Iva pogleda na ekran mobitela. Maja joj je poslala pozivnicu u zajednički chat: “Cure, čekam vas u subotu u 18:00 u kafiću ‘Menta’. Bit će zabavno!”
Ivi je trideset godina. Dvoje djece, kći Lara i sin Matej. Razvod. Uredska stolica koja pamti njezina leđa bolje nego bilo koji muškarac u posljednje dvije godine. I onda ova pozivnica, od koje se obradovala.
“Matej, ne trči po hodniku! Lara, obuj čarape, hladno je!” – vikne Iva, držeći mobitel ramenom.
Na drugoj strani linije Maja brblja o iznenađenjima i karaokama.
“Iva, hoćeš li doći? Obećajem, bit će super, i bez onih tvojih riječi: ‘imam djecu’.”
Iva se nasmije.
“Tvoja djeca. Tvoji problemi. Tvoj razvod. Tvoje godine… Razmislit ću”, odgovori.
U subotu Ivan, bivši muž, zakasni dva sata – dolazio je djeci vikendom. Lara je plakala jer je htjela da joj mama isplete kosu “kao princezi”, a Matej je sakrio lijevu cipelu. Kad je Iva napokon zakopčala patentni zatvarač na jedinoj haljini koja još nije izgledala vrećasto, sat je pokazivao skoro šest navečer.
“Idem. Barem na sat.”
U kafiću je svirala glazba. Djevojke iz računovodstva već su otpile gutljaj šampanjca, a Marina iz prodaje pričala je o svom novom dečku s intonacijom kao da brani diplomski na temu “Moja sreća koju svi morate vidjeti”.
Maja ugleda Ivu, vrisne i baci joj se u zagrljaj.
“Došla si! Kako si lijepa! Sjedi, sad će donijeti tortu.”
Iva sjedne za stol, uzme čašu soka. Sluša. Klima. Smiješi se na pravim mjestima.
Lena iz susjednog odjela, visoka plavuša s vječno nezadovoljnim licem, nagne se prema njoj:
“A tvoj gdje je?”
“U razvodu. Već godinu dana”, kaže Iva mirno.
“Oprosti. Nisam znala. Djeci je teško, valjda.”
Iva dopije sok. Zasvira polagana glazba, poznata. Netko je pozvan na ples. Iva ostane sjediti. K njoj priđe Maja, krivac za proslavu, već pomalo pripita i zato neobično ozbiljna.
“Iva, što si tužna?”
“Nisam tužna. Umorna sam.”
“To je isto kad imaš trideset s dvoje djece i bivšim koji dolazi samo po rasporedu.”
Iva se začudi tolikoj točnosti.
“Ti si isto razvedena, ili?”
Maja se nasmije:
“Ne. Ali pažljiva sam. Slušaj… Zamolila sam pjevača da otpjeva jednu pjesmu. Za tebe.”
Iva ne shvati, ali kimne.
Tip za mikrofonom uze akorde. I odjednom poteče nešto staro, što su vrtjeli na radiju dok je Iva studirala. Pjesma pod kojom su se s Ivanom ljubili na klupi ispred studentskog doma. Glupi stihovi o “nikad ne reci zbogom”. Iva pokrije lice rukama. Ne od srama. Od toga što se netko sjetio kakva je bila. Prije “tvoje djece”.
“Nisam naručila tu pjesmu”, šapne.
Maja slegne ramenima:
“Možda je on sam. Možda si mu se svidjela. Pogledaš li se ikad u ogledalo, Iva?”
Nije se pogledala. Ali sad podigne oči. Tip za mikrofonom se smiješi. Nepoznat. Mlad. Ništa ne zna o njezinu životu. Iva obriše obraze ubrusom, uzme čašu šampanjca i nasmiješi se u odgovor. Ne onom službenom uredskom smiješkom, nego pravim.
Poslije pošalje Ivanu poruku: “Zadržat ću se. Djecu ostavljam kod tebe preko noći. Nema rasprave.”
I izdahne. Prvi put nakon dugo vremena punim plućima.
Tortu donesu točno u devet. Iva pojede dva komada i ne prebroji kalorije. Maja joj šapne na uho:
“Znaš, pozvala sam te jer si jedina koja nije komentirala moje izvješće na sastanku.”
“Tvoje izvješće je bilo u redu”, slegne ramenima Iva.
“Upravo to. Ti jedina stvarno slušaš. A ne glumiš.”
Kući se Iva vrati oko jedanaest. Prazan stan miriše na tišinu. Prvo je htjela zaplakati jer Matejeve čarape nisu razbacane po hodniku, a Larina ukosnica ne leži u kuhinji.
Ali onda skine haljinu, skuha čaj, uključi onu istu pjesmu u slušalicama. I shvati da dom nije samo buka malih nogu. To je i ova tišina u kojoj napokon može čuti sebe.
“Nije bio loš večer”, pomisli Iva i zaspi s osmijehom.
A ujutro stigne poruka s nepoznatog broja: “Hoćete li danas biti na prezentaciji? Ja sam onaj pjevač iz kafića – Filip. Mogu li vas počastiti kavom? Tek tako, bez povoda.”
Iva pogleda u mobitel i otkuca: “Hoću. Kavu crnu, bez šećera. I hvala za pjesmu.”
Prva dva tjedna sve je bilo kao u filmu. Filip je dočekivao Ivu nakon posla s buketom. Pjevao je za nju u kafiću kad je bilo malo ljudi i gledao je kao da je jedina žena na svijetu. Iva je kopnila. I nestajala.
Prvo jednom tjedno. Onda svaki drugi dan. Onda je majka prestala skrivati nezadovoljstvo.
“Ivka, na koga ostavljaš djecu? Ja imam svojih poslova. Ti imaš posao, usput.”
“Mama, molim te, Matej već spava, Lara je napravila zadaću. Idem na dva sata.”
“Na dva sata ona… Cijeli tjedan na dva sata. Znam ja te ‘dva sata’. Muškarac?” Iva šuti.
“I odakle je? Iz onog kafića?” Mama stisne usne. “Kafićki pjevač… Ivka, ti si pametna djevojka, u tridesetoj s dvoje djece hvataš se za bilo koga tko te slatko pogleda. Samo su svi isti. Danas tebi jedan pjeva, sutra drugome.”
“Mama, prestani!” Iva baci torbu na kauč. “Ti ga ne poznaješ.”
“A ti… koliko ga znaš… mjesec? Dva? Koga ću, koga, ali muškarce sam u životu vidjela”, zalupi vratima.
Filip je bio drugačiji. Pamtio je kako se zove Lara i da se Matej boji mraka. Govorio je da nije protiv djece, da će razmisliti kako bi mogli urediti život.
Iva je gotovo povjerovala.
Te večeri odlučila je napraviti iznenađenje. Filip je rekao da će nastupati do deset, a onda je slobodan. Iva ostavi djecu kod mame – ova zakolutaj očima, ali ne odbije – i ode u kafić bez najave. Uđe u dvoranu. Nasmiješi se poznatom šankeru. Pogleda na pozornicu.
Filipa nije bilo.
Stajao je kraj stupa i plesao. Ne valcer, nego se samo budalasto zabavljao, ali u ritmu glazbe, s lijepom ženom. Visokom. Mršavom. U haljini koja je stajala koliko Ivina mjesečna plaća. Njezina kosa bila je savršeno sređena, smijeh glasan i slobodan.
Filip se smijao također. A onda ju je uzeo za ruku, i nestali su iza vrata s natpisom “Službeni ulaz”.
Iva je stajala usred dvorane. Netko ju je udario ramenom, ispričao se. Glazba je svirala dalje.
“Svi su isti” – sjeti se maminih riječi.
Okrene se i izađe. Nije zalupila vratima. Nije zaplakala. Samo je sjela u taksi i dala adresu… Pred ulazom je stajao Ivan. U staroj jakni, s podočnjacima, ljut i raščupan.
“Iva! Zašto se ne javljaš na mobitel? Tvoja mama mi zvoni već pola sata! Tata je u bolnici. Infarkt. Ona je ostavila djecu doma, a mene zamolila da dođem k njima.”
Iva se uhvati za srce.
“Što? Kako? Pa on je…”
“Ne znam kako. Zovi taksi. Ja ću s djecom sjediti.”
Drhtavim prstima okuca mamin broj. Ova jeca u slušalicu.
“Tata je na reanimaciji. Dođi odmah.”
“Već idem. Mama, hoće li izvući?”
“Liječnici ništa ne govore.”
Cijelu noć sjedile su s mamom u bolničkom hodniku. Do osam ujutro iz vrata izađe umoran liječnik.
“Kriza je prošla. Vaš muž je čvrst. Još pola sata, ne bih jamčio. Ali sad će sve biti u redu. Mir, dijeta, nikakvog stresa.”
Mama brizne u plač. Iva je zagrli, i tako su stajale dvije žene koje su umalo izgubile glavnog muškarca u životu. Na povratku u taksi Iva gleda kroz prozor. Jutarnje sunce probija se kroz panelne zgrade. Sjeti se kako je Filip milovao njezin obraz, obećavao more i putovanja. Smiješno. More… A tata je ležao na reanimaciji dok je ona bila u kafiću.
“Dosta mi je ludih izlazaka.”
Kod kuće je bio Ivan, također nije spavao, vidjelo mu se po izgledu.
“Ivane”, kaže tiho. “Hvala ti što si došao, što si bio uz djecu.”
Ivan šuti minutu. Onda progovori nespretno, kao uvijek kad su u pitanju osjećaji.
“Iva, ja bez tebe… Djeci treba otac. I ne samo vikendom. Uglavnom, hajde da se opet skupimo. Ispočetka, kao prije. Ti si umorna. Djeca čeznu. I meni nedostaje dom, tvoje gunđanje kad ne skinem cipele.”
Iva se nasmije kroz suze.
Priđe mu i utone u njegovo rame. Uzme ga za ruku. Hrapav, poznat, topao dlan. Ne onaj koji je uzimao mikrofon i obećavao more. Nego onaj koji je držao kolica, mijenjao gume na njezinu autu.
“Hajde da pokušamo”, kaže Iva. “Ali ako opet ne opereš šalicu za sobom, ubit ću te jastukom.”
“Vrijedi.”
Djeca istrče iz sobe, Matej se objesi o Ivana, viče: “Tata!”. Lara se prvo okrene, ali onda ipak priđe i tiho kaže:
“Ostaješ? Dugo?”
Ivan sjedne na čučanj:
“Zauvijek, Larice. Ako me prihvatite.”
A navečer, kad su djeca zaspala, Ivan pere suđe, Iva uzme mobitel i obriše prepisku s Filipom. Ni jedna poruka nije stigla.
“Mama je bila u pravu”, pomisli Iva. “Ali nije u pravu u jednom. Nije u godinama. Nije u djeci. I nije u razvodu. Nego u onom koga biraš. Biralo sam lijepe obećanja. A trebalo je umorne oči i prljavu šalicu u sudoperu.”
Priđe Ivanu, zagrli ga s leđa, utisne nos u njegovo rame.
“Što?” upita on.
“Ništa. Samo mi je dobro što si doma.” I to je bilo više od svih pjesama na svijetu.
