Rijetko.
Gotovo neslušno.
I čuti ga je mogla samo Mica.
Vjerojatno ga je čula već prve noći.
Mačji je sluh posve drukčiji. Ono što čovjeku zvuči kao šuštanje u cijevima ili igra mašte, za nju je bilo živo biće.
Prvo mu je nosila hranu. Sada sam to sam vidio: u najdubljem uglu ležali su osušeni komadići piletine. Znači, vadila ih je iz svoje zdjelice i odnosila mu. Možda po jedan komadić. Možda ga je gurala njuškom. Možda ga je šapom ugurala.
Kako god, uspjela je dodati hranu tamo gdje sama nije mogla.
I tek kad je shvatila da to nije dovoljno, da je mačić toliko oslabio da je jedva cvilio, počela je buditi mene.
Legao sam potrbuške na hladan pod i pružio ruku u pukotinu. Odmah nije išlo: smetala je cijev, oštar rub nosača ogrebao mi je zapešće. Morao sam posegnuti postrance, gotovo naslijepo.
Prsti su napokon dotakli toplu, prljavu dlaku, i mačić je jedva čujno pisnuo.
– Tiho, tiho… – šapnuo sam, i sam ne znajući zašto.
Obuhvatio sam ga dlanom. Bio je gotovo bez težine, poput zgužvane rukavice. Samo topao. Živ. I drhtav.
Kad sam ga napokon izvukao iza radijatora, nije se ni pokušao oteti. Samo je slabo mrdnuo šapom i zašutio, zarijuvši njuščicu u moj palac.
Mica je odmah prišla, onjušila ga i kratko, gotovo bezglasno mijaukala.
Kao da je rekla:
„Napokon.”
Sjeo sam na pod, naslonio se leđima na kuhinjski element i dugo gledao crnu grudvu u rukama. Mica je skočila na moje krilo, namjestila se pokraj mačića, dodirnula ga njuškom – i prvi put u svim tim noćima opustila se. Čak je zatvorila oči.
A ja sam sjedio i s bolnom jasnoćom shvaćao vrlo jednostavnu stvar: toliko sam se navikao na svoju tišinu, na svoj brižljivo uređen mir, da sam odavno zaboravio odmah se odazvati kad netko pokraj mene stvarno zove upomoć.
Ujutro sam odvezao mačića veterinaru.
Kupio sam smjesu, bočicu, grijaću podlogu, pelene. Odslušao sve upute i kimao tako usredotočeno kao da nikada nisam kimao ni pred šefom.
Vrativši se kući, smjestio sam mačića u kutiju s mekanim ručnikom pokraj radijatora. Mica je isprva sjedila pokraj, oprezno, a onda legla bliže, kao da mi je predala stražu, ali nije htjela ići daleko.
Navečer sam dugo lutao po stanu i nisam nalazio mjesta.
A onda sam, neočekivano, uzeo telefon i nazvao mamu. Prvi put u tri mjeseca.
Kad se javila, na trenutak sam se zbunio. Nisam ni sam očekivao da ću doista birati njezin broj.
– Mama, evo… – počeo sam i zašutio.
U tom je trenutku Mica skočila na stol i položila šapu pokraj telefona.
– Što se dogodilo, Krešo? – odmah je upitala mama.
– Ništa – rekao sam nakon stanke. – Samo sam te htio pitati kako si.
Na drugom je kraju linije zavladala tišina.
Ne uvrijeđena.
Ne teška.
Samo začuđena.
– Dobro – rekla je napokon mama. – A ti?
Pogledao sam kutiju kraj radijatora. Micu. Kuhinju, koja je preko noći postala nekako drukčija.
– I ja… dobro – odgovorio sam.
I prvi put nakon dugo vremena to „dobro” nije bila laž.
Vrata spavaće sobe više nisam zatvarao na rezu.
Kasnije sam odvrnuo vijke i spremio rez u ladicu.
Otad, ako i priprnem vrata, ne zatvorim ih sasvim.
Jer sada znam: ako ti netko dođe usred noći i uporno te zove, nije to uvijek neugodnost.
